POPUP 18

Ana Petrović, NaJežiti

1.4.2015.

Esseker Centar

 

 

Pod nazivom „NaJežiti“ Petrović je okupila slike nastale u proteklih nekoliko godina, a na kojima se vrlo direktno bavi samim medijem slikarstva. Kada na njezinom platnu čitamo „Painting“ ili „Pay to touch this painting“, postajemo svjesni da Petrović vlastiti interes ipak širi od tek formalne analize medija u kojemu radi prema ozbiljnim sociološkim aspektima koje slika kao predmet može imati. Umjetnički medij, kako kaže autorica, u strogom smislu nebitan jer je najvažnije da on treba biti „prilagođen ideji koju pokušava izraziti“. Ona, naime, istodobno ulazi u problematiku ne samo umjetničke, nego i tržišne vrijednosti umjetničkoga djela što u sredini poput naše, u kojoj se umjetničko tržište nalazi tek u povojima, otvara prostor za vrlo ozbiljnu diskusiju.

Kratka biografija:

Ana Petrović, primarno multimedijalna umjetnica, u svom radu se bavi istraživanjem granica medija. Rođena je 1985. godine u Bjelovaru. 2011. diplomirala je na Umjetničkoj akademiji Osijek. Od iste godine je asistentica na kolegijima Video i film i Fotografija, UAOS, članica HDLU-a Osijek, te fotografkinja za Galeriju Kazamat, izdavaštvo HDLU Osijek. Izlaže radove na samostalnim i grupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Živi i radi u Osijeku.

Kontakt: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

Web: http://ana-petrovic.blogspot.com

 

 

Intervju vodio Igor Loinjak

Temelj slike počiva na njezinoj vizualnosti, ona je vizualna činjenica upućena našem optičkom aparatu. Kod tebe nije baš posve tako jer svoja platna „proširuješ“ tekstom/izjavom. Na koji način doživljavaš suodnos tekstnoga i vizualnog na svojim slikama?

Slika i tekst su zapravo djeca istog roditelja, oboje počivaju na našemu optičkom aparatu. Na kraju krajeva, tekst je nastao iz prvih pojednostavljenih slika, ideograma, u kojima je grafički prikaz ideje zamjena za skup slova, za morfeme. Naravno, tekst i slika su se civilizacijski tijekom vremena prilično razdvojili pa tako imamo do sada puno teorija i napisanih knjiga o razlikama i sličnostima teksta i slika. Jedna je od poznatijih znanosti koja se time bavi semiotika. No, svi koji su studirali umjetnost barem su malo čitali o semiotici. Za mene su tekst i slika dvije strane istoga novčića. Slika se bavi reprezentacijom, dok tekst više ulazi u idejnu, misaonu sferu. No, često zaboravljamo da ne gledamo očima. Gledamo mozgom. Ideje koje nosimo sa sobom igraju značajnu ulogu u tome što ćemo vidjeti. Naše obrazovanje, odgoj i način razmišljanja su ti koji određuju kako interpretiramo svijet oko sebe pa tako i što i kako vidimo. I to u vrlo doslovnom smislu. Slika kao takva može biti doslovno sve što vidimo i vrlo često se od posljednje polovice 20. stoljeća spominju termini ''čitanje slike'' i ''vizualni jezik''. Naime, čak i najbanalnija slika sa sobom uvijek nosi neku ideju, takoreći govori nešto, čak i ako se radi o apstraktnoj slici. Moja su razmišljanja o slici krenula otprilike od kraja studija i od tog trenutka mi se momenta simbioza teksta i slike činila potpuno logičnom. Ako slika uvijek nosi neku ideju, a tekst je taj za kojeg se smatra nositeljem čiste, apstraktne ideje, zar onda nije potpuno logičan slijedeći korak, onaj k njihovoj integraciji?

Ako iskaze na tvojim radovima gledamo iz pozicije logike, kategorički su; proučimo li ih pak sa stajališta lingvističke analize, zaključujemo da se radi o imperativima, zapovjednim načinima.

