POPUP 11

Josip Kaniža, Dokument 6B
19.10.2013.

Esseker centar

 

 

Josip Kaniža: Arhiviranje prostora

Upravo proces memoriranja i arhiviranja zaokuplja mladog umjetnika Josipa Kanižu. No, što Kaniža arhivira? Prostor. Kada postavlja papir na stari zid hodnika zgrade osječke Umjetničke akademije (i to neposredno prije procesa obnove), te grafitnom olovkom pažljivo izrađuje monokromni crtež, Kaniža želi sačuvati trenutak, trenutak koji će proći, ali će samom činjenicom bilježenja ipak ostati dostupan nekoj drugoj sadašnjosti, nekoj drugoj budućnosti. Kaniža korištenjem triju komponenti – proces arhiviranja, frotaž i monokromija – pokazuje vrlo samosvjestan i intelektualno zanimljiv pristup vlastitom umjetničkom radu. Taj pristup intelektualno opravdanje pronalazi u domeni grčke filozofske misli, i to one Platonove. Kada sam stao pred Kanižine radove i zadubljen u to bogatstvo jednostavnosti osluškivao umjetnikov koncept vlastitog rada, imao sam osjećaj da sam nešto slično već vidio/osjetio/doživio. Déjà vu! Taj model već viđenog mogu zahvaliti Platonovu nauku o pamćenju i filozofovoj usporedbi našeg uma s voštanom pločom na koju se otiskuju utisci dobiveni iz vanjskog svijeta i zatim memoriraju, arhiviraju. Već samim činom ispisivanja/iscrtavanja/okamenjivanja/memoriranja započinje proces arhiviranja budući da se bilježi stanje predmeta u kakvom on vjerojatno više nikada neće biti. U vremenu se pokušava zatočiti stanje stvari koje može, ali nužno ne mora biti arhivirano. Monokromija također igra važnu ulogu jer sve ono što držimo u sjećanju, ono što nam više nije prezentno, uvijek protijekom vremena postaje pomalo nejasno, mutno i maglovito. Otisak grafita na papiru pokazuje da je nešto ostalo zabilježeno i arhivirano te da je spremno da potakne sjećanje (umjetnikovo ili naše). Kaniži je prije svega važan sam proces umjetničkog stvaranja – puko bilježenje, rekli bismo – dok gotov umjetnički proizvod istinski život dobiva tek u komunikaciji s promatračem. Odabirući podlogu čiji će trenutak zabilježiti strpljivo ispisujući njezin otisak na papiru, Kaniža proživaljava proces umjetničkog stvaranja kao proces pamćenja. Svojim vrlo zanimljivim i osebujnim pristupom umjetničkom radu, Kaniža se predstavlja kao umjetnik koji točno zna što želi, ali mu nije važno kuda će ga njegove želje odvesti. U njegovu radu kao da se atavistički nazire nadrealistički automatizam umjetničkog stvaranja.

Igor Loinjak

Biografija:

Josip Kaniža rođen je u Đakovu 1984. Završio je Školu za tekstil, dizajn i primijenjene umjetnosti Osijek. Upisuje Umjetničku akademiju u Osijeku 2005. godine na kojoj  preddiplomski studij završava 2008. i nastavlja školovanje na diplomskom studiju , Odsjek multimedija. Sudjelovao je na grupnim izložbama u Hrvatskoj, Srbiji i Mađarskoj . Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Osijeku. 2011. godine dobiva priznanje "Special mention" na Međunarodnom festivalu kratkog videa i filma "Shortz 2011" u Novom Sadu.

 

 

Intervju vodio Igor Loinjak

Nakon što se na prethodnom POPUP-u predstavila već afirmirana umjetnica Kata Mijatović, ovoga je puta situacija nešto drugačija. Josip Kaniža mladi je osječki umjetnik, a umjetničku je naobrazbu stekao na osječkoj Umjetničkoj akademiji. Ovom prilikom izlaže radove koji su nastali u sklopu njegova diplomskog rada. Kaniža je do sada održao nekoliko grupnih i samostalnih izložbi što u zemlji što u inozemstvu. Kroz razgovor s umjetnikom pokušali smo vidjeti kako tumači i shvaća vlastiti rad te djela izložena na 11. POPUP-u.

Dekalkomanija, grataž i frotaž tri su tehnike koje su inaugurirali pripadnici nadrealističkog pokreta. Zašto si se odlučio baš za tehniku frotaža i ima li ona u tvom radu ikakvu vezu s pokušajem implicitnog ili eksplicitnog nasljedovanja nadrealizma?

