POPUP 14

John Van Oers – Chris Van der Veken – Roeland Tweelinckx, B
11.4.2014.
Esseker Centar

 

 John Van Oers oblikuje umanjene prikaze čitavih predijela urbane okoline. Njegovu su radovi metafora socijalnih, kulturoloških i psiholoških problema koji su povezani s često napornim i usamljenim životom u ljudskom okruženju: „Moja je pažnja usmjerena na stvaranje grada ili mjesta te na način na koji se ljudi ponašaju u takvoj okolini.“

Chris Van der Veken je grafičar koji se u svome radu služi različitim medijima. Na ovoj će se izložbi predstaviti s drvorezima i instalacijom u kojoj će preko dječjih autića predstaviti vlastiti odnos prema djetinjstvu. Drvorezi čine važan dio u njegovu ranijem radu. Umjetnik o toj tehnici kaže sljedeće: „Moraš samo s ploče ukloniti dijelove koji ti ne trebaju i na taj je način slika već izrađena. Neke druge tehnike zahtijevaju dodavanje, kao kad se primjerice dodaju linije na ploču cinka. Proces dodavanja tada može biti gotovo beskonačan. Kada se s drveta skida 'višak' dijelova, otklanjanje nikada nije beskonačno. Postoji mogućnost da ta destrukcija dovede do krajnje anulacije drveta. Zapravo, trebaš osjetiti koliko daleko možeš ići.“

Roeland Tweelinckx se poigrava s percepcijom promatrača. Radeći minimalne intervencije u prostoru, Tweelinckx gledatelja nastoji dovesti u poziciju da se ponekad pita: Gdje se nalazi umjetnikova intervencija? Njegovi su radovi najčešće stopljeni s izložbenim prostorom tako da se za njihovo uočavanje od posjetitelja zahtijeva zauzimanje aktivnoga stava. „Moja definicija intervencije znači umetanje i dodavanje velikih ili malih specifičnih predmeta u izložbeni prostor pri čemu gledatelj ne treba odmah (ili nikad) shvatiti da se radi o ‘intervenciji’ i dodavanju predmeta u prostor. Važno mi je da posjetitelj pomisli kako učinjeni zahvati čine sastavni dio izložbenoga prostora te da su dodani predmeti oduvijek ondje prisutni. Dodatak i okolina moraju činiti jedinstvenu cjelinu.”

 

Biografije umjetnika

John Van Oers rođen je 1967. U Belgiji. Studirao na Provinciaal Hoger Instituut voor Kunstonderwijs u Hasseltu i Royal Academy of Fine Arts u Antwerpenu, gdje danas živi i radi. Intenzivno se bavi kiparstvom i pedagoškim radom. Voditelj je kiparskog odsjeka na Municipal Fine Art School u Arendonku, Belgija. Autor je nekoliko javnih spomenika u Belgiji, a osim kiparstvom bavi se i scenografijom. Aktivno izlaže na samostalnim i skupnim izložbama u Belgiji i inozemstvu.

Chris Van der Veken rođen je 1969. u Belgiji. Studirao grafiku na Royal Academy of Fine Arts u Antwerpenu, gdje danas živi i radi. Intenzivno se bavi grafikom i pedagoškim radom. Voditelj je grafičkog odsjeka na Municipal Fine Art School u Arendonku, Belgija, te organizator nekoliko grafičkih radionica u Belgiji. Dobitnik je velike nagrade Međunarodnog biennala grafike, Guanlan, Kina. Od rezidencijalnih boravaka na kojima je sudjelovao posebno se ističe stipendija “Werkstatt für Steindruck im Münchner Künstlerhaus”, Munchen, Njemačka. Izlagao je na brojnim izložbama u Belgiji i inozemstvu.

Roeland Tweelinckx rođen je 1970. U Belgiji. Studirao grafiku i fotografiju na Royal Academy of Fine Arts u Antwerpenu, gdje danas živi i radi. U sklopu rezidencijalnih boravaka usavršavao se u Sloveniji, Španjolskoj i Belgiji. Osim umjetničkim, bavi se i pedagoškim radom. Profesor je na Thomas More University College Mechelen, a kao gost profesor predavao je na Marmara University u Istanbulu, Turska. Izlagao je na mnogim samostalnim i skupnim izložbama u Belgiji i inozemstvu.

