POPUP 12

Ana Kovačić, 1:1
13.12. 2013.
Esseker centar

Ana Kovačić rođena je 1986.godine u Zagrebu. 2010. diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu a 2013. diplomirala je nove medije na Odsjeku za animirani film i nove medije, također na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Sudjelovala je na brojnim grupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Do sada je realizirala pet samostalnih izložbi. Živi i radi u Zagrebu.

Postajati jest ‘work in progress’¹

U potrazi za genezom vlastitog identiteta, u definiranju osobnog teritorija posežemo za svim dokazima koji bi u tom procesu mogli nešto značiti: primjerice majčinim i očevim koracima kroz beskonačni hodnik, djevojačkim pramenovima, nepomičnim slovima na velikom broju listova dnevnika, nacrtima stanova i haljina; točnije, za neodustajanjem od silnih detalja koji konstruiraju projekciju nas samih i naše sadašnjosti. Zamislimo povijesnost, toplinu, sigurnost, mekoću i snagu emocija koje povezujemo s konceptom doma. Tada zamislimo njegovo iščeznuće. Ili njegovu transformaciju. Ima nešto pomalo neočekivano u umu koji stvara žudnju za stvarima koje su nekada davno bile, za nečime što se više ne može identificirati. Iz takve pozicije polako ali sigurno kreće priča, narativ za konstrukciju identiteta, možda i za njegovu dekonstrukciju. Ana Kovačić u svojim radovima konstruira opipljivu reprezentaciju stvarnosti nizom paralelnih narativa koji su je okruživali. Njezina je priča o sjećanju ‘gusto isprepletena masa unutar koje se gubi linearno vrijeme i mogućnosti povezivanja postaju bezbrojne.’ Sjećanje gusto poput jantara čini identitet obitelji čvrsto zarobljenim u vremenu i prostoru tjerajući na djelovanje, stvaranje odmaka, sagledavanje, raslojavanje u heterogenu smjesu postupaka, osjećanja sebstva ili stvaranja novih obiteljskih rituala. Uz pretpostavku kako se obiteljske memorije, traume, predrasude ili sudovi u nas prenose poput štafeta, pitanje je što s njima činiti? Anin je pristup istodobno krajnje tjelesan, ali i eteričan. Glasan, ali i nečujan. Arhitektonički, ali i anarhičan. Ona istražuje kako se tijelo, a ne samo um, prisjeća zvuka koraka u davno proživljenom djetinjem domu. Ako je kuća prva razina univerzuma, kozmosa za dijete, kako ona oblikuje svijest o postojanju ostalih prostora, točnije o ostalim univerzumima? Je li ta kuća ‘grupa organičkih navika svih njenih korisnika’, ili nešto dublje – utočište za imaginaciju? Izlažući maketu svoje kuće, stvarajući tepih za njezine aktere, snimajući poglede s njezina balkona, krojeći haljine na njezinu podu, dijeleći poglede s majkom i sestrom na njezinu kauču, Ana čini kuću metaforom tijela. No ona daje djeliće sebe i doslovno: tkajući zavjesu od pramenova vlastite djevojačke kose i izlažući uslojene stranice iz dnevnika do trenutka nečitkosti, stavljajući tako jedno do drugoga materijalnost svijeta i njegovu kritičku interpretaciju. Slojevito i oprezno, vodeći računa o granicama izlaganja intime, Ana prevodi osobni kod identiteta na univerzalno pojmljiv rječnik, priručnik o ophođenju s obrascima ponašanja. Njezina priča postaje bliska i poistovjetljiva usmjeravajući u jednome trenutku pogled prema promatraču, a u drugome u sebe. Vodeći računa o obiteljskoj memoriji, Ana se iz fenomenološke perspektive bavi ‘rješavanjem tereta prijenosa identiteta’ provocirajući prostor ‘između’, onaj u kojem se ‘poništava taj oštri, akutni osjećaj granica koji označuje udaljenost toliko potrebnu za mogućnost identifikacije. Vlastitog teritorija, dakako.’² Identitet je rad u nastajanju.

