POPUP 15

Janos Sugar, Subversive designers
31.5.2014.
Radićeva 32

 

Janos Sugar već je godinama jedan od najzanimljivijih ali i najprovokativnijih mađarskih multimedijalnih umjetnika. Uvršten je u mnoge europske i svjetske relevante izložbe, pozivan na svjetska biennala i na Dokumentu IX u Kasselu. Njegovi radovi nalaze se u desetak javnih i privatnih zbirki umjetnina. Ideja o predstavljanju Janosa Sugara u sklopu POPUP projekta upravo je njegova šarmantna neprilagođenost sustavima potrošenih vrijednosti, odnosno lažima današnjeg društva kao preslike mađarskog tranzicijskog društva. Situacija u susjednoj Mađarskoj i nama je vrlo bliska i razumljiva, te gotovo da nema neke društvene, političke ili umjetničke devijacije koja se istovremeno ne odvija i kod nas u Hrvatskoj. 2012. godine Jannos Sugar je skandalozno, pravomoćno i kazneno osuđen zbog vlastite umjetnosti, zbog grafita na javnoj površini ispred ulaza VAM Design Centra.

Izložba Subversive designers ujedno je i umjetnička poruka kojom će se umjetnik predstaviti u okviru POPUP15 projekta. Kustos i autor intervjua sa umjetnikom je Branko Franceschi.

 

POPUP15 PLAKAT Janos Sugar Subversive designer

 

Intervju vodio Branko Franceschi

Pozdrav János! Malo sam kopao po prošlosti. Susreli smo se 1999. kad ste, u galeriji Miroslav Kraljević u kojoj sam u to vrijeme bio kustos, izložili General Reminder, vaš projekt s Yuriem Leidermanom. To nije bilo tako davno, no bio je to drukčiji svijet. Koliko se sjećam, vaša mi je instalacija djelovala poput kompleksnog, no jednostavnog brikolaža preuzetih predmeta i ideja. Tekstualne ste znakove slobodno transmutirali u vizualne činjenice, instalaciju u scenografiju, itd. Bila je to zaista postavangardna vrsta rada; misteriozan i polisemantičan; senzualan, ali hermetičan; oštrouman, ali duhovit; točka doticaja mnogih različitih stvari, čak i onih suprotnih jedna drugoj. U to ste vrijeme, s mog gledišta, bili jedan od međunarodno najizloženijih mađarskih umjetnika svoje generacije, potvrđeni pionir media art-a.

Koja je bila vaša umjetnička strategija u to vrijeme?

Bilo je to ubrzo nakon vrlo korisne i zanimljive promjene pravca: nakon jednog vrlo aktivnog i uspješnog razdoblja, početkom 90-ih sam se okrenuo jednoj vrsti medijskog kritičkog aktivizma. Stvarao sam manje umjetnosti, samo nekoliko performansa i media art instalacija, te sam se nalazio u središtu organizacijskih radova (u filmskom studiju Béla Balázs, na Fakultetu intermedija, te na nizu Metaforum konferencija) – u određenom sam smislu više radio kao producent nego kao umjetnik. U vrijeme kad sam se spremao okončati to razdoblje, upoznao sam Yuria Leidermana. Postali smo prijatelji i započeli niz zajedničkih izložbi. Tijekom te dvogodišnje turneje, izlagao sam slobodne instalacije od jednih te istih predmeta, ali uvijek na drukčiji način. Rezultat je bio niz jednostavnih elemenata, nalik ready-made predmetima u jasnom kognitivnom prostoru. Sviđalo mi se to što sam mogao premještati svoje motive, kao da postavljam dijelove posebne, spekulativne skice za priču, svaki put novim redosljedom; tako da je svaka izložba istovremeno bila i ista i različita. Ukratko, istraživao sam i eksperimentirao, tražeći novu naraciju.

Kako ste u to vrijeme gledali na vaš položaj doma i u inozemstvu?