 

Intervju sa umjetnicima vodio Igor Loinjak

Chris Van der Veken

Na svojim grafikama radiš čitavu seriju posvećenu motivu ribe, točnije japanskom šaranu. U tekstu koji si priložio na svojoj web stranici istaknuo si kako ti je motiv ribe simbol djetinjstva te sjećanje na uginuće tvoje akvarijske ribice. Je li taj motiv rezerviran samo za tvoju privatnu ikonografiju ili ga je moguće tumačiti i u širem semiološkom ključu?

Motiv ribe potječe iz moje rane faze i uključuje čitavu seriju radova započetu nakon što mi je uginula akvarijska ribica. Iako na svojoj web stranici spominjem kršćanstvo i druge simboličke aspekte toga motiva, ništa od navedenoga nije bila početna točka od koje sam krenuo u izradu spomenute serije radova. Japanski šaran, riba koju sam koristio kao model, specifičan je po tome što pliva protiv riječne struje i to ga čini drugačijim i specifičnim u porodici šarana. Bio sam fasciniran mogućnošću širega metaforičkog shvaćanja njegova načina kretanja u riječnim tokovima. U osamdesetima, razdoblju moje mladosti, postojao je snažan trend mračnjaštva i pesimizma koji su bili izraženi u glazbi i umjetnosti toga doba. Takvo je stanje duha tada bilo gotovo imperativ pa bavljenje motivom ribe definitivno nije pripadalo toj domeni. Opsesija je tim motivom možda otkrivala moj stav da se ne slijedi ta svjetonazorska linija, odnosno kao da je 'bavljenje' ribom bilo stanoviti oblik pobune protiv onoga što je u to vrijeme bilo popularno.

Zapaža se kako odustaješ od uljepšavanja prizora. Štoviše, često se stječe dojam kako ribu 'seciraš pogledom' pa konačni prikaz ponekad djeluje poput rendgenskoga snimka. Istaknuo si da kod slike primat nikada ne počiva na ljepoti prikaza. Kakav je tvoj osobni stav o realističkim i naturalističkim tendencijama koje nastoje oblikovati 'lijep prizor', često ljepši od onoga u stvarnosti?

Postoji li definicija ljepote? Ljepota ne pripada samo estetičkom promišljanju stvari, nju ili osjećamo ili ne. Ona nikada nije izražena samo jednim elementom, nego kombinacijom više njih. Doživljaj ljepote nije za svakoga identičan. Ako više ljudi gleda jednu sliku, ne znači da će svi vidjeti iste stvari. Stvarnost se temelji na osobnome iskustvu i ne postoji definicija koja će reći kako ona točno izgleda ili kakva bi trebala biti. Zapažanje (flam. Waarneming) stvarnosti istinitije je od njezinoga fotografskog otiska. Tumačenje stvarnosti ovisi o situaciji, vremenu i kontekstu – elementima koji su definitivno važni te koje ne možemo zanemariti.

U vlastitome radu naglasak stavljaš na prikaz ideje koja ti služi kao početna točka. Kako shvaćaš pojam ideje i na koji je način pokušavaš učiniti vidljivom i razumljivom?

Teško pitanje. Kreativan proces nije matematika, nemoguće ga je definirati. Isto je i s idejom. Ponekad možeš biti zauzet vizualnom komponentom rada bez da ti je posve jasna ideja. No, onda kasnije (možda i nakon dugoga vremenskog odmaka) ideja sama 'iskoči' iz rada. Ne bih rekao da se u svome radu uvijek svjesno bavim određenom idejom.

Ne znam jesam li uspio objasniti. Ponekad nije nužno sve razumijeti, osobito ne na način na koji je to razumio netko drugi (u ovome slučaju umjetnik). Mnogo je važnije potaknuti reakciju, pitanje, diskusiju, insinuirati određenu pretpostavku, a ne doslovno reći ono što je trebalo biti rečeno.

Na svojoj web stranici uz reprodukcije grafika stavljaš veći broj citata koji na određeni način objašnjavaju tvoj rad. Jedan od njih kaže: „No, ništa nije trajno.“ Misliš li da ta rečenica objašnjava srž tvoga umjetničkog rada?