Petra Tomljanović

¹ Leonida Kovač: Relacionirane stvarnosti

² Leonida Kovač: Relacionirane stvarnosti

 

Povodom izložbe Ane Kovačić predstavljene u prostoru osječkog Esseker centra 13. i 14. prosinca 2013., razgovarali smo sa samom umjetnicom. Ana Kovačić u instalaciji 1:1 propituje pojam identiteta bazirajući se na vlastito iskustvo. O njezinim promišljanjima, idejama koje se provlače kroz njezin rad i samom shvaćanju identiteta danas, bavimo se na narednim stranicama.

U posljednje se vrijeme mnogo govori o identitetu. Koji je, prema Vašem mišljenju, razlog toga?

Mislim da smo nakon razdoblja fascinacije identitetom počeli preispitivati samu kategoriju identiteta. Do fascinacije je došlo jer se napokon otvorilo dovoljno široko polje slobode kako bi se pitanjem identiteta uopće moglo baviti, a preispitati cijelu kategoriju identiteta ne bismo mogli bez prvotne fascinacije njime.

Problemom se kolektivne memorije prvi puta pozabavio Émil Durkheim, a o istoj su tematici pisali njegov učenik Maurice Halbwachs te brojni drugi autori. Halbwachs je naglašavao kako je pojedincu nemoguće koherentno razvijati vlastitu memoriju izvan konteksta društvene grupe kojoj pripada. Može li se navedeno zapažanje objasniti u kontekstu Vašega rada?

Prostor memorije doživljavam poput gusto isprepletene mase unutar koje se gubi linearno vrijeme i fiksni identitet pa tako mogućnosti povezivanja postaju bezbrojne. Konkretno, u kontekstu ovog rada i u procesu njegovog nastanka, zanimalo me kako se doživljaj vlastitog sebstva, tijela, međuljudskih odnosa i prostora može prenijeti s generacije na generaciju unutar jedne obitelji. Freud će ovaj proces objasniti preuzimanjem ponašanja, ideala i principa putem roditeljskog superega, Vamik Volkan će ga nazvati intergeneracijski prijenos traume i osjećaja, Bert Hellinger upletenost, Marianne Hirsch postmemorija... A sve su to zapravo nazivi za sličan proces preuzimanja obrazaca ponašanja ili osjećanja od pretka unutar obitelji. Ovaj je proces najviše istražen na žrtvama Holokausta i njihovim potomcima, ali zapravo funkcionira u svakoj obitelji. Obitelj je samo uzorak za društvo i unutar nje je lakše (iako ne i posve lako) pratiti ovaj proces. Sviđa mi se kako je to Pierre Nora opisao u Between Memory and History: Les Lieux de Mémoire – spaja nas nevidljiva nit koja povezuje naizgled nepovezano. Ono tvori raščlanjenu mrežu kojoj pripadaju svi ti zasebni identiteti, nesvjesnu organizaciju kolektivne memorije i naša je odgovornost da ju prizovemo u svijest.

U tekstu „Memory and Identity. An overview“ objavljenom u sklopu Sharing European Memories at school piše da je memorija „ključna komponenta u stvaranju i održavanju osobnog i kolektivnog identiteta“. Na koji je način Vaša memorija utjecala na oblikovanje Vašeg osobnog identiteta?

Mislim da je istražiti osobnu, obiteljsku i društvenu memoriju bitno upravo zbog procesa koji sam spomenula u prošlom odgovoru. Pierre Nora ide tako daleko da kaže da je naša odgovornost da ju prizovemo u svijest. Memorija nije samo puko prikupljanje događaja i datuma iz prošlosti (na taj smo način učili povijest), već ona može poslužiti za svojevrsnu reviziju iskustva, tj.  kako bi ono što je proživljeno uistinu bilo i procesuirano. Ovakva revizija može otkriti novo značenje, a ono pak novu psihičku snagu te ojačati osjećaj sebstva u sadašnjosti. Pojam sebstva (eng. self) puno je širi od pojma identiteta te obuhvaća i ono što postoji izvan granice samoga tijela.

