POPUP 10

Kata Mijatović, Na Zemlji
20.9.2013.
Kapucinska 39

 Aludirajući nazivom izložbe na naziv svog ovogodišnjeg venecijanskog projekta ‘’Između neba i zemlje’’, umjetnica  nas uvodi u sadržaj izložbe postavljajući naizgled jednostavno pitanje: “Gdje se zaista nalazimo?” Odgovor  smješta u kontekst našeg postojanja na zemljskoj kugli, planeti  ‘’...koja se vrti oko vlastite osi u beskrajnom svemiru…’’(citat iz audio zapisa sa izložbe). Začudnost ove slike popraćena je recentnim tekstovima snova iz on-line projekta ‘’Arhiva snova’’, koji u izložbenom prostoru, zamišljenom poput kuće za stanovanje funkcioniraju kao ‘otvori’, kao vrata i prozori. Na samom otvorenju izložbe umjetnica će izvesti i performans “Potvrđivanje”, u kojem namače vodom zidove prostora, potvrđujući tako još jednom da je ta naša zajednička ‘kuća’ natopljena nesvjesnim.

Biografija:

Kata Mijatović,  multimedijalna umjetnica, primarno radi u mediju performansa i videa. Rođena je 1956. u Branjini. 1981. diplomirala pravo na Pravnom fakultetu  u Osijeku. Od 1988.- 1991. članica neformalne umjetničke grupe Močvara/ Baranja. Od 1991.- 1993. studira slikarstvo na Accademia di belle arti, Firenze. Od 1993. -1996. studira slikarstvo na ALU Zagreb gdje diplomira 1997. Od 2005. – 2010. članica Umjetničkog odbora Baranjske umjetničke kolonije. Od 2005. voditeljica Galerije AŽ Atelieri Žitnjak, Zagreb. Od 2007. članica Umjetničke grupe PLEH. 2013., predstavnica Hrvatske na Venecijanskom bijenalu. Živi i radi u Zagrebu kao samostalna umjetnica.

http://issuu.com/kata 

 

Performans  Potvrđivanje

 

Intervju vodio Igor Loinjak

U sklopu 10. POPUP-a osječkoj se publici predstavlja rad umjetnice Kate Mijatović, ovogodišnje hrvatske predstavnice na 55. Venecijanskom bijenalu. Kata Mijatović se u svom radu primarno bavi fenomenom sna i spavanja te odnosom čovjekovog svjesnog i nesvjesnog Ja. Povodom otvorenja izložbe “Na Zemlji”, čiji se naziv referira na naziv venecijanskog projekta “Između neba i zemlje”, umjetnici smo postavili nekoliko pitanja o osobnom shvaćanju vlastita umjetničkog rada te djelā koja je ovom prilikom izložila.

Osječkoj se publici predstavljate izložbom naslovljenom “Na zemlji” pri tome neposredno aludirajući na naziv još uvijek otvorene izložbe u Veneciji “Između neba i zemlje”. Što Vam ove posljednje izložbe znače u sklopu dosadašnjeg umjetničkog rada?

Izložba ''Između neba i zemlje'', s centralno smještenim ''Arhivom snova'', u biti funkcionira kao sažeti pregled mog dosadašnjeg rada. To u kontekstu mog predstavljanja na Venecijanskom bijenalu znači veću vidljivost i prezentnost na sceni što meni, kao i svakom umjetniku, znači mnogo. Izložba ''Na Zemlji'' kreće iz drugačije – 'prizemljene' – pozicije, i to u doslovnom smislu, ali i u samoj ideji. Za tu su me izložbu prije svega nadahnuli broji snovi koji svakodnevno pristižu u „Arhiv“ iz svih dijelova svijeta i na brojnim jezicima. Moram reći da su mi oni otvorili jednu novu, globalnu situaciju u daljnjem radu sa snovima. Ova izložba pokušava govoriti o tome.

Koje pitanje direktno dotičete ovdje izloženom ambijentalnom instalacijom i zašto su ona za Vas važna?