Svakako. Rad i/ili život čitavo su vrijeme u procesu nastajanja. Odluke i izbori za koje se odlučimo u svakome su trenutku skloni promjeni i u tome smislu nisu posve trajni. Rad se često nastavlja dorađivati čak i kada je spakiran i stavljen sa strane. Ideja se mijenja u vremenu. Nikada ne ostaje ista, nego se nesvjesno razvija. Na primjer, mislim da je rad koji prikazujem na POPUP-u načelno dovršen, ali kada se nakon izložbe vratim u svoj atelje, uvijek postoji mogućnost da mu dodam neki novi sloj – u doslovnom ili metaforičkom smislu.

Napravio si niz radova u tehnici drvoreza i za najveći je dio njih karakteristična naglašena redukcija elemenata. Pomaže li redukcija potpunijem izražavanju ideje i proizlazi li ona iz tvoje teze da postoje stvari koje su potrebne slici, ali da njezinu bit ipak čini ideja koja je u ovome slučaju vidljiva i opipljiva?

Tehnika je uvijek u korelaciji s idejom, ali nikada nije ideja sama. Drvorezom sam se vrlo intenzivno bavio u svojim ranijim radovima, ali mu nisam davao previše pažnje. To je u stvari vrlo jednostavna tehnika. Da bi izradio sliku moraš samo ukloniti s ploče suvišne dijelove koji ti ne trebaju. Neke druge tehnike zahtijevaju dodavanje (kao kada se radi na ploči od cinka). Proces dodavanja tada može biti gotovo beskonačan. Kada se s drveta skida 'višak' dijelova, otklanjanje nikada nije beskonačno jer postoji mogućnost da ta destrukcija dovede do krajnje anulacije drvene osnove. Zato uvijek treba osjetiti koliko se daleko može ići.

Netko je jednom rekao kako bi bilo dobro kada bismo se na polovici našega života mogli osloboditi svega što imamo i znamo. Znanje bismo pri tome ograničili samo na bitne stvari, definirajući tek ono što je doista važno. Sličan se model može primjeniti i na umjetnički rad.

 

Roeland Tweelinckx

Tvoji radovi ne žele biti spektakularni, svedeni su na minimalan zahvat u prostor te ponekad treba određeno vrijeme da bismo ih uočili. Kako se razvila težnja za minimalnim izrazom i misliš li da manja intervencija u prostor kod promatrača ostvaruje veći učinak od one velike i naglašene?

Objekt može biti monumentalan sam po sebi ili pak tu monumentalnost ostvarivati u relaciji s prostorom i okolinom u kojoj se nalazi. Dakle, u trenutku kada ste objekt (u ovom slučaju umjetničko djelo) postavili u prostor, on odmah s njime počinje ostvarivati stanoviti odnos i graditi neki oblik prostorne kompozicije. Ponekad nastojim ‘sakriti’ rad kako bih potaknuo gledatelja da bolje fokusira svoj pogled (imam osjećaj kako mi danas ne gledamo jer za to nemamo vremena). Gledatelju dajem posve slobodan pristup te nastojim proširiti interpretativni okvir za komunikaciju i dijalog između promatrača koji stoje i promatraju rad.

U tradicionalnome pristupu slikarskom dijelu prisiljeni ste stati ispred njega i gledati ga oči u oči. Kada promatrate skulpturu, možete hodati oko nje. Međutim, u oba slučaja imate tek doživljaj samoga rada, ali ne i njegove okoline. Ako pogledate obje komponente – sam umjetnički rad i prostor koji ga okružuje – svjesno ili nesvjesno ćete uočiti da vaša pozicija ovisi o radu. Točnije, sami odlučujete gdje stojite u odnosu na rad.
Percepcija mi je vrlo važna jer se u mome radu govori o pomjeranju granica gledanja i promatranja – radi se dakle o naglasku na percepciji. Vjerujem da ne mogu i ne smijem gledatelju ponuditi mnogo više od toga. Ponekad mu, naravno, nudim i više pa dolazi do svojevrsnoga paradoksa... Smatram da gledatelj treba ući u dijaloški odnos, da se treba javiti diskurs u nastajanju koji također čini važan aspekt moga rada.

