POPUP 9

Tomislav Brajnović, Večera s umjetnikom
4.7.2013.

Ugao Ružine i Županijske ulice

 

 

 O izložbi

''Što je umjetnik i umjetnost u toj situaciji? Koja je njihova odgovornost? Je li umjetnost autonomna, izolirana od života i progovara li o formalnim unutarumjetničkim problemima ili je uronjena u život i s njime prožeta? Je li umjetnost istina, teži li joj? Postavlja li samo pitanja ili nudi i rješenja? Jesu li ta rješenja utemeljena ili samo površan formalni privid i umjetnička samopromocija?'', neka su od pitanja koje postavlja Tomislav Brajnović.

 

O autoru:

Tomislav Brajnović je rođen 1965. godine u Zagrebu. Prvu godinu Likovne akademije završava u Den Haagu. Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1999. godine u klasi profesora Đure Sedera. 2003. završio poslijediplomski studij MA Fine Art na Central St Martins College of Art & Design u Londonu. Intenzivno radi i izlaže. Za svoj umjetnički rad dobitnik je više nagrada i priznanja. 2007. osnovao je i vodi projekt-galeriju Studio Golo Brdo. Autor je projekta 'Večera s umjetnikom'.

www.brajnovic.com

 

druga

 

Intervju s Tomislavom Brajnovićem

Kako opisujete sebe kao umjetnika, čime se vi bavite?

Umjetnost smatram stanjem, a ne titulom i u tom smislu stalno preispitujem jesam li ili nisam umjetnik. S druge strane umjetnost pokušavam definirati izrazom spoznaje i stava kojeg čovjek ima. Baviti se umjetnošću znači živjeti i to življenje osvijestiti i dignuti na razinu umjetnosti.

Kako ste započeli u vašem radu koristiti različite umjetničke medije, ali i druge tehnike i tehnologije, je li to rezultat istraživanja, odnosno sveumjetničko vječno povećavanje i probijanje okvira? 

Korištenje medija je odraz mentalnog sklopa i trebalo bi proizaći iz nužde i opravdanosti. Odrastao sam u slikarskom okruženju i ono je i dalje ostalo mogućnost, ali u jednom nedavnom tekstu sam napisao kako 'slikarstvo nije umjetnost' misleći na medije općenito, kako oni sami po sebi nisu umjetnost i kako nema umjetničkog medija, umjetničkog materijala, itd. Netko je rekao kako je umjetnik medij i on ga takvim definira. Dakle, medij bi trebao biti primjeren sadržaju. Medij ne čini umjetnost suvremenom, suvremenost leži u pomaku, subverziji, citatu, parafraziranju, reinterpretaciji, ironiji, kolažu, prijevodu, kontekstualizaciji i ostalim strategijama koje ju obilježavaju... U tom smislu slikarstvo i video imaju isti potencijal.

Recite nam nešto više o radu koji prezentirate na POPUP projektu.

 U Osijeku sam u početnoj ideji mislio predstaviti radove koji mi se nalaze u studiju, donijeti više toga nevezanog nekom tematikom ili konceptom. Uz to ideja je bila i neko kuhanje tj. stol kao platforma za razgovor i omekšavanje izložbe. Kasnije sam izbor tih radova malo pročistio i napravio izbor koji, čini mi se, međusobno ima neke veze. Radi se većinom o radovima koji se referiraju na naš identitet i sadašnji trenutak.

Kako to da ste se odlučili za takvu koncepciju?

POPUP sam shvatio vrlo široko i neobavezno u pozitivnom smislu, prilikom za druženje i prezentaciju ideja, ali i umjetnika kao osobe, oživljavanje prostora... 

Ta mekoća pristupa s jedne strane (kuhanje i zajednička večera) i s druge strane kritičke opaske i lagana subverzivnost radova mislim da je dobra kombinacija. Prevelika ozbiljnost i pretencioznost mi se čine neprimjerenim (u umjetnosti općenito).