U radu se vrlo često dotičete obiteljskog stana – prostora u kojemu ste dugi niz godina živjeli i boravili. Obilježeni tim prostorom od šperploče izrađujete njegovu maketu. Mislite li da prostor na određeni način pamti i čuva sjećanje na događaje koji su se u njemu odigrali ili memorija nužno prebiva samo u našem umu, dok je prostor prisutan tek da potakne akt misaonog vraćanja unutrag?

Naravno, ne mogu tvrditi da je tome sigurno tako. Međutim, osjećam i na temelju tog osjećaja vjerujem da materijali „pamte“. Ne na razini misli, ali svakako na razini neke vrste vibracije. Primjerice, nije mi ugodno nositi second hand odjeću jer osjećam određenu vrstu težine kada je obućem. Slično osjećam i kada se radi o prostorima. Kada iznajmljujem stan, pa u kratko vrijeme obiđem veći broj različitih prostora, imam osjećaj da svaki od njih nosi neki svoj „feeling“ koji nema veze s uređenjem stana. Stanovi u novogradnjama puno drugačije „dišu“ od onih u zgradama u centru grada ili onih u obiteljskim kućama. Isto tako vjerujem da naša tijela pamte na razini vibracije koju stvaraju misli i osjećaji te da se memorija može pohraniti u bilo kojem dijelu tijela. Zar nije i Proust u romanu Combray zapisao: „... i moje tijelo, bok na kojem sam ležao, ti vjerni čuvari prošlosti koju moj duh nikad ne bi smio zaboraviti.“

Petra Tomljanović predgovor kataloga za Vašu izložbu naslovljen Postojanje jest 'work in progress' (kojim se poziva na knjigu Relacionirane stvarnosti autorice Leonide Kovač) završava rečenicom: „Identitet je rad u nastajanju.“ Koliko Vam umjetničko djelovanje temeljno na memoriji (Vašoj vlastitoj ili obiteljskoj) pomaže u boljem definiranju osobnog identiteta? Nadalje, mislite li da je osobni identitet čvrst konstrukt ili se doista može govoriti o čitavom projektu njegova oblikovanja, o radu u nastajanju podložnom neprestanom redefiniranju?

Prije bih rekla da mi je umjetničko djelovanje utemeljno na memoriji, mojoj vlastitoj i obiteljskoj, pomoglo i još uvijek pomaže u redefiniranju same kategorije identiteta. Ne vjerujem da smo tako jednostavni da bi se mogli definirati ili „pronaći“. Mislim da svako moguće pronalaženje, ukoliko to želimo dopustiti, otvara još veći broj pitanja koja žele biti odgovorena, i tako bez prestanka.  Pitanje je ono ključno – kada bismo i uspjeli doći do kraja potrage, ostalo bi samo pitanje. Dragi Rancière u Učitelju neznalici kaže: „Jer onaj koji traži uvijek nađe. Ne nađe nužno ono što je tražio, a još manje ono što treba naći. Ali nalazi nešto novo što će dovesti u odnos sa stvari koju već poznaje. Važna je ta trajna budnost.“ Svako je novo pitanje ujedno i novo redefiniranje. To je ta trajna budnost.

U velikoj ste mjeri okrenuti području svjesnog i njega vrlo često razmatrate u okviru osobne i obiteljske memorije. Koliko Vam je važno zadiranje u domenu nesvjesnog i pomaže li Vam ono da dođete do zanimljivih zaključaka o trenutnom stanju osobnog identiteta?

Ne bih rekla da sam primarno okrenuta području svjesnog, već upravo suprotno. Mišljenja sam da je rad 1:1 najvećim dijelom proizašao kao relikt nesvjesnog procesa. Cijela je instalacija nastajala godinu i pol dana bez unaprijed razrađenog plana. No, čim rad počne postojati automatski ulazi u sustav jezika, a onda i u područje svjesnog. I to je dio cijelog ovog procesa. Kako bi se uspjela napraviti određena revizija iskustva koju sam malo prije spominjala, bitno je i poželjno da ono dođe iz nesvjesnog u svjesno; ili bar predsvjesno. Iz ovog je prostora lakše sagledavati neke stvari. Rekla bih da  izricanje vrlo često djeluje ljekovito, zapravo terapeutski. Za mene je osobno zadiranje u domenu nesvjesnog od esencijalne, nekad čak i egzistencijalne važnosti.