Pokušava se postaviti pitanje: Gdje se zaista nalazimo? Pri postavljanju tog pitanja, za razliku od google mapa koje zumiraju lokaciju iz satelita koji kruže oko zemljine orbite, polazi se od obrnute situacije – od udaljavanja pogleda, od 'od-zumiranja'. Ovo pitanje/odgovor prezentirano je audio zapisom koji reproducira rečenicu koja se ponavlja svakih desetak minuta. Ona glasi: ...u ovom trenutku nalazimo se na zemaljskoj kugli koja se okreće oko vlastite osi  u beskrajnom svemiru, okruženi smo milijardama zvijezda, ispod nas je užarena lava...''. Ako se, dakle, nalazimo na zemaljskoj kugli koja pluta u beskrajnom svemiru, naš logični um tu konstataciju može pojmiti samo do određene mjere jer već kada dođemo do riječi 'beskrajno', postajemo svjesni da je ona protivna svemu što nam je poznato te nam pod nogama izmiče čvrsto tlo. Međutim, postoje stanja uma u kojima se ta spoznaja može otvoriti svakome od nas, a jedno od takvih stanja su snovi.

Čitav je prostor zamišljen kao kuća u kojoj važnu ulogu imaju isprintani tekstovi snova. Na što ste njima željeli ukazati?

U kontekstu postojanja na Zemlji (koja je u stvari naša zajednička 'kuća') možda nam upravo snovi, odnosno sposobnost da kreiramo snove, mogu dati relevantnije odgovore od onih koje tražimo svjesnim naporima. Na izložbi je to naglašeno apliciranjem isprintanih, recentnih zapisa snova iz Arhiva snova (www.arhivsnova.hr), koji su u obliku vrata i prozora postavljeni na zidove izložbenog prostora. Izložbeni se prostor na taj način simbolički definira kao 'kuća', neki prostor za 'stanovanje', čija su vrata i prozori sačinjeni od snova. Kroz snove možemo 'vidjeti, ući ili izaći' iz te kuće na Zemlji.

Na podu prostorije uz jedan zid možemo vidjeti dva pravokutna zrcala postavljena jedno do drugog na kojima su insprintana dva tekstna zapisa snova. Želite li posjetiteljima na taj način poručiti da se pogledaju u zrcalo, da postanu svjesni sebe i vlastitih snova te da se kroz neki oblik autorefleksije pokušaju sami sebi objasniti ili glavna ideja tih zrcala leži u nečem drugom?

Zrcala su jedno uz drugo postavljena na pod uz zid tako da se posjetitelji u njima zapravo i ne mogu doslovno ogledati (zrcale se, naime, tek njihove vlastite noge). Ona se zrcale jedno u drugom i na taj način umnažaju isprintane zapise snova. U tom se djelu prostor multiplicira u zrcalima i pomalo izmiče 3D percepciji, dok zapisi snova Tamare Štambuk i Raphale Sky dodatno produbljuju taj osjećaj.

Koja je uloga audio zapisa u cjelokupnoj koncepciji izložbe?

Namjera audio zapisa je da nas u mislima na trenutak premjesti iz nekog sigurnog i racionalno posloženog zaklona/prostora u kojem se trenutno nalazimo, na našu stvarnu poziciju – na zemaljsku kuglu koja se vrti u beskrajnom svemiru.

Na izložbi su zastupljene dvije su važne komponente – zapisi snova i voda. Što Vas u njima toliko fascinira?