U kakvom su odnosu dva dijela izložbe Večera s umjetnikom (predmeti koji su prikupljeni tijekom godine vs. večera s umjetnikom)?

Glavna dva elementa izložbe su stolovi, jedan je u 'realnom' prostoru i vremenu i drugi koji je fikcija, metafora i povezan je sa performativnom fotografijom na zidu. Ta fotografija je naglašeno namještena kako bi se time pokušalo implicirati neki 'pomak'. Ta dva stola su dakle povezana, jedan progovara o formativnom kontekstu i obilježjima mojeg identiteta, a drugi je platforma susreta tog identiteta sa drugima.

Na koji način ste došli do prikupljenih predmeta (slučajnost, namjera) i kako to da su baš oni izabrani u masi drugih?

Iako prikupljeni predmeti nisu glavno obilježje ove izložbe, činjenica je da ih na izložbi ima. Od stolnjaka, lampi, staklenih bokala i boca, pa do dokumentata i karata na kojima sam intervenirao. Predmeti me najčešće privuku svojom ljepotom, čudnom formom, značenjem ili nekim potencijalom kojeg naslućujem, ali često ne znam odmah točno kako ga realizirati. Takvih primjera u vlastitom radu imam mnogo, a proizlaze i iz strategija koje su svojstvene umjetnicima s 'istoka' koji recikliraju, skupljaju, arhiviraju predmete i stvari u pomanjkanju sredstava za skupe produkcije.

Rad Večera s umjetnikom ne izvodi se prvi put, već se radi o radu/projektu koji je više puta u različitim izložbenim prostorima izveden. Razumijete taj rad kao akciju ili happening i zašto u Osijeku?

Večera s umjetnikom je proizašla iz Urbanog piknika koji je započet 2000. u Zagrebu. Grad je shvaćen kao prirodno okruženje i kao takav pogodan za odlazak na piknik. Održane su akcije na jednom auto-otpadu u Zaprešiću, paviljonu na Zrinjevcu, unutar izložbe Andy Warhola u Umjetničkom paviljonu, Zagrebačkom salonu, itd. Večera s umjetnikom je proizašla iz nužde i ideje da se dođe do nekih novaca kroz prodaju radova, a smatrao sam da će to uz večeru lakše ići... Održan je popriličan broj takovih večera i sve su na kraju bile  'promotivnog' karaktera. Gostovao je Novi list, Glas Istre, Globalno sijelo, književnica Lidija Klasić, kolege umjetnici, kritičari iz Hrvatske i Slovenije, novinar iz Engleske... Dvije su izvedene u Ljubljani, jedna povodom izložbe u galeriji Alkatraz, druga povodom predstavljanja Studia Golo Brdo u galeriji Vžigalica. Prisutni su bili umjetnici, galeristi i kritičari, Saša Nabergoj, Barbara Borčić, Sonja Zavratnik, Irwini, Tevž Logar, Martek, Petercol, Cvijanović i Martinis između ostalih...

Zašto ste nazvali rad Večera s umjetnikom polu-utopijskim projektom?

Utopijski je u svojem komercijalnom segmentu, tj. u ideji da ljubitelj umjetnosti ili kolekcionar kupuje direktno rad od umjetnika, upoznajući se sa njegovom osobnošću kroz zajedničku večeru.  Moram biti iskren i priznati da ni jedna od održanih Večera, a bilo ih je sigurno petnaestak, nije bila tog karaktera, iako sam na jednoj prodao rad, ali kupac je došao drugom linijom, a ne kroz poziv na sudjelovanje u projektu.

Večera s umjetnikom pretpostavlja interakciju sa posjetiteljima. Mislite li da će posjetitelji reagirati na priželjkivan način i koja su vaša očekivanja?