Spomenuli ste kako gradnja instalacije 1:1 započinje problematiziranjem tišine. Tišina bi se mogla označiti i kao nedostatak komunikacije te manjak odnosa s drugima koji bi trebali biti (i jesu) dio našeg života i sukreatori našeg osobnog identiteta. Na koji način u ovoj instalaciji pristupate tišini te zašto je upravo ona postavljena kao polazište

Mislim da je tišina istovremeno i nedostatak i prisutnost svega. Ona je poput pauze u glazbi. Takva je i u mom osobnom životu. Ne bih joj mogla dati bilo pozitivan bilo negativan predznak, ali svakako osjećam zahvalnost što poznajem taj prostor. Ne mislim da je ona uvijek nedostatak komunikacije ili manjak odnosa – nekada naravno jest, no nekada je upravo suprotno. Teško ju je klasificirati jer sadrži potencijal svega. Video rad Razbijanje tišine/muški zvon, inače dio instalacije koji je u kronološkom slijedu rada napravljen prvi, želi razbiti za mene tada nelagodnu tišinu stana i odnosa. To mi je bilo lakše ostvariti tijelom nego riječima.Tišina je u cijeloj instalaciji jako bitna i čini mi se da je u svakom od njezinih dijelova zastupljena u nekom drugom obliku.

Ciklusom fotografija snimljenih s balkona dnevnog boravka Vašeg stana u različitim godišnjim dobima pokazuje se linearan protijek vremena, ali istodobno i ciklički život prirode. Kako shvaćate odnos između identiteta i oba spomenuta pristupa vremenu? Mislite li da je identitet podložan mijenama kojima upravlja koncept linearnog protijeka vremena ili bi se on prije mogao povezati s kružnim vremenskim gibanjem pri čemu onda nije moguće govoriti o nekim esencijalnim promjenama identiteta?

Identitet, slično kao tišina, sadrži potencijal svega pa se kroz njega odražavaju oba shvaćanja vremena – linearno i ciklično. Mislim da je linearnost postala opasna za identitet jer u sebi nosi koncept napretka, a onda i hijerarhije. Vjerujem da je napredak identiteta prenaglašen i u svom se osobnom životu često borim protiv tog koncepta. To nije nimalo lak zadatak budući da smo odgajani da budemo bića napretka. Lineranost je bliža konceptu definirane stvarnosti i definiranog identiteta. Valjda je čovjeku zbog toga lakše podnošljiva. Cikličnost neizbježno uključuje smrt, a svi znamo da je na nju najlakše zaboraviti. Čovjeku je lakše vjerovati u svoj stabilni identitet i stabilnu stvarnost. Mislim kako u korijenu toga leži strah od smrti. Cikličnost je lako prepoznati, ali teško se odmaknuti od deadlineova, promaknuća, nagrada...

U radu „Dnevnici“ sadržano je mnoštvo Vaših memoarskih zapisa. Oni su zatvoreni u kutije, a dostupan je tek njihov nečitak digitalni ispis. U tom slučaju posjetitelju nije moguće dobiti uvid u sadržaj tih bilješki. Ovakav oblik dnevničko-autobiografskih zapisa čest je u književnosti. Pisac njima čitatelju nudi vlastitu, naravno stiliziranu, autobiografiju obogaćenu njegovim stavovima i promišljanjima. U Vašem radu tekstni zapis nije dostupan. Koliko autobiografski spis recipijentu uopće može pomoći da upozna umjetnikov identitet?