Bio sam poznat na nacionalnoj sceni, a nakon rada Documenta, ’92. godine, smatrao sam da sam dovoljno poznat i da više ne mor

am brinuti o tome. Moglo me se pronaći, pa sam se mogao okrenuti drugim zanimljivim temama. Budući da moje formativno iskustvo proistječe iz takozvane scene neslužbene umjetnosti 80-ih godina, zapravo me nije zanimalo kako me ljudi doživljavaju. Jednako sam lako mogao zanemariti i pozitivne i negativne reakcije. Sve se više svodilo na to da sam se trudio zadržati radijus slobode svog djelovanja širokim, nego što sam brinuo o povratnim reakcijama. Za mene su dijaloški odnosi uvijek bolje funkcionirali.

Kakav je bio položaj scene media art-a u kontekstu mađarske umjetnosti i kulture?

Pravi media art zapravo i nije mogao postojati dok nije došlo do političkih promjena, zbog toga što je partijska država kontrolirala sav pristup napravama za snimanje i distribuciju. Fotografija i mit o filmaštvu su predstavljali “nove medije”. Bilo je vrlo komplicirano raditi s videom; video opremu niste mogli kupiti u prodavaonici, a računala da ni ne spominjem. To je vrijeme okarakterizirala neka vrsta nasumičnih pristupa, iako je za umjetnika media art-a nužno da živi u svakodnevnom kontaktu, u koegzistenciji s određenim alatom. Tako je za mene pojam “media art” imao šire značenje: u represivnoj sredini morate biti sposobni zgrabiti sve vrste prilika, a to u sebi sadržava jedan pomalo urotnički aspekt, ono što bi se danas nazvalo taktičkim medijima.

Koja su bila vaša očekivanja od budućnosti, od mađarskog društva, kao i umjetničke scene?

Nisam imao nikakvih posebnih očekivanja. U to sam vrijeme već bio manje optimističan nego prije (rat na Balkanu me probudio), ali sam i dalje smatrao da se stvari mogu kretati prema nekoj vrsti normalnosti. Drugim riječima, nisam smatrao da bi se skrivena struktura suvremenosti mogla urušiti.

Pokazalo se da se utopija moderne potpuno urušila i ostavila nas u novoj eri globalne nadmoći liberalnog kapitalizma. U smislu vaših umjetničkih radova, čini mi se da ste radikalizirali vašu umjetničku praksu prema izravnom političkom aktivizmu. 2011. bili ste osuđeni na pet mjeseci zatvora za svoj Wash your dirty money with my art, radu koji pripada uličnoj umjetnosti. Napravili ste matricu s tim riječima i (službeno) ih nasprejali tijekom izložbe u budimpeštanskom Kunsthalle-u, kao i (ilegalno) na dvije privatne umjetničke institucije, koje su vas tužile. Suđenje je samo po sebi predstavljalo prikaz novog grubog konzervativizma koji je zahvaćao mađarski politički sustav. To se doimalo gotovo kao suđenje u stilu stare partijske države, gdje stručnjacima, proslavljenim povjesničarima umjetnosti Lászlu Bekeu i Barnabásu Bencsiku, nije bilo dopušteno svjedočiti o umjetničkoj vrijednosti vašeg rada.

Jeste li očekivali takvu sudsku brutalnost?

Od 1. siječnja 2010., Mađarska je jedina država u kojoj je jedan žanr umjetnosti, (grafit/ulična umjetnost), definiran u kaznenom zakonu i zabranjen kao društveno štetno djelovanje (Entartete Kunst). Bez obzira na štetu koju učini, onoga tko je uhvaćen da radi grafite/uličnu umjetnost može se također osuditi na maksimalno godinu dana zatvora. Po mom se skromnom mišljenju ni jedan kazneni zakon nikada ne bi trebao miješati u oblike umjetnosti.