Ta interakcija je svedena na normalno i spontano ponašanje bez nekih posebnih očekivanja, performativne namjere ili naglašavanja, moguće patetike... Nadam se da će istarsko-slavonska maneštra biti dobro skuhana i da će na nju posjetitelji dobro reagirati. Sadašnji oblik Večere s umjetnikom izgubio je posebnu namjeru i postao je ono što u biti i jest, večera s prijateljima.

Slažete li se sa tezom da vaš rad osim specifičnih umjetničkih poruka posjeduje i neku vrstu nadgradnje, a to bi mogli nazvati misijom?

Kao što sam u početku naveo, smatram da poruke ne mogu biti čisto umjetničke, one su sukus svega. Što manje forme (formalizma) i medija (posrednika) to je poruka čišća i neposrednija. Forma je dobra onda kad postaje nevidljiva, kad ne smeta. Umjetnost je dakle u službi neke misije, moja je borba za redefiniciju pojmova, reviziju povijesti (i povijesti umjetnosti), za etičke vrijednosti i prepoznavanje duhovne gravitacije... Nedavno, u Belgiji, formulirao sam tu misiju kroz izjavu: Umjetnik je vojnik u zrelom žitu... Ta misao je začeta još 2009. kada je novinar Matt Holzman na brodu u vodama Arktičkog kruga pitao koja je razlika između nas umjetnika i turista koji su prije nas bili na brodu. Moj odgovor je bio da se osjećam kao vojnik na prekrasnom bojnom polju i kako moja percepcija nije turistička nego proizlazi iz misije, važnog zadatka kojeg imam. Nedavno sam u Belgiji naletio na grafiku iz 1888. na kojoj je prikazana borba vojnika u zrelom žitu, a ispod je na francuskom pisalo Žito je zrelo (Les Bles sont Murs). Spojio sam te dvije ideje u gore navedenu izjavu.

Nerijetko bez dlake na jeziku komentirate događanja u kulturi, posebno u vizualnoj umjetnosti. Što vas u zadnje vrijeme veseli, ali i rastužuje na aktualnoj sceni?

Ranije ste u pitanju povezali 'vječno povećavanje i probijanje okvira' i umjetničku težnju ka pomaku i korištenju novih medija i tehnologija. Mislim da su umjetnici do danas probili gotovo sve okvire i granice i došli do razine samokažnjavanja i samoranjavanja. Išli su još i dalje ušavši u područje integriteta i slobode drugih osoba. U tom trenutku moram reagirati u obrani digniteta umjetnosti i čovjeka (umjetnika). Umjetnost nije igra bez granica i utočište za nepodopštine. Ona pruža izvjesnu zaštitu, ali prelaskom etičkih granica ulazimo u područje zakonske regulative (između ostalog). Moj zadatak je ponovno definirati te granice koje nisu ograničavanje slobode nego samo okvir unutar kojega postoji nebrojeno mogućnosti... 

Kritika je vrlo odgovorno i riskantno područje, izlažeš se i postaješ predmetom posebnog fokusa. Međutim to je jedina opcija umjetnika koji želi biti dosljedan, kritičan i samokritičan. Žalosti me što to neki umjetnici ne shvaćaju nego reagiraju osobno, sa pozicije izraženog ega. Mislim da nije korektno biti umjetnički kritičan i uzimati si pravo ulaženja u sva pa i politička područja, a ne biti spreman snositi istu dozu kritičnosti i odgovornosti prema vlastitim strategijama.  Žalosti me i dio mlađe generacije umjetnika, pogotovo onih koji su postigli neki početni uspjeh i već se vide velikim umjetnicima, postavljaju se bahato sa maksimalnim zahtjevima, očekuju odmah slavu i novac, a otpjevali su samo Travu zelenu...

Mislim da treba djelovati dugoročno, živjeti etično, biti skroman, kritičan i boriti se za opstanak u stanju koje se zove 'umjetnost'.

 

Tomislav Brajnović, Dinner with the Artist 

4.7.2013.