Kako sam već napomenula, ne vjerujem da smo tako jednostavni da bi nas bilo moguće definirati, pronaći, upoznati. Mislim da umjetnik, kao i svako drugo ljudsko biće, sam sebi teško može pomoći pri upoznavanju vlastitog identiteta. U tom je slučaju još neutemeljenije govoriti o njegovoj mogućnosti da recipijentu pomogne u tome, odnosno da vlastiti identitet prezentira kroz umjetničko djelo. Cilj umjetničkog rada uopće nije prepoznavanje ili upoznavanje umjetnikovog identiteta. Stava sam da ni jedan dobar autobiografski rad u bilo kojoj vrsti umjetnosti ne služi upoznavanju umjetnika, nego, koliko god to otrcano zvučalo, ogledanju samog recipijenta u tom autobiografskom radu. Autor, nadalje, ne crpi rad isključivo iz samoga sebe tako da je problematično već samo promišljanje o mogućnosti upoznavanja umjetnika kroz njegov autobiografski rad. U ovom radu tekstni zapis nije bitan, tj. nije bitna njegova anegdotalnost. On je palimsest, trag, instrument za pamćenje vibracije, a ne priče. On, zapravo, kao i cijela instalacija, koristi „sočnost“  kakvu osjećamo zavirujući u nečiju intimnu priču. No, u isto vrijeme tu „sočnost“ izigrava poopćavajući je i ne prenoseći točne informacije. To ovu točno određenu obiteljsku priču čini svačijom obiteljskom pričom.

U video radu Nauči me što znaš tematizirate vlastitu želju da naučite šivati. Vaša je baka po struci bila krojačica, a majka Vam je također vrlo dobro ovladala tim zanatom. Je li želja da naučite šivati proizašla iz Vaše unutarnje potrebe ili se radi tek o pokušaju nasljedovanja nečega što je u Vašoj obitelji praksa kroz već više generacija

Nipošto se ne radi tek o pokušaj nasljedovanja, premda u jednu ruku jest to. U ovom je slučaju bitno da se radi o pokušaju nasljedovanja ženske linije. S majkom šivam haljinu koju kasnije koristim i u video radu Vrtim se sa haljinom i umetcima. U tekstu koji sam pisala o ovom radu stoji: „Kakvu haljinu želim? Dovoljno tanku da osjećam tijelo, dovoljnu da se osjećam zaštićenom, sa širokim obodom oko struka, da može podržavati moje vrtenje. Nauči me kako je sašiti.“ Da se poslužim mišlju Withney Chadwick koju iznosi u djelu  Mirror images/Women, surrealism and self-representation, odjeća artikulira tijelo, a tijelo se čini kao logična početna točka za definiranje sebstva. Unatoč njegovoj poziciji na granici između biološkog i kulturalnog, tijelo je ipak nastanjeno na najintimniji način i ono ostaje primarni izvor za istraživanje predsimboličkih i nesimboličkih načina izražavanja kroz koje se mnoge žene nadaju ponovo pronaći žensku subjektivnost. Tijelo je ciklično te je u stanju pretvoriti se u krajolik, ostavljajući trag poput tijela Ane Mendiete. Rad Vrtim se sa haljinom i umetcima kronološki je napravljen zadnji. On istovremeno predstavlja završetak, ali i nemogućnost završetka.

 

Interview by Petra Tomljanović

Lately, there’s a lot of talk about identity. Why do you think that is?

I think that we, after a being fascinated by identity, start to question the category of the identity itself. The fascination started because there was finally enough freedom to be able to question the identity, and we couldn’t question it without firstly being fascinated by it.

Émil Durkheim, was the first one to explore collective memory, and his student Maurice Halbwachs and many other authors wrote about it. Halbwachs emphasized that an individual cannot coherently develop his own memory outside of the context of the social group he belongs in. Can this observation be explained in the context of your work?

I experience the memory space as a thick, intertwined mass where the linear space and fixed identity gets lost, so the possibilities of connection become countless. Specifically, in the context of this work and in the process of its creation, I was interested in how the experience of self, body, interpersonal relationships and space can be transferred from generation to generation inside of one family. Freud described this process by taking the behavior, ideals and principles from the parental superego, Vamik Volkan named it the intergenerational transfer of trauma and feelings, for Bert Hellinger, it was implication, for Marianne Hirsch, it was post-memory etc. All of those are names for a similar process of taking behavior patterns or feelings from your ancestors. This process is explored in the victims of the Holocaust and their descendants, but it works for every family. Family is just a pattern for society and it’s easier to follow this process in of families. I like how Pierre Nora described it in Between Memory and History: Les Lieux de Mémoire – “we are connected by an invisible thread which connects the seemingly unrelated. It forms a web where all of those individual identities belong to, an unconscious organization of collective memory and it’s our responsibility to call it to consciousness.”