Kada sam prvi put pročitala rečenicu Gastona Bachelarda: ''Sačinjen sam od materije svojih snova.'', pomislila sam kako je riječ o dobro pogođenoj pjesničkoj metafori. Međutim, kako vrijeme prolazi sve sam uvjerenija da je istu misao moguće doslovno primjeniti i na fizičku razinu, a mislim da o sličnim spoznajama govore i najnovije teorije kvantne fizike. Voda je u mojim radovima tranfer nesvjesnog. Kad sam krenula raditi sa snovima, trebala mi je neka materija koja će najbolje reprezentirati samo nesvjeno, tj. stanje snivanja prisutno u većini mojih radova. Izabrala sam vodu jer je ona, za razliku od zraka koji udišemo, nešto drugačiji element. U vodi ne možemo boraviti, nego samo poput ronioca zaranjati u nju. Vrlo je slično i sa snom u odnosu na javu. To se potvrdilo i u mnogim snovima koje sam dosad sakupila. Voda je, naime, prisutna kao jedan od najčešćih elemenata u opisu sna - pa i sastojimo se najvećim dijelom od vode. Čini mi se da je slično i s nesvjesnim. Na otvorenju ove izložbe namjeravam izvesti performans ''Potvrđivanje''. Prilikom njegova izvođenja namakat ću vodom donju polovicu zidova izložbenog prostora što ustvari predstavlja 'potvrdu' da je ta naša zemaljska kuća natopljena nesvjesnim. Pri tome mi je zanimljivo da se radi o napuštenom prostoru, možda nekadašnjoj prodavaonici, koja će sada izmjenom funkcije postati drugačiji entitet figurativno natopljen nesvjesnim.

Snovi su za svakoga od nas vrlo intimna stvar. Jesu li Vam oni osobno zanimljivi jer temeljem njih možete pokušati samoj sebi rastumačiti vlastitu osobnost ili Vas pak zanimaju kao širi fenomen koji počiva u osnovi svakog čovjeka i čitavog čovječanstva?

Zaista je i jedno i drugo u pitanju. Rekla bih čak da se više ne radi o odvojenim stvarima.

U kojoj mjeri u svom radu uzimate u obzir psihoanalitičku teoriju i njezin odnos prema snovima i nesvjesnom (koji, doduše, nije identičan kod svih teoretičara psihoanalize)?

Oduvijek me prvenstveno zanimala mistična priroda fenomena sanjanja pa mi je u tom smislu najzanimljiviji Carl Gustav Jung i njegova teorija o ulozi nesvjesog u životu čovjeka.

U Vašim radovima iz ovog ciklusa bitan su faktor publika i osobe koje Vam bilježenjem vlastitih snova daju građu koju zatim koristite u radu. Koliko Vam je publika važna i smatrate li da takvim oblikom interakcije ostvarujete intimniju vezu s posjetiteljima svojih izložbi?

Da, taj mi aspekt postaje sve važniji. Mislim da ostvarujem intimniju vezu, ne mislim pri tome toliko na same posjetitelje koliko na one ljude koji su mi dali snove, premda se možda nikada nećemo upoznati. Snovi i jesu nekakva zadnja oaza intime, ali možda je baš zbog toga u njima prisutan misterij naših života. I u tom prijenosu, zapisu sna, koji je uvijek oštećen, iskrivljen, jer prevodite jezik nesvjesnog u jezik svjesnog ( a  jezik nesvjesnog najbliži je jeziku poezije, umjetnosti, pa zato i mislim da smo u snovima svi umjetnici) - možete pronaći najiskrenija svjedočenja našeg nesvjesnog ja o tome što smo i gdje smo.

U sklopu Vašeg umjetničkog projekta pokrenut je već više puta spomenuti „Arhiv snova”, mjesto gdje bi se akumulirali opisi snova svih sanjača koji su bili spremni podijeliti svoju skrivenu noćnu intimu najčešće teško protumačivu i njima samima. Koliko su ljudi, sudeći prema prikupljenim snovima, prihvatili takav oblik suradnje?

Čini se da jesu. „Arhiv“ je sada postao kao neki veliki bunar koji se puni snovima. Mislim da ljudi shvaćaju da je u takvom kontekstu njihov san tek dio jedne opće slike, nečega što nam je svima zajedničko. U „Arhivu“ je možda najdragocjenije to zajedništvo u snovima. I željela bih još jednom zahvaliti svima koji su tome doprinijeli. U konkretnom bih se slučaju željela zahvaliti svima onima koji su mi ustupanjem vlastitih snova pomogli da priredim ovu izložbu.

Smatrate li da Vaši radovi posjetiteljima nude određene odgovore ili im otvaraju nova pitanja o njima samima i drugima koji ih okružuju?