Prema tome, nije bilo ugodno razmišljati o mogućim posljedicama, ali sam također bio i znatiželjan. Želio sam vidjeti što će se dogoditi. U međuvremenu je rad bio pozvan na nekoliko izložbi u inozemstvu, a također je postigao i poprilično velik odjek u tradicionalnim i online medijima, te sam primio puno drugih gesta solidarnosti, što me zaista ganulo. Jedan je profesionalni odvjetnički ured preuzeo slučaj pro bono i prije godinu i pol, dok smo tek počinjali pripremati žalbu, primio sam pismo sa suda, u kojem je pisalo da su upravo promijenili presudu u godinu dana uvjetnog oslobođenja. Poprilično čudna procedura, no savjetovali su mi da ju prihvatim; platio sam kaznu i sad je to završeno.

Što se to događalo u mađarskom društvu?

Postoje tone izvrsnih analiza trenutne situacije i razloga koji su doveli do nje. Nažalost, činjenica je da je diktatura jedina stvarna mađarska tradicija. Uvijek je dolazila uz brutalne promjene i završavala s dugom ustaljenom diktaturom: to je bio slučaj u Horthyevoj eri, kao i u Kádárevoj eri. Većina je stanovništva genetski naviknuta na autoritativnu i paternalističku državu. To je veliko otkriće za političare koji su trenutno na vlasti i koji se vraćaju dobro utvrđenom modelu: nekoj vrsti feudalizma s trash kulturom. Mađarska je društvo koje se ne može suočiti s vlastitom prošlosti i zbog toga se neprestano bori s vlastitom narcisoidnošću. Neprobavljena je prošlost poput ogromne prepreke koja sprječava sve napore da se izgradi moderna država.

Koje su posljedice za kulturni život, posebice media art scenu?

Teško je sažeti zbog toga što je došlo do promjena u svim područjima kulture, od Akademije znanosti, do obrazovnog sustava i sveučilišta, u filmu i kazalištu; većina institucija ima nove ravnatelje, a postoji i određena manija za reorganizacjom, poput ujedinjavanja muzeja, sveučilišta, gradnje novih monumentalnih muzejskih četvrti, itd. Ministarstvo kulture više ne postoji, ali je kultura sada ogranak Ministarstva nacionalnih ljudskih resursa. Izbor riječi vam sve govori. Radi se o svjesnoj strategiji stvaranja umjetnog kaosa. Posvuda su rezovi, a samo politički lojalne institucije i projekti mogu dobiti potporu. Također, u isto se vrijeme pojavljuje neka vrsta state art-a, gdje se naručuju umjetnička djela čiji sadržaj nije samo manipulativan, nego je i iznimno naivan i amaterski. Kao izravna posljedica toga, na srednjoj je administrativnoj razini činovništva došlo do tipične preventivne cenzure.

S druge strane, postoji sve veća hrabrost među umjetnicima i kulturnim radnicima, pojavljuju se novi oblici radikalnih praksi, te snažniji osjećaj zajednice.

Kako vi doživljavate položaj umjetnika unutar takvog konteksta?

Umjetnici posjeduju proširene kompetencije, kao jedini predstavnici slobodnog govora u svijetu manijakalne kontrole i transparencije, gdje bi sve trebalo biti jednostavno i lako za konzumaciju. No, umjetnost je uvijek kontradiktorna, zbog toga što pruža stvari koje nisu nužno očite, a u današnje je vrijeme umjetnost jedino područje gdje konzumenta nužno čekaju poteškoće poput razmišljanja, refleksije, interpretacije. Umjetnost i kultura predstavljaju jedini učinkoviti način promjene mentaliteta, načina na koji ljudi razmišljaju – što je ključno.

Postoji li potreba za novim tipom umjetničke prakse?

Umjetničku bi se praksu trebalo neprestano preispitivati, a umjetnici su u tome prvaci; postoji mnoštvo primjera ovoga. Ono što ja vidim kao novitet je činjenica da je interpretacija umjetnosti postala više taktična i da je koncept specifičnosti lokacije zamijenjen senzibilitetom specifičnosti situacije.