In the text, Memory and Identity: an Overview, published in the Sharing European Memories at School, it says that the memory is, “a key component in creating and preserving personal and collective identity.” In what way did your memory influence the shaping of your own identity?

I think it’s important to explore personal, family and social memory because of the process I have mentioned in the previous answer. Pierre Nora goes as far as to say that it’s our responsibility to call it to our consciousness. Memory is not just about collecting events and dates from the past (and we learned history in that way), it can be used for revising the experience so that what was lived could truly be processed. This kind of revision can unveil a new meaning and that meaning can unveil a new physical strength and strengthen the feeling of oneself in present time. The notion of self is much broader than the notion of identity and it also encompasses what exists outside the body itself.

In your work, you often touch on the family apartment, a space you lived in for many years. Marked by that space, you build a plywood model of it. Do you think that a space, in a way, remembers and guards those memories or is memory purely in our minds, while the space is present just to stimulate the act of going back in our thoughts?

I can’t, of course, clam that it’s certainly like that. However, I feel based on that feeling and I believe that the materials ‘remember’. Not on the thought level, but definitely on the level of some kind of vibration. For example, I don’t feel comfortable wearing second hand clothes because I feel some kind of heaviness when I wear it. I feel the same about spaces. When I’m renting an apartment, and visit a number of different spaces, I feel that every one of them carries its own feeling that is unrelated to the apartment decoration. Apartments in new buildings have a different feel than the ones in the buildings in the centre or the ones in family houses. I also believe our bodies remember on a level of vibration that was created by thoughts and feelings and that that memory can be stored in any part of the body. Didn’t Proust write in Combray, “…and my body, the hip I laid on, those faithful guardians of the past my spirit should never forget.”

The preface of the catalogue for your exhibition entitled Existence is ‘a work in progress’ (which refers to the book Relational Reality by Leonida Kovač), and it ends with a sentence: “Identity is a work in progress.” How much your artwork that’s based on memory (your own or your family’s memory) help you in defining your own identity? Do you think that personal identity is solid or could you say it’s a work in progress, susceptible to constant redefining?

I would say that my artwork that’s based on memory, my own and my family’s, helped me and still helps me to redefine the category of identity itself. I don’t think we’re so simple we could define or ‘find’ ourselves. I think every possible finding, in case we want to allow it, opens even more questions that want to be answered and so on. The question is the key – if we could come to the end of the pursuit, only thing left would be the question. Dear Ranciere in The Ignorant Schoolmaster says, “The one that searches, always finds it. He doesn’t necessarily find what he was looking for, even less so what he’s supposed to find. But he does find something new that he will relate to something he already knows. That constant vigilance is important.” Every new question is a new redefining. That’s that constant vigilance.

You are interested in the area of consciousness to a large degree and you often think about the conscious in the context of personal and family memory. How important is it to step into the unconscious and does it help you to come to some interesting conclusions about the current state of personal identity?

I wouldn’t say I’m primarily interested in the conscious, it’s exactly the opposite. I think that the work 1:1 mostly came out like a relic of an unconscious process. The whole installation was created in a year and a half without a plan. But as soon as the artwork is coming into existence, it enters the language system and then the area of the conscious. That’s also a part of this process. To be able to make a certain revision of the experience I have just mentioned, it is important that it comes from the unconscious to the conscious, or at least subconsciously. It’s easier to perceive certain things from that space. I would say that pronouncing is often medicinal, actually therapeutic. For me, stepping into the unconscious is of essential, sometimes even existential value.

You have mentioned that the creation of the 1:1 installation begins by questioning silence. Silence could be a lack of communication and relationship with others who should be (and are) a part of our lives and the co-creators of our personal identity. In what way do you approach silence in this installation and why is it a starting point?

I think that silence is a shortage and presence of everything at the same time. It’s like a pause in music. It’s like that in my personal life as well. I couldn’t say it’s positive or negative, but I definitely feel grateful that I’m aware of that space. I don’t always think silence is a lack of communication or relationship, sometimes it is, but sometimes it’s completely opposite. It’s hard to classify it because it contains the potential for everything. The video work, Breaking Silence/Male Bell, is a part of an installation which is chronologically made first; it wants to break the uncomfortable silence of the apartment and the relationships. It was easier to accomplish that with my body than with my words. Silence is very important in the whole installation and it seems to me that it’s represented in every part in some other way.