Sigurno je da ne nude odgovore, ali se nadam da ih potiču da obrate pozornost na svoje snove.

 

Interview by Igor Loinjak

As a part of the 10th POPUP, the audience is presented with the work of the artist Kata Mijatović, this year’s Croatian representative at the 55th Venice Biennale. In her work, Kata Mijatović primarily explores the phenomena of dreams and sleeping and the relation of man’s conscious and unconscious self. With a regard to the opening of the exhibition On Earth, whose title refers to the Venetian project, Between Heaven and Earth, we asked the artist a few questions about the personal understanding of her artwork and the work she is exhibiting on this occasion.

You are presenting yourself to the Osijek’s audience with the exhibition entitled On Earth, thereby alluding to the title of the Venetian exhibition called Between Heaven and Earth. What do these two last exhibitions mean to you in the context of your artwork?

The exhibition Between Heaven and Earth, with the centrally placed Dream Archive, functions as a concise overview of my past work. That, in the context of my presentation at the Venice Biennale, means greater visibility and recognition on the scene which means a lot to me, as it does to every other artist. The exhibition On Earth comes from a different, more ‘down to earth’ position literally, and in the idea itself. For that exhibition, I was inspired by many dreams that come into the Archive daily from all parts of the world and in different languages. I have to say that they opened a new global situation in my future work with dreams. This exhibition is trying to speak about that.

Which questions do you touch on with the ambient installation exhibited here and why are they important for you?

I try to ask the question: Where are we really? By asking that question, unlike Google Maps that zoom in the location from the satellites that are going around the Earth’s orbit, the starting point is a different situation – zooming out. This question/answer is presented through an audio that reproduces the sentence that repeats itself every ten minutes. It says, “In this moment, we are on the Earth that rotates around its own axis in infinite space, we are surrounded by billions of stars, below us is the molten lava.” If we are on this Earth which floats in infinite space, our logical mind can comprehend that ascertainment only partly, because when we come to the word “infinite”, we become aware that that’s contrary to everything we know and we find ourselves on shaky ground. However, there are mind states where that cognition can reveal itself to any of us and the only state where that’s possible is dreaming.

The whole space is imagined as a house where printed dream notes have a very important role. What did you want to point out with them?

In the context of existing on the Earth (which is in fact our common ‘house’), maybe dreams and the ability to create dreams can give us more relevant answers that the ones we’re searching with our conscious efforts. At the exhibition, that’s emphasized by applying printed, recent notes from The Dream Archive (www.arhivsnova.hr), they are placed on the walls of the exhibition space in the shapes of doors and windows. The exhibition space is in that way symbolically defined as a ‘house’, a ‘living’ space, whose doors and windows are made out of dreams. Through dreams, we can ‘see, enter or exit’ from that house on the Earth.

On the gallery floor, we can see two rectangular mirrors placed next to each other and two dream texts are printed on them. Do you want to provoke the viewers to look at themselves in the mirrors, to become aware of themselves and their dreams and to try to explain themselves through a form of self-reflection or is the main idea of those mirrors something else?

The mirrors are placed next to each other on the floor so that the viewers can’t actually see themselves in it (only their legs are reflected in the mirrors). They are reflected on each other and in that way multiply the printed dream notes. In that part, the space is multiplied in the mirrors and moves away from the 3D perception, while the dream notes from Tamara Štambuk and RaphaleSky deepen that feeling.

What’s the role of the audio recording in the exhibition concept?

The intent behind the audio recording is to shift us in our minds from a safe and rational space we are in, to our actual position – the Earth that’s spinning in an infinite space.

There are two main components in this exhibition – dream notes and water. What is so fascinating about it?