Ideja senzibiliteta specifičnog konteksta nas lijepo uvodi u vaše sudjelovanje na projektu Popup Osijek. Hrvatsko je društvo čudno na sebi svojstven način. Nakon rata za neovisnost i demokraciju, političke su se elite pokazale nesposobnima upravljati državom kroz proces tranzicije u kontekstu globalne ekonomije. Njihova je strategija bila usmjerena na osobni boljitak. Koristeći se korupcijom, klijentelizmom i maštovitom zlouporabom javnog novca, stvorili su moralno korumpirano i ekonomski osiromašeno društvo. Sve je okrenuto naglavce; socijaldemokrati zastupaju liberalni kapitalizam, dok konzervativci na narod gledaju jedino kroz prizmu populizma i manipulacije. Napori su se građana okrenuli strategijama preživljavanja – kako izbjeći osobni bankrot, ili se osloboditi financijskog ropstva, što ih čini lakim plijenom krute, desno orijentirane ideologije. Recesija, koja traje već godinama, bez naznaka oporavka, je jasno vidljiva u napuštenim, srušenim, zatvorenim i zamračenim prodavaonicama i poslovnim prostorima u gradskim središtima. To su lokacije koje Popup koristi u središtu Osijeka kao improvizirane lokacije za predstavljanje umjetničkih projekata. Umjetnost ispunjava upražnjena mjesta; no, što je važnije, ona demonstrira široki spektar gorućih pitanja suvremene egzistencije.

Pretpostavljam li točno da je za vas to zasigurno poznat i inspirativan kontekst?

To je točno. Hrvatska situacija – situacija bivše Jugoslavije, nosi mnoštvo sličnosti s trenutnom situacijom u Mađarskoj; Popup očito reciklira neke od strategija iskušanih tijekom 80-ih kroz neslužbenu umjetnost, a to je inspirativno zbog toga što su u današnje vrijeme ulozi puno viši.

Naziv vašeg projekta je Subversive Designers, a sastoji se od četiri rada. Njihovi nazivi sve govore: The Demons of the Ten Most Popular Hungarian Politicians (2007), instalacija popraćena videima Subversive Designers (2010) i Homesick (2007), te razglednicom Power Is Invisible until You Provoke It (2010). Pošlo vam je za rukom istovremeno postaviti dijagnozu bolesti društva, kao i odrediti metodu liječenja. Također ste dokazali da su umjetnici fino podešeni organizmi koji prvi prepoznaju i reagiraju na izazove konteksta u kojima žive i unutar kojih stvaraju. Slažete li se s ovom pretpostavkom?

Slažem se. Umjetnik je promatrač i prijenosnik oblikovnih rezonanci. No, to bi se također moglo reći i ovako: veliki praktični sustav podjele rada nužno u sebi sadrži i mali kontrasustav, gdje su pravila drukčija, s drugom vrstom fizike. Ako sve dobro funkcionira, naizgled neartikulirane reakcije ovog kontrasustava omogućavaju velikom sustavu da riješi buduće probleme.

Vaše iskustvo dokazuje da je politička moć svjesna toga, ali je svjesna i činjenice da se media art pokazao najučinkovitijim u borbi protiv nje. Je li to zbog vizualizacija koje masovni mediji stvaraju, preuzetih materijala, te vizualnog jezika koji svi razumijemo?

Objasnit ću to na vrlo jednostavan način; u današnje se vrijeme bilo kakva umjetnička aktivnost može interpretirati kao media art. Kroz naše stoljetno iskustvo s takozvanim novim, ili tehničkim medijima, možemo postići određenu svijest o medijima, sposobnost analiziranja načina izražavanja iz perspektive komunikacije. U doba ekonomije pažnje, svaka taktička uporaba bilo kojeg oblika umjetnosti predstavlja media art.