Ne bih rekao da se pozivam na nadrealiste. Zapravo, frotaž je nastao kao posljedica trljanja grafitne olovke po papiru koji sam nalijepio na jedan zid u ateljeu na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Eksperimentiranjem u materijalu sa grafitnom olovkom i A4 papirom pojavio se jedan rad koji je po strukturi reduciran monokroman crtež kvadratnog formata. U jednom se trenutku, više iz puke znatiželje, kod mene pojavila želja za nastavkom radnog procesa, za popunjavanjem ostalih papira i dijelova zida. Rekao bih da je ona za mene osobno predstavljala slagalicu bijelih papira koji tvore sliku bijelog praznog prostora. Tada me prvenstveno zanimala ˝mentalna˝slika tog prostora. Trljajući grafitnu olovku na papir u bezbrojnim potezima, u rasterima vertikalno/horizontalno, shvatio sam da sam se našao u nekom ludičkom stanju u kojem je bezbrižno popunjavanje papira postala igra, ništa drugo. Ne razmišljajući mnogo o konceptu i predodžbi onoga što bi ono što radim trebalo biti, vodio sam se znatiželjom i stanovitom neizvjesnošću smjera u kojem sam krenuo. U određenom sam trenutku shvatio da mi je u svemu tome vrlo važan proces rada, stanoviti oblik umjetničkog djelovanja koji sam jednostavno nastavio. Sve se to zbivalo akademske godine 2007./2008. Sada mi se čini kao da je prošlo i previše vremena od tog prvog rada. No, da se vratim nadrealistima. O njima sam nešto detaljnije saznao kasnije kada sam tražio reprodukcije radova umjetnika prošlog stoljeća.

Kromatika izloženih djela vrlo je simplificirana. Zapravo, vidimo samo bijelo i grafitni otisak. Čemu tako skučen i jednostavan odabir boja?

Kao što rekoh, kada sam počeo raditi ovaj rad nisam razmišljao ni o kakvim pravilima ili uvjetima koji bi mi trebali biti nit vodilja. Crno i bijelo nije izbor, već produkt reduciranja.

Pred tvojim se djelima promatrač može zapitati je li ono što gleda figuracija ili apstrakcija. Naime, postoje naznake figurativnog slikarstva, ali opet cjelokupan dojam ide više prema određenom obliku apstrahiranja i inzistiranja na monokromnim otiscima. Kako u tom pogledu gledaš na vlastiti rad, odnosno je li ti uopće važno što to netko može doživjeti kao figurativan, a netko drugi kao apstraktan prikaz?

Zanimljivo pitanje. Ustvari, rad je jedna apstraktna slika prostornosti. Ne bih ga povezivao s figurativnim slikarstvom, iako se na stanoviti način može i tako iščitavati. Prije bih rekao da ga doživljavam kao arhivirani trodimenzionalni autentični prostor sveden na dvodimenzionalnu površinu koja je u cjelini apstraktna slika.

U jednom si neformalnom razgovoru spomenuo kako veliki naglasak stavljaš na sam proces izrade umjetničkog djela. Zašto ti je on toliko bitan?

Važnost procesa izrade rada leži u njegovoj otvorenosti. Naprosto me zanima u kojem me smjeru taj proces može odvesti. Ono što je u njemu interesantno pitanja su koja se odnose na njegov početak, a ne toliko na kraj. Ne znam zvuči li sve to razumljivo. Rekao bih da sam proces još uvijek nisam prekinuo jer on i dalje traje, a trenutno se nalazi između frotaža, monokromnih crteža i ˝bijelog˝ frotaža. Razlog tomu je još uvijek neprestano “razvijanje” radova u smislu pojednostavljivanja forme, strukture i sadržaja.

Svoje frotaže prenosiš u medij fotografije i videa. Nastojiš li time promatraču sugerirati neki drugačiji pristup vlastitim djelima ili u osnovi toga leži nešto drugo?

Povezivanje medija fotografije i videa logička je posljedica procesa. Zanimala su me pitanja kopije i originala, odnosno što bi se u tom smislu odnosilo na fotografiju kao kopiju, a što na sam frotaž (crtež) na original. Cilj mi je bio proširiti granice medija u kojem je rad izveden te istražiti kakvi su vizualni odnosi između medija crteža, fotografija i videa.

U izloženim si radovima nastojao arhivirati jedan segment prostora osječke Umjetničke akademije, inače bivše vojarne. Ima li odabrani prostor za tebe neku simboliku ili je on uzet tek iz praktičnih razloga budući da ti je bio na dohvat ruke?