Corner of Ružina i Županijska Street

 

Interview by POPUP

How do you describe yourself as an artist, what do you do?

I see art as a state, not a title. And in that sense, I always question myself - am I an artist or am I not? On the other hand, I try to define art through expression of cognition and attitude a man has. To be an artist means to live and awaken and elevate that life to the level of art.

Since you started to use different art mediums in your artwork and other technological techniques, is that a result of research and breaking boundaries in art?

Using a medium is a reflection of a certain mindset and it should come from necessity and validity. I grew up surrounded by painting and it’s still a possibility, but in one recent text, I have written that “painting is not art”, thinking of the mediums in general, because a medium in itself is not art, there is no art medium, art material etc. Someone said that the artist is the medium and he defines it as such. So the medium should be appropriate to the content. A medium does not make art contemporary; contemporary means a shift, subversion, quotation, paraphrasing, reinterpretation, irony, collage, translation, contextualization and other strategies that define it. In that sense, painting and video art have the same potential.

Tell us something more about the artwork you are presenting at this POPUP project.

My first idea for Osijek was to present some works that are in my studio, to bring a lot of stuff not related to a certain theme or a concept. Along with that, the idea was to also do some kind of cooking, a table as a platform for conversation and softening the exhibition. Later, I refined the selection of the works and made a selection that, I think, has a bit of a theme. It’s mostly works that refer to our identity and the present moment.

Why did you decide on that kind of concept?

I understood POPUP very broadly and casual in a positive sense, as an opportunity to hang out and present ideas and present the artist as a person, to revive spaces. That accessibility on one hand (cooking and having dinner together), and critical remarks and subversion on the other is a good combination, I think. Too much seriousness and pretentiousness seem inappropriate in art in general.  

In what relation are the two parts of the exhibition Dinner with the Artist (objects collected throughout the year versus the dinner with the artist)?

Two main exhibition parts are the tables, one is in the ‘real’ space and time and the other is a fiction, a metaphor and it’s connected with the performance photography on the wall. That photograph is accentuated in order to imply a certain ‘shift’. So the two tables are related; one speaks about the formative context and characteristics of my identity and the other one is a platform for the meeting of that identity with the others.

How did you get to the collected objects (coincidence, intention) and why did you pick them from loads of others?

Although the collected objects are not the main characteristic of this exhibition, the fact is that they are present at the exhibition. From tablecloths, lamps, glass pitchers and bottles to documents and maps I intervened on. I’m usually attracted to these objects because of their beauty, strange form, meaning or some potential I’m sensing, but often don’t know right away how to realize it. I have a lot of similar examples in my work and they come from strategies that are characteristic to the artists from the ‘east’, who recycle, collect, archive the objects and things because of insufficient resources for expensive productions.

The artwork Dinner with the Artist is not performed for the first time; it is a project that was performed in different exhibition spaces. Do you see that work as an action or a happening and why in Osijek?

Dinner with the Artist came from Urban Picnic which began in 2000 in Zagreb. The city is a natural environment and as such, it is suitable for picnics. Actions were held at one car junkyard in Zaprešić, Zrinjevac Pavilion, inside the Andy Warhol exhibition at Art Pavilion, Zagreb Salon etc. Dinner with the Artist came from necessity and an idea to get to some money by selling art and I thought that would be easier during dinner. I held many of such dinners and they were all a ‘promotion’. The guests were Novi list, Glas Istre, Globalno sijelo, writer Lidija Klasić, art colleagues, critics from Croatia and Slovenia, a journalist from England etc. We held two dinners in Ljubljana, one because of the occasion of an exhibition in Alcatraz Gallery and the other because of the presentation of the Golo Brdo Studio in Vžigalica Gallery. Artists, gallery people and critics were present: Saša Nabergoj, Barbara Borčić, Sonja Zavratnik, Irwini, TevžLogar, Martek, Petercol, Cvijanović and Martinis among others.

Why did you call your artwork Dinner with the Artists a semi-utopian project?