U jednome si tekstu naveo: „Želim zavarati gledatelja.“ Kako tvoja djela zavaravaju promatrača ne dopuštajući mu jednostavno vizualno dohvaćanje izloženih eksponata?

Moj rad obiluje trompe l'oeil-om. Imam mnogo projekata koji su po samoj svojoj definiciji trompe l'oeil. Takvi radovi u određenome smislu uzrokuju konfuziju među posjetiteljima – volim, naime, postaviti ljude na ‘krivu nogu’. Treba se nešto dogoditi među gledateljima, neko čudno ogorčenje, na bilo koji način.

Kada napraviš određenu intervenciju u prostor, ona se s njime počinje organski stapati i gubi karakteristiku vizualne upadljivosti. Rekao bih da koristiš posve oprečnu logiku razmišljanja u odnosu na danas dominantan model „bombardiranja očnih živaca“ vizualnim informacijama koje neprestano nastoje biti primjetljive i istaknuti se u odnosu na druge istih ili sličnih karakteristika. Slažeš li se s time?

Tako je, u potpunosti se slažem. Intervencija se mora organski uklopiti u prostor jer inače nije intervencija. Moja definicija intervencije znači umetanje i dodavanje velikih ili malih specifičnih predmeta u izložbeni prostor pri čemu gledatelj ne treba odmah (ili uopće) shvatiti da se radi o ‘intervenciji’, o dodavanju predmeta u prostor. Važno mi je da posjetitelj pomisli kako učinjeni zahvati čine sastavni dio izložbenoga prostora te da su dodani predmeti ondje oduvijek bili prisutni. Dodatak i okolina moraju činiti jedinstvenu cjelinu.

Pieter Geerts piše kako su kod tebe intervencije svedene na minimum, ali da se ne oslanjaju na dosege minimalističkih umjetnika: „Intervencije su minimalne, ali rad ne pripada minimalističkoj umjetnosti.“ Kako obrazlažeš ovu izjavu?

Intervencija može biti krajnje minimalna, a u isto vrijeme ostvarivati veliki vizualni učinak na promatrača. S druge pak strane, intervencija može biti velika i naglašena, a da je učinak posve minimalan.

Dopustite mi da izneseno mišljenje objasnim na primjeru jednoga svog rada. Za “Architectural Intervention 001 _ 2011” napravio sam tri stupa postavljena u prostor koji su izgledali kao da se oduvijek nalaze u njemu te da su njegov sastavni dio. Stupovi su bili čvrsti i visjeli su sa stropa ne dotičući tlo. Između tla i podnožja stupa postojala je ‘praznina’ od 5 cm. Upravo sam na toj ‘praznini’ temeljio osnovnu ideju ovoga rada (radilo se o mnogo posla s vrlo malim vizualnim učinkom).

Tvoje su intervencije „art in situ“ (Sam Steverlynck). Planiraš li izvedbe svojih radova nakon što upoznaš prostor u kojemu bi trebao izlagati ili u izložbeni prostor nastojiš uklopiti već gotove radove?

Kada dođem na mjesto na kojemu ću izlagati, bilo u izložbeni prostor bilo na javno mjesto, najprije pomislim kako je nužno skenirati sam prostor. Pri tome uvijek tražim već postojeće elemente koji me mogu inspirirati. Osnova moje intervencije već je prisutna u prostoru te se radi samo o tome na koji ću način taj prostor iščitati.

Uvijek započinjem s posjetom izložbenom prostoru i njegovim dokumentiranjem. Ne započinjem odmah raditi na projektu jer mi je prvo potreban odmor. U samome početku moram biti siguran kako ono što radim neće postati ‘sustav’. Zatim započinje proces razmišljanja. Promatrajući prostor i okruženje u kojemu se nalazim, ideje mi počinju navirati same od sebe. Sam mi prostor kazuje gdje trebam intervenirati. Sljedeći je korak skiciranje ideja na papir. U idealnim okolnostima izložbeni prostor posjetim nekoliko puta, zatim započinjem izradu trodimenzionalnih skica te proces eliminacije dijela starih i usvajanja nekih novih ideja. Posljednji se korak odvija vrlo brzo – započinjem oblikovati objekte koje ću izložiti te graditi izložbu u svojoj glavi. Izložba tako postaje gotova prije no što u izložbenome prostoru sve bude napravljeno.
Za POPUP imam samo tri dana za realizaciju opisanoga procesa... Već sam vidio slike prostora i to je za sada to... No, za mene je to jedan krasan izazov i baš mu se veselim!