Vaša je očita strategija provocirati publiku na akciju, ruke na matrici, na primjer. Može li umjetnost to postići? Postoji li nada?

Budimo iskreni, svi mi žudimo za provokacijom. Provokacija je najdublji i najozbiljniji oblik pažnje. Učinci umjetničkog djela mogu biti poprilično raspršeni, eventualno neko vrijeme latentni, no navode ljude na razmišljanje. Umjetnička bi se djela mogla smatrati spravama za vježbanje, ljudi bi mogli trenirati svoju interpretativnu moć.

Koji biste savjet dali mladim nadolazećim umjetnicima?

Trenutnom obliku moraju pristupati iz zamišljene perspektive budućnosti, kao da se ona već zbila. Što će od našeg trenutnog oblika biti zanimljivo ili vidljivo iz perspektive kasnijeg vremena? Ako to shvatite ozbiljno, pomoći će vam zaboraviti na poteškoće i samosažaljenje. Uz to predstavlja i vrlo zabavnu kognitivnu vježbu.

 

 

INTERVIEW WITH JANOS SUGAR by Branko Franceschi

Hi Janos! I did some excavations of the past. We have met in 1999 when you exhibited the General Reminder, your project together with Yuri Leiderman, at Miroslav Kraljevic Gallery I had curated at the time. It wasn't that far ago, but it was a different world. As I recall, your installation had struck me as a complex, yet simple bricolage of appropriated objects and notions. You have freely transmuted textual signs in visual facts, installation into the scenography, etc. It was truly post-avant-guard type of work, mysterious and poly-semantic, sensual but hermetic, witty yet funny, a convergence point of many different things, even opposites. Back then from my standpoint you were one of the Hungary's internationally most exposed artists of the generation, established media art pioneer.

What was your artistic strategy at the time?

I was right after a very useful and interesting detour: after a very active and successful period, in the early ‘90s I turned toward a kind of media critical activism. I made less art, just a few performances and media-art installations, and I was in the midst of organizatorial works (at the Béla Balázs film studio, at the Intermedia faculty, and with Metaforum conference series) - in some sense I worked more as a producer than an artist. At the time when I was about closing this period I met Yuri Leidermann. We became friends and started a series of exhibitions together. During this 2 years long tour I exhibited loose installations with the same objects, but in an always changing way. The result was a set of simple, ready-made-like elements in a clear, cognitive space. I enjoyed that I can reorder my motives, like putting parts of a special, speculative storyboard in an always new order, and each exhibition was the same and different at the same time. Summing up I was searching and experimenting, looking for a new narrative.

How did you perceive your position nationally and internationally, back then?

I was known nationally, and with the Documenta in 92 I thought that I was known enough, that I didn't have to worry about it anymore. I could be found, so I could turn toward other interesting themes. Since my formative experience comes from the so called unofficial art scene of the ‘80s, I wasn’t really interested in how I was perceived. I could easily neglect positive and negative feedback as well. It was more about to keep my action freedom radius broad, than worrying about feedback. To me the dialogical relationships worked always better.

What was the position of media art scene within the context of Hungarian art and culture?

Real media art couldn’t really exist till the political changes, because the party state controlled all access of recording and distribution devices. Photography and the myth of filmmaking was the “new media”. It was rather complicated to work with video, one couldn’t buy video equipment in a shop, not to mention computers. A kind of random accesses characterized that time, although for a media artist it is necessary to live in daily contact, in coexistence with the particular tool. So to me the term media art had a broader sense: in a repressive environment you have to be able to grab all kind of opportunities, and this contains a slightly conspiratorial aspect, one which today we would call tactical media.

What were your expectations of the future, of both Hungarian society and art scene?

I had no special expectations. That time I was already less optimistic than before (the Balkan war woke me up), but I still thought that slowly things could go toward a kind of normality. In other worlds I did not think that the hidden structure of modernity could collapse.