When I’ve read the Gaston Bachelard’s sentence, “I am made out of dream matter,” for the first time, I thought it was a good poetical metaphor. However, as the time goes by, I’m pretty sure that you can translate that same idea to a physical level, and I think the newest quantum physics theories are exploring similar ideas. In my works, water transfers the unconscious. When I started working with dreams, I needed something to represent the unconscious, the state of dreaming that is present in most of my works. I’ve chosen water because it’s, unlike the air we breathe in, a different element. We can live in water; we can only dive into it like a diver. It’s very similar to a dream in relation to reality. That was confirmed in many of the dreams I have collected up until now. Water is present as one of the most common elements in dream descriptions, and we also consist mostly of water. It seems to me it’s the same thing with the unconscious. On the opening of this exhibition, I intend to do a performance called Confirmation. During the performance, I will soak the bottom half of the exhibition space walls with water, which represents a ‘confirmation’ that our Earth house is soaked with the unconscious. The fact that it’s an abandoned space is also interesting, maybe an ex store, that will now become a different entity figuratively soaked in the unconscious.

Dreams are intimate for all of us. Are they interesting to you because you can use them to explain your own personality or do you find them interesting as a broader phenomenon that’s in the foundation of every man and mankind as a whole?

It’s really both. I would even say those two things are not separate.

To what extent do you consider the psychoanalytic theory in your work and its relationship towards dreams and the unconscious (which, admittedly, is not the same for every psychoanalytic theorist)?

I was always interested in the mystical nature of the phenomenon of dreaming, so in that sense Carl Gustav Jung and his theory about the role of the unconscious in our lives is the most interesting to me.

In your works from this cycle, the audience and the people who give content to your work by taking notes of their dreams are very important. How much is the audience important to you and do you think that by that kind of interaction, you create a more intimate relationship with the viewers?

Yes, that aspect of it is becoming more and more important to me. I think I’m creating a more intimate relationship, but I don’t mean the audience that much, I’m thinking about the people who gave me their dreams, although we may never meet. Dreams are an oasis of intimacy, maybe that’s the reason why the mystery of our lives is present in them. In that transfer, the dream notes, which are always damaged, distorted, because you’re translating the language of the unconscious to the language of the conscious (and the language of the unconscious is closest to the language of poetry, art and that’s why I think we are all artists in our dreams) – the most sincere testimonies of our unconscious self and who we are can be found.

As a part of your art project, the before mentioned Dream Archive was started, a place where you can accumulate the dream descriptions of all dreamers who were ready to share their hidden nightly intimacy, which is often hard to explain. How much did the people, judging by the collected dreams, accept that kind of collaboration?

It seems that they have. The Archive has become a big well that is filled with dreams. I think that people understand that, in this context, their dream is just part of a general picture, something that we all have in common. In the Archive, the most precious thing is being together in dreams. I would like to thank all the people who contributed once more; especially the ones that helped me make this exhibition by submitting their dreams.

Do you think that your works offer the viewers certain answers or do they create new questions about themselves and others that surround them?

They surely don’t offer any answers, but I hope they at least encourage them to pay attention to their dreams.

 

PERFORMANS

IMG_2203.jpgIMG_2254.jpgIMG_8574.jpgIMG_8605.jpgIMG_2317.jpgIMG_8589.jpgIMG_8563.jpgIMG_2267.jpgIMG_2310.jpgIMG_2237.jpgIMG_8559.jpgIMG_8564.jpgIMG_8584.jpgIMG_2284.jpg

 

RADOVI / WORKS

IMG_2373.jpgIMG_2390.jpgIMG_2415.jpgIMG_2418.jpgIMG_2350.jpgIMG_2379.jpgIMG_2429.jpgIMG_2422.jpgIMG_2450.jpgIMG_2420.jpgIMG_2387.jpgIMG_2443.jpgIMG_2424.jpgIMG_2439.jpgIMG_2427.jpgIMG_2402.jpg

 

OTVORENJE IZLOŽBE / EXHIBITION OPENING

IMG_2293.jpgIMG_2157.jpgIMG_2100.jpgIMG_2230.jpgIMG_2326.jpgIMG_8545.jpgIMG_2325.jpgIMG_2144.jpgIMG_8607.jpgIMG_2324.jpgIMG_8604.jpgIMG_8609.jpgIMG_2143.jpgIMG_2159.jpg