Zidovi koji su se nalazili u ateljeu naprosto su bili malih dimenzija. Veći sam potencijal vidio u zidu veće površine koji je u svojoj strukturi, sa svim pukotinama i nepravilnostima, puno zanimljiviji, a ujedno je nosio i određeni duh vremena. Za rad su korišteni zidovi u zgradi likovne kulture na Umjetničkoj akademiji u Osijeku čija se funkcija mijenjala tijekom povijesnih perioda. Od Austro-ugarske vojne zgrade, preko Kraljevine Jugoslavije, zgrade JNA i Hrvatske vojske do (slobodne) institucije – Umjetničke akademije. Želio sam vidjeti kako se i na koji način može trajno zabilježiti jedan prostor unutar kojeg se boravi (tijekom studija) i koji postaje radni prostor (atelje). Zanimalo me, zapravo, na koji je način moguće trajno arhivirati njegov sadržaj.

Jesi li znao da će ono što pokušavaš arhivirati ubrzo biti renovirano te da više nikada neće biti u identičnom stanju u kojem si zabilježio?

O renoviranju sam zgrade Akademije saznao tek u procesu nastajanja radova. Zidne su strukture već bile vidljive i tada mi bilo jasno da će se rad odnositi na trodimenzionalni prostor. Postao sam svjestan da će se izrada rada morati skončati onoga trenutka kada su čistačice nagovijestile da će ubrzo ˝uletjeti˝ majstori i početi skidati površinske slojeve zidova. Tada mi je bilo rečeno da pokupim radove i iznesem ih iz hodnika ili će sve zajedno “izletiti” van.

Koliko ti je važno vlastito sjećanje i nastojiš li svojim radom promatračima ukazati na važnost sjećanja, odnosno na autoreflesivno promišljanje prošlosti?

Sjećanje je u velikoj mjeri prisutno u ovim taktilnim radovima – u njihovoj strukturi i vizualnom odnosu spram reljefnosti i plošnosti. Rad je stvaran i opipljiv. Predstavlja stvaran prostor sveden na ravnu površinu i ne teži ničem drugom osim predstavljanju onoga što predstavlja.

Želiš li da tvoja djela ostvare živu komunikaciju s promatračem, da od njega traže mentalnu i fizičku aktivnost ili naglasak stavljaš na samo stvaranje i zadovoljenje unutrašnjeg umjetničkog poriva?

Primarno mjesto pripada samom procesu stvaranja. Ustvari, izloženi radovi predstavljaju jedan kontinuitet tog stvaranja. Radi se o slikama koje na određeni način ostvaruju komunikaciju u trenutku kada ih se promatra. Više me zanimala problemska pozicija promatrača. Pitao sam se gdje se on nalazi kada promatra rad, u radu ili ispred njega, budući da monokroman crtež zbog same prirode grafitnog otiska reflektira ono što se nalazi ispred njega.

Budući da u ovim trenutcima možemo govoriti o početcima tvoje umjetničke karijere, znaš li u kojem će smjeru ići tvoj daljnji rad? Hoćeš li se zadržati na ovome što si ovdje predstavio ili je tvoja umjetnička intuicija već počela otkrivati nove staze umjetničkog stvaranja?

Kada bih znao konačni cilj, sam bi proces i istraživanje postali nezanimljivi te bi se posve izgubila ona znatiželja s kojom je i započela izrada prvog rada. Ne znam i ne želim znati gdje će me to odvesti. Vjerujem da će vrijeme pokazati.

 

Interview by Igor Loinjak

After Kata Mijatović, an established artist, presented herself on the previous POPUP, this time the situation is a bit different. Josip Kaniža is a young artist from Osijek who got his art training at the Academy of Arts in Osijek. This time, he is exhibiting his works that were a part of his graduate work. Kaniža was a part of several group and solo exhibitions in Croatia and abroad. By talking to the artist, we tried to see how he explains and understands his own work and the artworks exhibited at the 11th POPUP.

Decalcomania grattage and frottage are three techniques that the members of the surrealism movement inaugurated. Why did you decide to use the frottage technique and is it connected to an attempt to implicitly or explicitly follow surrealism?

I wouldn’t say I’m following surrealists. Actually, frottage came about as a consequence of rubbing a graphite pencil on the paper I taped to a wall in the atelier at the Academy of Arts in Osijek. By experimenting with the material and with the graphite pencil and A4 paper, an artwork emerged, that was a reduced monochrome, square drawing. At one moment, out of pure curiosity, a desire to continue the work process appeared, to fill out all other papers and parts of the wall. I would say that, for me personally, it represented a puzzle of white papers that create the image of an empty, white space. At that time, I was interested in the ‘mental’ image of that space. By rubbing the graphite pencil on the paper in countless movements, vertically/horizontally, I realized that I have found myself in some ludic state where careless filling out of the paper became a game, nothing else. Not thinking much about the concept of what I’m doing, I was led by curiosity and uncertainty of the direction I was taking. In a certain moment I’ve realized that the work process was very important in all of that, a certain type of artistic activity I simply continued. All of that happened in the academic year 2007/2008. Now it seems like even more time has passed since that first artwork. But, to get back to the surrealists, I discovered more things about them when I searched for artworks from the artist of the past century.

