POPUP 3

Robert Fišer, Logike promatranja

8. – 11.6.2012.

Trg Ivana Pavla II 1

 

Polazeći od voajerske situacije fotografiranja ljudi i objekata kroz špijunku i ključanicu, Robert Fišer je u svom radu istražio fenomenologiju gledanja kao percepciju, ali kao i mogućnost koreliranja s drugima, tj. gledanima. Zavirujući u Fišerovu instalaciju, posjetitelj/ica biva uhvaćen/a u mrežu dvostrukog gledanja i tako postaje dio intimne igre beskonačnog gledanja. 

 

Oprostoreni pogledi            

Pogled drugog daje mi prostornost.
Jean-Paul Sartre

Polazeći od voajerske situacije fotografiranja ljudi i objekata kroz špijunku i ključanicu, Robert Fišer u svom radu S druge strane istražuje fenomenologiju gledanja, ne samo kao načina percepcije, već i kao mogućnost/dinamiku bivanja u ko-relaciji sa Drugim. Prizori nastali u zaštićenoj zoni iza objektiva te smješteni u bijelu, gotovo pa klinički sterilnu kutiju/makroskop, pozivaju posjetitelje-ice da svojim aktom gledanja učestvuju u igri skrivenog pogleda, kojim se razotkriva jedan mikro svijet viđen s one strane vrata. Prostorna oscilacija i inverzija što ju je umjetnik konzekventno ugradio u svoj postupak iskazuje se kao kolebanje između javnog i intimnog prostora te nameće (odlučujuće) pitanje u kojem se prostoru doista događa rad. U javnom? Intimnom? Ili u nekom trećem? Svojevrsnom među-prostoru koji se odupire udvajanju, potvrđujući u kojoj smo mjeri suvremenici (ako hoćete i zatočenici!) big-brotherovskog modela, koji ne poznaje čvrste granice između javnog i privatnog te nas konstantno vraća u poredak gdje su ove dvije sfere konfuzno zamijenile mjesta. Zavirujući u Fišerovu instalaciju, posjetitelj/ica biva uhvaćen/a u mrežu dvostrukog gledanja koje, s jedne strane, simulira umjetnikovu poziciju iz koje je vršena fotografska opservacija, dok s druge, aktualizira situaciju u kojoj sâm akt gledanja postaje primarnim modusom komuniciranja s Robertovim radom. U dinamici tog dvostrukog opažanja artikulira se i komplicirana (ontološko-etička) relacija između Ja i Drugog, dijalektika jednog bića koje promatra i onog koji je s druge strane, koji je temeljem tog pogleda postao objektom od kojeg je gledatelj zauvijek i nepovratno distanciran. Igra beskonačnog gledanja koja drži na intimnom odstojanju potvrđuje, dakle, jaz, nesavladiv odnos između mene koji sam tu i tebe koji/a si tamo, racijep što utemeljuje egzistenciju, uspostavljajući se svaki put iznova onda kada iz zamračene špijunke, točke nedogleda svoje kamera obskure, bacim pogled na hodnik u kojem se upalilo svjetlo i u kojem vidim obrise nekog zamućenog tijela. 

Andrej Mirčev

O autoru:
Robert Fišer, rođen je 1976.godine u Osijeku. Upisuje Umjetničku akademiju u Osijeku 2006. godine na kojoj  preddiplomski studij završava 2009. i nastavlja školovanje na diplomskom studiju na smjeru Slikarstvo i na istoj završava svoje obrazovanje 2012. Sudjelovao je na 22. Slavonskom bienalu 2010.g, a 2009. je nagrađen na Svjetskom bienalu studentske fotografije u Novom Sadu,  2011. godine dobiva priznanje "Special mention" na Međunarodnom festivalu kratkog videa i filma "Shortz 2011" također u Novom Sadu. Bio je stipendist grada Osijeka 2010/11. godine.

 

Intervju vodila Katarina Horvat

Kako si došao na temu ovog diplomskog rada? Što te potaknulo napraviti rad na temu odnosa privatnog i javnog, voajerizma, privatnosti?

Upravo ta činjenica da mi jesmo čitavo vrijeme promatrani. Ako izađemo na ulicu ili uđemo u bilo koji javni prostor vidjet ćemo nadzorne kamere. Mi smo svjesni kamere ali ne vidimo subjekt koji nas promatra kao i to što ne znamo kada nas on promatra. Uvijek prisutan osječaj da smo promatrani dolazi još iz daleke povijesti čovječanstva odnosno od ideje o Bogu naspram kojeg je svaki objekt promatranja lišen privatnosti, jer On sve vidi istovremeno sa svih strana pomoću jedinstvene Božje perspektive. Osim toga mnoga poznata umjetnička djela se bave istim fenomenom. Ovo je moj način promišljanja vezano za tu problematiku.

Zašto si odabrao ključanicu kao jednog od  posrednika u tim odnosima?

Iz jednostavnog razloga jer su te stare ključanice kroz koje možemo gledati na drugu stranu još uvijek u našim glavama sinonim za tajno promatranje.Sva ova promatranja su nastala kroz primitivna sredstva za promatranje.Ključanice, špijunke, teleskopi upućuju samo na jednu stvar.

Što poručuješ prizorima koji se nalaze s druge strane ključanice?