 

John van Oers

U svojim djelima nerijetko oblikuješ čitave urbane predjele pa u konačnici imamo osjećaj kako promatramo urbanistička rješenja za gradove ili industrijske četvrti. Stvaraš li sam ideje koje pretačeš u konačni rad ili se koristiš već postojećim modelima?

Najčešće me inspirira slika iz novina, neka bombastična vijest, film ili osobno iskustvo. Iz toga područja najčešće potječu dojmovi i pojmovi na temelju kojih oblikujem svoj rad. Njihov je 3D prijevod sugestivniji i otvoreniji za osobno tumačenje. Doslovno kopiranje već postojećih modela ili planova može biti malo dosadno jer je krajnji produkt realizacije, prema kojemu rad uostalom smjera, unaprijed poznat. Ako se rad može iščitavati iz više kutova, onda je tajanstveniji.

Čak i kada pristupaš oblikovanju prirodnih i neurbaniziranih predjela, uvijek se može vidjeti da postoji neki neposredan utjecaj čovjekove ruke. U kojoj je mjeri čovjekovo mijenjanje vlastite okoline pozitivno? Odnosno, kada se može govoriti o urbanističkoj devastaciji određenoga krajolika?

Moja je pažnja prvenstveno usmjerena na same temelje i izvorišta grada ili naselja te na način na koji se ljudi ponašaju u takvome okruženju.

Primjerice, skupina kopača zlata dođe u divlji i izolirani dio prirode. Najprije istraži to područje, utabori se i izgradi nastambe. Kako se s vremenom broj ljudi poveća, prinuđeni su graditi sve veće kuće za stanovanje i, prije no što uopće postanu svjesni, već imaju veliki grad sa svime što im je potrebno. Tu priča već postaje zanimljiva, premda je meni u prvome redu interes zumirati te ljude i njihovo međusobno ponašanje u okvirima borbe za prestiž. Ovako postavljene stvari prati međusobno nametanje moći, zavist, ljubomora, novac, natjecanje, zabava, nasilje, a paralelno uz to i destrukcija urbanoga krajolika. Ovako zamišljen scenarij mi je odličan za ispričati priču pri čemu nije potrebno otkrivati njezin kraj.
Jednom sam prilikom načinio rad nazvan “Urban Landscape #02 (Prošetati)” Mala plastična žena (1 cm) drži svoje ruke na najlonskoj niti postavljenoj na rotirajući stroj koji je postavljen u samo središte rada. Žena vrlo dosljedno uživa u ‘slobodnom’ obilasku grada... Užitak koji gledatelj doživljava dok gleda ovaj prilično ‘bolan’ prikaz je zarazan te ostavlja pomalo gorak okus u ustima…

U svojim maketama koristiš različite materijale – drvo, glinu, kamen, žicu, željezo… Nastojiš li da materijal korišten u samome radu odražava vlastitu prirodu ili je njegova upotreba proizvoljna?

Izbor materijala je manje važan od priče koju nastojim ispričati kroz svoj rad. Na izbor materijala s kojim radim ne utječe samo njegova estetska vrijednost, nego i originalna funkcija te nedefiniranost predmeta ili materijala. Nije mi dovoljno da pronađem krasan stari komad drveta te da ga uzmem samo zbog njegove estetske vrijednosti. Mislim da papirnati stup može imati istu vrijednost kao i brončani kip – ovisno o tome čemu će služiti.

Čini mi se kako su ovi radovi obilježeni stanovitom ludičkom komponentom povezanom s dječačkom željom za maketarstvom, oblikovanjem i igrom. Pokušavaš li kroz svoj rad prezentirati i neke druge ideje te vlastiti pogled na suodnos čovjeka i njegove okoline?