The chromatic aspect of the exhibited works is very simplified. Actually, we only see white and a graphite print. Why so simple color selection?

As I said, when I started creating this work, I didn’t think about rules or conditions to guide me. Black and white was not a choice; it was a product of reduction.

In front of your works, the viewers can ask themselves if what they’re seeing is figurative or abstract. There are indications of figurative painting, but the overall impression is leaning more to a certain type of abstraction and insisting on the monochrome prints. How do you look at your work in that sense, is it important that somebody can experience it as a figurative work while someone else can see it as an abstract work?

That’s an interesting question. In fact, the artwork is one abstract image of space. I wouldn’t link it to figurative painting, although you could read it like that. I would say I experience it as an archived, three-dimensional, authentic space reduced to a two-dimensional surface that is an abstract painting in general.

In one informal conversation, you’ve mentioned that you put a great emphasis on the process of art creation. Why is that so important to you?

The importance of the process is in its openness. I’m simply interested in different directions that the process could take me. What’s interesting about it is a question that’s related to its beginning, not so much to its end. I don’t know if this is understandable. I would say that I still didn’t end the process because it is still going on, and currently, it’s between frottage, monochrome drawings and ‘white’ frottage. The reason for that is a never ending ‘development’ of the works in terms of simplifying the form, structure and content.

You translate your frottage to the photography and video medium as well. Do you want to suggest a different approach to your works to the viewer or is the reason something else?

Connecting the mediums of photography and video is a logical consequence of the process. I was interested in the questions of the copy and original, what would photograph as a copy and the frottage (drawing) mean in that sense. The goal was to expand the medium limits and explore visual relations between the mediums of drawing, photography and video.

In the exhibited works, you wanted to archive one segment of the space at the Academy of Arts in Osijek, an ex military building. Is that space symbolic for you or was it just a practical choice?

The walls of the atelier were simply small in dimension. I saw a greater potential in a wall that had bigger surface and the one that was more interesting in its structure, with all its cracks and the spirit of a time it carried. I used the walls of the Academy of Arts in Osijek which function changed throughout history - from the Austria-Hungary military building, Kingdom of Yugoslavia, JNA building and Croatian Army to a (free) institution – the Art Academy. I wanted to see in what way you could create a permanent record of a space inside of which you’re are staying (during studying) and that becomes a work space (an atelier). I was interested in creating a permanent record of its content.

Did you know that the space you were trying to archive was soon to be renovated and that it would never be in the same state you recorded it in?

I’ve heard about the renovation in the process of my work. The wall structures have been already visible and that was when I knew that my work will be about a three-dimensional space. I became aware that the work creation will have to come to an end when the cleaners have announced that the workers will soon come in and start taking the surface layers of the wall down. I was told to collect my works and take them out of the hallway or everything will be thrown out.

Is your own memory important to you and do you try to point out the importance of memories with your work?

Memory is largely present in this tactile works, in their structure and visual relation towards relief and dimensionality. The work is real and tangible. It represents a real space reduced to a flat surface and it doesn’t strive for anything else except for representing what it represents.

Do you want your artworks to have a real communication with the viewer and that they demand a mental and physical activity or do you only emphasize the creation and satisfying an inner artistic urge?

Primarily, it’s the process of creation. In fact, the exhibited artworks represent a continuity of that creation. It’s about paintings that create a certain communication in the moment you look at them. I was more interested in the position of the viewer. I asked myself where is the viewer when he/she looks at the work, in the work or in front of the work, since a monochrome graphite drawing reflects what’s in front of it.

Since we can talk about the beginning of your art career at this moment, do you know the direction of your future work? Will you continue in the direction of the work presented here or did your artistic intuition already start to unveil new directions of art creation?

If I knew the ultimate goal, exploration and the process itself would not be as interesting and the curiosity that started the first work in the first place, would be lost. I don’t know and I don’t want to know where it will take me. I think time will tell.

 

RADOVI / WORKS

IMG_9112.jpgIMG_2507.jpgIMG_2511.jpgIMG_2536.jpgIMG_2549.jpgIMG_2544.jpgIMG_2522.jpgIMG_2495.jpgIMG_2516.jpgIMG_2720.jpgIMG_2741.jpgIMG_2726.jpgIMG_2562.jpgIMG_2505.jpgIMG_2746.jpgIMG_2686.jpgIMG_2543.jpg

 

OTVORENJE IZLOŽBE / EXHIBITION OPENING

IMG_9117.jpgIMG_9135.jpgIMG_9058.jpgIMG_9157.jpgIMG_9113.jpgIMG_9107.jpgIMG_9067.jpgIMG_9101.jpgIMG_9084.jpgIMG_9074.jpgIMG_9108.jpgIMG_9188.jpgIMG_9094.jpgIMG_9095.jpg