Svrha ključanice je blokiranje vrata koja su granica između dva prostora. Ali u toj ključanici nije ključ, nego paradoks koji je ključ za vizualni ulazak na tu, drugu stranu. Upravo je ključanica, koja blokira otvaranje vrata, posrednik između te dvije strane. Slika koju vidimo kroz nju ostaje zapisana u mozgu i postaje vizualnim iskustvom, koje nikome osim nas više nije dostupno. U seriji fotografija S druge strane subjektivna vizualna iskustva su interpretirana u vizualnom zapisu. Petnaest pogleda kroz ključanice govore da se s druge strane zapravo događa svašta i ništa. Postavom u izložbeni prostor ti su vizualni zapisi na raspolaganju svakome tko se zatekne u tom javnom prostoru, time nešto intimno postaje iskustvom publike. Neki prizori su bez prisutnosti objekta, jer publika upravo nečiju prisutnost očekuje i time se održava razina  njihove pozornosti i znatiželje. Naizmjeničnim gledanjem scena sa i bez objekta, publika očekuje vrhunac ove optičke igre, ali vrhunca zapravo nema. 

Kakvu ulogu ima kabinet 11, dio tvog diplomskog rada, kao skulptura, odnosno u ovom slučaju sredstvo promatranja?

Kabinet 11 je zapravo instalacija video-objekt koji se nalazi u prostoru u kojem ga možemo obilaziti kao skulpturu.On je strano tijelo koje nam odmah ne razotkriva što je u njemu. Zato njegovu unutrašnjost možemo smatrati intimnim prostorom, dok na njegovim zaključanim vratima ne zapazimo špijunku kroz koju se gleda u obrnutom smjeru. Publika treba proviriti kroz špijunku i tako aktivno sudjelovati u igri promatranja. Kroz špijunku se vidi reprodukcija stvarnosti svakodnevnih prizora iz hodnika zgrade broj 11, tijekom trideset dana u obliku video-audio zapisa. Taj svijet, izobličen ribljom perspektivom, kompresija je prostora i vremena u manji zatvoreni prostor i time je pretvoren u jedan mikro svijet. Video zapis je ponuđen individualno tako da svaki promatrač vidi različiti prizor, odnosno, imat će drugačije vizualno iskustvo, dok se zvukovi  te svakodnevnice čuju u čitavom izložbenom prostoru i postaju iskustvo publike. Svaki pojedinac povezuje zvuk sa slikom samo dok promatra, a bez slike zvuk doživljava kao atmosferični element u čitavom prostoru. Gledatelj se nalazi u javnom prostoru i gleda pokretnu sliku koja je u stvarnosti nastala pogledom  iz intimnog prostora. Javni prostor je pretvoren u intimni  stvaranjem iluzije da je on sada, s one strane, tamo unutra. Ovakvom simulacijom stvarnosti mijenja se logika samog promatranja pomoću koje je gledatelj stavljen u ulogu promatrača.

Što si želio postići video projekcijom pod nazivom mikrokozmoskop?

Teleskop inače služi za promatranje zvijezda, odnosno, svemira (kozmosa), ali ako spustimo pogled sa zvijezda na prozore dobivamo pogled u mikrokozmos. Općenito, kozmos je harmonični sustav. Ovdje ljudi u svojim kutijama žive svakodnevnicu koja ima svoj redoslijed. Svatko od njih je arhitekt vlastitog mikrokozmosa, gdje je uspostavio harmoniju koja se bazira na projektiranom redoslijedu radnji koje ponavlja svaki dan. Točka iz koje se promatra je zapravo jedan drugi mikrokozmos, ali na većoj udaljenosti od promatranog objekta. Projekcijom videa preko cijelog zida izložbenog prostora postiže se kontraefekt intimnog i intimno postaje javno. Pozornost videa nije usmjerena konkretnim osobama, to su osobe bez identiteta, odnosno, moglo bi se govoriti o ilustraciji osobnosti u intimnom prostoru. Ne možemo se oteti osjećaju nelagode pri pomisli da smo potencijalno i mi objekti nečijeg promatranja.

Misliš li da su ljudi uglavnom promatrači ili da su promatrani?

Željeli to priznati ili ne, mi smo i jedno i drugo.Nitko zapravo nije cijepljen protiv toga. Svi smo mi ponekad promatrači koji se sakrivaju od pogleda drugog, ali se ne odričemo prava na gledanje i volimo biti bića iznad granica poimanja promatranog. Volimo taj komadić slobode koji nam je preostao u ovom svijetu pretrpanom pravilima ponašanja. S druge strane, biti samo jedan u masi, dovodi u pitanje naše identitete. Mi želimo biti viđeni i vlastitim eksponiranjem potvrđujemo naše postojanje u prenapučenom svijetu. Uzmimo za primjer Facebook gdje  gomila anonimusa želi biti viđena, gdje se odriču anonimnosti. U ovim radovima skriveni promatrač radi ono što promatrani na neki način priželjkuje, ali u onim trenutcima kada promatrani toga nije svjestan.



RADOVI / WORKS

IMG_6940 copy.jpgIMG_3799.jpgIMG_6845-Edit.jpgIMG_6913-Edit.jpgIMG_6849-Edit.jpgIMG_6900.jpgIMG_6912.jpgIMG_6846-Edit.jpgIMG_6915-Edit.jpgIMG_3804.jpg

 

OTVORENJE IZLOŽBE / EXHIBITION OPENING

IMG_7625.jpgIMG_7644.jpgIMG_7681.jpgIMG_7608.jpgIMG_7588.jpgIMG_7606.jpgIMG_7621.jpgIMG_7609.jpgIMG_7093-Edit-2 copy.jpgIMG_7658.jpgIMG_7659.jpgIMG_7617.jpgIMG_7591.jpgIMG_7574.jpgIMG_7118 copy.JPGIMG_7623.jpgIMG_7584.jpgIMG_7665.jpgIMG_7618.jpg

 

 P O P U P