Polazište mi je uvijek neka ozbiljna tema. Međutim, tijekom radnoga procesa uvijek nastojim probuditi dječaka u sebi i djelovati na granici između igre i ozbiljnosti. U mome je radu prisutan užitak stvaranja, ljubav prema sirovim materijalima te stručnost, ali uvijek zahtijevam i nešto više od toga.

Prije nekoliko sam godina radio projekt u Centru za mentalno zdravlje. Najprije sam se zapitao što to u našeme mozgu može krenuti u krivome smjeru. Vrlo sam brzo shvatio kako tu problematiku nije moguće prikazati samo jednom skulpturom. Na kraju sam u sklopu toga istraživanja izradio 30 brončanih skulptura koje su bile postavljene na 6 polica u 4 čekaonice. Na svakoj je polici bilo simultano prikazano 5 različitih prikaza koji su zajedno oblikovali mentalnu igru posve slobodnu za tumačenje i percepciju. Vrlo važan alat mi je bio humor jer su neke teme bile izuzetno ozbiljne i osjetljive. Stavljao sam tako smiješan prikaz pored ozbiljnoga lika i obratno. Svakih sam šest mjeseci izmjenjivao radove jedne s drugima oblikujući posve nove prizore. Ovaj je rad zapravo bio metafora socijalnih, kulturnih i psiholoških problema koji se povezuju s napornim i usamljenim životom u ljudskome okruženju (točnije, u urbanome krajoliku).

Najveći je dio maketa vrlo malih dimenzija. Jesi li ikada intervenirao u cjelokupni galerijski prostor čineći od njega jedinstveni predio u kojemu bi boravili svi posjetitelji izložbe?

Imao sam takvu priliku nekoliko puta, no i tada mi je tema ljudske prisutnosti u krajoliku ostala osnovna od koje sam polazio. Spektakularna ljepota i moć prirode mogu biti neodoljivi u svojoj čistoći, ali me uvijek mnogo više fascinira kada se umješa ljudska ruka i poremeti sve to…

Na primjer, jednom sam radio urbani krajolik nazvan “EUROPARK” u galeriji smještenoj u prizemlju velikoga stambenog bloka istog naziva. Moja je instalacija u osnovi bila slobodna interpretativna kopija postojeće arhitektonske situacije proširene preko tri susjedna umjetnička prostora. Ljubitelji umjetnosti i stanovnici toga stambenog bloka doslovno su šetali između mojih stambenih i industrijskih zgrada, silosa i slično te su postali dio te instalacije. Prazni prostori, šupljine i elementi postojeće infrastrukture bili su jednako važni kao i intervencija te sami objekti. U takvome su mi slučaju interakcija-integracija-konfrontacija s prostorom jednako važni kao i sam rad.

 

RADOVI / WORKS

1IMG_7323-22.jpg1IMG_7323-17.jpg1IMG_7323 3.jpg1IMG_7323 9.jpg1IMG_7323-30.jpg1IMG_7323-29.jpg1IMG_7323-35.jpg1IMG_7323-15.jpg1IMG_7323 4.jpg1IMG_7323 10.jpg1IMG_7323 13.jpg1IMG_7323 21.jpg1IMG_7323 8.jpg1IMG_7323-37.jpg1IMG_7323-34.jpg1IMG_7323-14.jpg1IMG_7323 28.jpg1IMG_7323-23.jpg1IMG_7323-20.jpg1IMG_7323 2.jpg1IMG_7323 5.jpg1IMG_7323-16.jpg1IMG_7323 6.jpg1IMG_7323 12.jpg1IMG_7323-27.jpg1IMG_7323 18.jpg1IMG_7323-24.jpg1IMG_7323-19.jpg1IMG_7323-25.jpg1IMG_7323 32.jpg

 

OTVORENJE IZLOŽBE / EXHIBITION OPENING

IMG_4312.jpgIMG_7199.jpgIMG_4423.jpgIMG_7223.jpgIMG_7287.jpgIMG_7205.jpgIMG_7189.jpgIMG_7216.jpgIMG_7191.jpgIMG_7283.jpgIMG_4386.jpgIMG_7184.jpgIMG_7197.jpgIMG_7196.jpgIMG_7215.jpgIMG_4390.jpgIMG_7208.jpg