It is utopian in its commercial segment, in the idea that an art lover and collector buys the work directly from the artist, getting to know his personality through the dinner. I have to be honest and admit that none of these Dinners, and there was at least fifteen, were not like that, although I did sell a work during one of them, but the buyer didn’t come because of the call to participate in the project.

Dinner with the artist assumes interaction with the visitors. Do you think that the visitors will have the reaction you hope for and what are your expectations?

That interaction is reduced to normal and spontaneous behavior without any expectations, intention of performance or possible pathos. I hope that the Istrian/Slavonian minestrone will be cooked well and that the visitors will react well to it. This form of the Dinner with the Artist lost any special intention and became what it really is - a dinner with friends.

Do you agree with the thesis that your work, except for some specific art messages, has a certain type of upgrade we could call a mission?

As I said at the beginning, I think that these messages can’t be just artistic; they are a mixture of everything. The less form (formalism) and medium (mediator) there is, the message is cleaner and more direct. The form is good when it becomes invisible, when it’s not getting in the way. So art is in service of some mission. I fight to redefine concepts, revise history (and art history), I fight for ethical values and recognizing the spiritual gravity. Recently, in Belgium, I formulated that mission in a statement, “Artist is a soldier in ripe wheat.” That thought was conceived in 2009 on a ship in the Arctic Circle, when a journalist Matt Holzman asked, what’s the difference between us artists and the tourists who were on the ship before us? My answer was that I feel like a soldier on a beautiful battlefield and that my perception isn’t touristic, it comes from a mission, an important task that I have. In Belgium, I recently saw a graphic from 1888 that showed soldiers fighting in ripe wheat and bellow, it said in French, The wheat is ripe (Les Blessont Murs). I combined those two ideas into the above mentioned statement.

You often outspokenly comment events from culture, especially visual art. What makes you happy or sad when looking at the scene today?

Earlier in the question, you connected ‘eternal growth and breaking boundaries’ and artistic aspiration towards a certain shift and using new mediums and technologies. I think artists today broke almost all boundaries and have come to a level of self-flagellation and self-punishment. They went even further and stepped into an area of integrity and other person’s freedom. At that moment, I have to react and defend the dignity of art and man (an artist). Art is not a game without limits and a haven for wrongdoings. It offers a certain protection, but stepping over ethical boundaries, we’re entering an area of law legislation (among other). My job is to redefine those boundaries that are not limiting freedom, but only the framework in which unlimited possibilities exist.

Critique is a very responsible and risky area; you are exposing yourself and becoming a subject of a special focus. But that’s the only option for an artist who wants to be consistent, critical and self-critical. I’m sad because some artists don’t understand that so they react personally, from a position of an enlarged ego. I don’t think it’s right to be critical towards art and have the right to get into all, even political, areas and not being ready to have that same amount of criticism and responsibility towards personal strategies. It’s also said that a part of the younger generation of artists, especially ones that had some initial success and see themselves as big artists, behaves arrogant and have maximum requirements, expect money and fame right away. I think it’s important to work long term, live ethically, be modest, critical and fight to survive in a state we call ‘art’.

 

FOTOGALERIJA

IMG_1813.jpgIMG_6712.jpgIMG_1638.jpgIMG_6723.jpgIMG_1702.jpgIMG_1634.jpgIMG_1754.jpgIMG_1622.jpgIMG_1739.jpgIMG_6715.jpgIMG_1665.jpgIMG_1705.jpgIMG_1697.jpgIMG_1794.jpgIMG_6757.jpgIMG_1671.jpgIMG_1812.jpgIMG_1775.jpgIMG_1613.jpgdruga.jpgIMG_6709.jpgIMG_6736.jpgprva.jpgIMG_1699.jpgIMG_1652.jpgIMG_1687.jpgIMG_1662.jpgIMG_6742.jpgIMG_6741.jpgIMG_6751.jpg