In the photography series shot from the balcony of your living room in different seasons, you showed a linear passing of time and the cyclical life of nature. Do you think that identity is susceptible to changes that are governed by the linear passing of time or could it be related to the cyclical motion of time where it’s not possible to talk about some essential identity changes?

Identity, as well as silence, contains the potential for everything, so both understandings of time, linear and cyclical, are reflected through it. I think linearity became dangerous for the identity because it carries a concept of progress and hierarchy. I believe that identity progress is overemphasized and I often fight against that concept in my personal life. That’s not an easy task since we were raised to be progressive beings. Linearity is closer to the concept of defined reality and defined identity. I guess that’s why it’s much more bearable to humans. Cyclicality inevitably includes death and we all know that’s hardest to forget. It’s easier to believe in one’s own stable identity and stable reality. I think that at the root of this is the fear of death. Cyclicality is easy to recognize, but it’s hard to step away from deadlines, promotions, rewards.

Your work, Diaries, contains a number of your memoirs. They are closed in boxes and only their illegible digital prints are available. In that case, the viewer can’t get an insight into the content of those notes. That kind of autobiographical notes is frequent in literature. A write offers its own, of course, stylized autobiography and his attitudes and thoughts. In your work, the textual notes are unavailable. How much can an autobiographical text help the recipient to get to know the artist’s identity?

As I already said, I don’t think we’re as simple to define, find or get to know. I think the artist, as every other human being, can help him/herself with getting to know his/hers identity. In that case, it’s even more unfounded to talk about his/her possibility to help the recipient with that, or to present his/her own identity through an artwork. The purpose of an artwork is not recognizing or getting to know the artist’s identity. I don’t think that any good autobiographical work of any type of art has a purpose of getting to know the artist. I think the purpose is, no matter how corny it sounded, that the recipient looks at himself through that autobiographical work. The author doesn’t draw the work from him/herself, so the mere thought of getting to know the artist from his/her autobiographical work is problematic. Here, the textual notes are not important i.e. its anecdotic side is not important. It’s a palimpsest, a trace, an instrument for remembering the vibrations, not the stories. It actually uses the ‘juiciness’ we feel when we take a look at someone’s intimate story.   That’s what makes this specific family story everybody’s family story.

The video work, Teach Me What You Know, is about your own desire to learn how to sew. Your grandma was a seamstress, and your mother was also good at it. Did your desire to learn how to sew come from your inner need or is it an attempt to inherit something that’s present in your family for many generations?

It definitely isn’t only about heritage, although on hand, it is that. In this case, the female line is very important. I sew a dress with my mother which I then later use in the video I’m Spinning With A Dress and Extensions. The text I have written about this work says, “What kind of dress do I want? Thin enough to feel my body, enough to feel protected, wide-brimmed around the waist to support my spinning. Teach me how to make it.” Whitney Chadwick in Mirror images/Women, surrealism and self-representation says that the clothes articulate the body and the body seems like a logical starting point for self-definition. In spite of its position as being on the border between biological and cultural, the body is the most intimate and it stays the primary source for exploring pre-symbolical and non-symbolical ways of expression. The body is cyclical and it’s capable of converting itself to landscape, leaving a trace as Ana Mendieta’s body. The work I’m Spinning With A Dress and Extensions is chronologically last. At the same times, it represents ending and the impossibility of ending.

FOTOGALERIJA

treca.jpgIMG_3419.jpgIMG_3369.jpgIMG_3383 (1).jpgIMG_3384.jpgIMG_3414.jpgIMG_3378.jpgIMG_3406.jpgIMG_3407.jpgdruga.jpgIMG_3409.jpgIMG_3416.jpgprva.jpgIMG_3412.jpgIMG_3383.jpgIMG_3373.jpgIMG_3405.jpgIMG_3418.jpgIMG_3434.jpgIMG_3361.jpgIMG_3363.jpgIMG_3364.jpgIMG_3360.jpgIMG_3399.jpgIMG_3411.jpg