It turned out that utopia of modernism collapsed completely, and left us with the new era of global supremacy of liberal capitalism. In terms of your art work, it seems to me that you have radicalized your art practice towards straight forward political activism. In 2011 you have been sentenced to 5 months in jail, and paying a fine for your Wash your dirty money with my art, street art type of work. You made a stencil with the same words and sprayed it (officially) at the exhibition Kunsthalle in Budapest, as well (illegally) on two private art institutions that sued you. The trial itself was a display of the new harsh conservatism that was overtaking Hungarian political system. It seemed almost like old party state style trial where experts, the renowned art historians László Beke and Barnabás Bencsik, were not allowed to testify on the artistic merit of your work.

Did you expect such a judicial brutality?

Since January 1st 2010, Hungary is the only country where an art genre, (graffiti/street art), is defined in the valid penal code, and banned as socially harmful activity (Entartete Kunst). Regardless of the damage caused, those who are caught doing graffiti/street art can also be sentenced to a maximum of one year in jail. In my humble opinion a penal code should never interfere with art forms. So, it was not pleasant to think about the possible consequences, but I was also curious. I wanted to see what will happen. And in the meantime the work was invited to a couple of exhibitions abroad, and there was quite big echo about it in the traditional and in the online media, plus I received lots of other signs of solidarity, which was really moving. A professional law firm took the case pro bono, and one and a half year ago while we were just preparing the appeal, I received a letter from the court saying that they just changed the sentence to one year probation. Rather strange procedure, but I was advised to accept it, I paid the fine, and it is over now.

What was happening with Hungarian society?

There are tons of excellent analyses of the present situation, and about the causes which lead to it. Unfortunately it is a fact that in Hungary the dictatorship is the only real tradition. It came always with brutal changes, and ended up in a long consolidated dictatorship: this was the case during the Horthy era, and in the Kádár era, too. The major part of the society is genetically accustomed to an authoritarian and paternalistic state. This is the big discovery for the present day ruling politicians and they are going back to the well proven model: a kind of feudalism with trash culture. Hungary is a society which cannot face its own past, and because of that, it is constantly struggling with its own narcissism. The undigested past is like a huge obstacle stopping any attempt to build a modern state.

What are the consequences for the cultural life and especially media art scene?

It is hard to summarize, because there are changes in all areas of culture, from the Academy of Sciences, to the school system and to the universities; from film to theater; most of the institutions have new directors, and there is a reorganizations mania, as unifying museums, universities, building a monumental new museum quarter, etc. There is no ministry of culture anymore, but culture is a subdivision of the Ministry of National Human Resources. The choice of words tells everything. It is the conscious strategy to create an artificial chaos. Cutbacks are everywhere, and just the politically loyal institutions and projects can have support. And in the same time a sort of state-art appears, ordering artworks which are not just manipulative by content, but extremely naïve and amateurish as well. And as a straight consequence, there is a typical, preventive censorship at the medium administrative level of chinovniks. On the other hand there is a growing courage among artists and cultural workers, new forms of radical practice appear, and a stronger sense of community.

How do you perceive the position of the artist within such context?

Artists have an extended competence as the only representative of free speech in a control and transparency maniac world, where everything should be easy & light for consumption. But art is always contradictory, because it delivers things which are not necessarily obvious, and nowadays art is the only area where the consumer must face difficulties, such as thinking, reflecting, interpreting. Art and culture is the only efficient way to change the mentality, the way people think – which is crucial.

Is there a need for a new type of art practice?

The practice of art should be questioned all the time, and in this the artists are champions, there are lots of examples of it. What I perceive as new is the fact that interpretation of art is becoming more tactical, and that the site specific concept is replaced by situation specific sensitivity.

Notion of context specific sensitivity brings us nicely to your participation in the Osijek Popup project. Croatian society is weird in its own way. After the war for independence and democracy, political elites proved to be incapable of leading country through the process of transition within the context of global economy. Their strategy was focused on their personal gains. By employing corruption, clientilism and imaginative abuse of public money, they created morally corrupted and economically impoverished society. Everything is upside down; social democrats are promoting liberal capitalism, while conservatives are considering population only in terms of populism and manipulation. Focus of the citizens shifted towards strategy of survival - how to avoid personal bankruptcy or escape financial slavery, making them easy prey for the rigid right oriented ideology. The recession already lasting for years and without any signs of recovery, is plainly visible in the abandoned, demolished, shut down, and darkened shops and working spaces in the city centers. These are the locations Popup uses in the center of Osijek as the impromptu sites for the presentation of art projects. Art fills vacancy, but more than that, demonstrates the broad spectrum of burning issues of contemporary existence.

Am I correct to assume that for you this must be a familiar and inspiring context?

It is correct. The Croatian – ex Yugoslavian situation has many similarities with the actual situation in Hungary, obviously Popup recycles some strategies from the 80s unofficial art experience, and this is inspiring because the stakes are much higher these days.

The title of your project is Subversive Designers and it consists of four works. Titles speak for themselves: The Demons of the Ten Most Popular Hungarian Politicians (2007), an installation, accompanied with videos Subversive Designers (2010) and Homesick (2007), and postcard Power Is Invisible until You Provoke It (2010). You have managed to simultaneously give diagnose of social illness and a method of curing. And, you have also proved that artists are finely tuned organisms that are first to recognize and react to the challenges of the context they are living and creating within.

Do you agree with this assumption?

I agree. The artist is the perceiver and transmitter of morphic resonances. But it could also be modeled as following: the big practical system of division of labor necessarily incorporates a small counter system, where the rules are different, with another kind of physics. If everything works well, the seemingly incoherent feedbacks from this counter-system keeps the big one able to solve future problems.

Your experience proves that political power is aware of that, but also of the fact that media art proved to be the most efficient in fighting it. Is it because of the mass media imagery, appropriated materials and visual language everyone understands?

To put it in a very simple way, nowadays any art activity can be interpreted as media art. Through our century long experience with the so called new, or technical media, we can acquire a certain media-consciousness, the ability of analyzing a way of expression from the point of communication. In the age of attention economy, media art is the tactical usage of any art form.

Your obvious strategy is to provoke audience in acting, hands on the stencil for instance. Can art achieve it? Is there a hope?

If we are honest, we all starve for provocation. Provocation is the deepest and most serious form of attention. The effects of an artwork could be rather diffuse, eventually dormant for a while, but it makes people think. Artworks could be seen as machines in a gym, people could train their interpretative power.

What would be your advice to young and upcoming artists?

They have to treat the present from the imagined viewpoint of future, as if it would be already past. What will be interesting or visible from our present from a later perspective? If you take it seriously it helps to forget about difficulties and self-pity. Plus it is a very entertaining thinking exercise.

 

RADOVI / WORKS

IMG_9181.jpgIMG_9164.jpgIMG_9165.jpgIMG_9157.jpgIMG_9151.jpgUntitled_Panorama3.jpgIMG_9149.jpgIMG_9186.jpgIMG_9184.jpgIMG_9146.jpgUntitled_Panorama2.jpgIMG_9142.jpg

 

OTVORENJE IZLOŽBE / EXHIBITION OPENING

IMG_5152.jpgIMG_5118.jpgIMG_5198.jpgIMG_5141.jpgIMG_5176.jpgIMG_5132.jpgIMG_5187.jpgIMG_5148.jpgIMG_5185.jpgIMG_5174.jpgIMG_5110.jpgIMG_5171.jpgIMG_5192.jpgIMG_5144.jpgIMG_5135.jpgIMG_5108.jpgIMG_5119.jpgIMG_5157.jpgIMG_5154.jpgIMG_5178.jpg