Promatrača tako dovodiš u poziciju u kojoj se osjeća prisiljenim djelovati… „Pay to touch this painting“… To govori kako je tvoja slika ujedno i verbalna poruka. Misliš li da takvim iskazima zbunjuješ promatrača ili ne?

Na neki način da. No, radi se o drskom odupiranju i gorko-slatkoj agoniji koju donose društvene konvencije. Svi vrlo jasno znamo da kada dođemo u muzej i slučajno ili namjerno dotaknemo bilo koji rad, bit ćemo u najmanju ruku upozoreni zbog počinjenoga čina. Nastavimo li, bit ćemo izbačeni. Moj imperativ, dakle, ne može biti shvaćen doslovno. On je više ciničan nego li zapovjedan. Upravo u tom dijelu se nalazi hrana za misli. Nadalje, slika se poigrava i s drugom konvencijom – činjenicom da kada kupimo umjetnički rad, možemo ga dirati koliko god hoćemo. Većina radova koje sam do sada napravila imaju upravo element interaktivnosti s posjetiteljem. Smatram da većina zaista velikih djela u umjetnosti obuzimaju promatrača ne samo na vizualnoj razini, već i na idejnoj, a zatim prelazi i na ostala osjetila. Osjet dodira je onaj koji je najčešće isključen. Razlog je, naravno, praktičan; tako se smanjuje mogućnost oštećenja rada. Kao umjetnici, vrlo mi je teško oduprijeti se ponekad nagonu da ne dotaknem neki rad koji ne bi smjela dirati, ali isto tako sam, zbog struke kojom se bavim, imala priliku dotaknuti više radova nego li prosječan posjetitelj galerija i muzeja. Slika, kao klasičan medij, u tome je smislu vrlo specifična. Postoji čitav niz umjetničkih radova koje se može smjetiti u interakcijsku umjetnost, ali slikarski medij nikada nije pripadao toj skupini.

Kao što ti agitiraš likovnim terminima, Vlado Martek je agitirao poetskim: „Čitajte Maljeviča“, „Čitajte pjesme Majakovskog“ Čitajte pjesme Galovića“, „Čitajte pjesme Branka Miljkovića“, „Čitajte Kamova“ itd. Pitanje je koliko je Martek mogao biti uvjeren u djelotvornost svojih agitacija kod publike. S druge pak strane, objavio je i knjigu poezije „Volim čitati poeziju“ u kojoj ispod naslova stoji „Sramim se što još moram pisati poeziju“. Sramiš li se ti što još uvijek moraš slikati?

Od pojave fotografije pompozno se objavljivala smrt slikarstvu. To se nije dogodilo. Sumnjam da ikada hoće. Stvar je u tome da je medij nebitan (a slikarstvo jest jedan od medija). Ono što je za mediji važno, a često se zaboravlja, to je da on mora biti prilagođen ideji koju pokušava izraziti. Zato danas veliku količinu umjetnika teško možemo kategorički staviti u ladicu – kipar, slikar itd; i to je izvrsna stvar. Čak i kada netko ide u novi medij, kao amater, može imati izvanredno svježu perspektivu. Osobno sam izbjegavala slikarstvo, no onoga trenutka kada sam imala potrebu izraziti koncept kojemu je najprikladniji medij upravo slikarski, nisam osjećala sram. Upravo suprotno. Osjećala sam veliko olakšanje za medij koji nužno nosi patinu starine, kojeg su uvijek iznova sahranjivali. Olakšanje koje je donijelo entuzijazam prema mogućnosti širenja medija slike i slikarstva. Mislim da teza o tome da je sve već napravljeno vrlo uskogrudna i često se ponavlja za one stvari koje dulje postoje. To što je u takvoj situaciji teže donijeti novu, svježu perspektivu, potpuno je druga stvar od sahranjivanja. Da spomenem jedan klišejski citat od J. F. Kennedya o odlasku na mjesec: ''We choose to go to the moon in this decade and do the other things, not because they are easy, but because they are hard.'' (eng. ''Odabrali smo otići na Mjesec u ovom desetljeću i učiniti druge stvari ne zato što su lagane, već zato što su teške.'')

U tvojim je radovima prisutan aktivistički pristup, premda je on nedirektan, nenapadan i spretno uklopljen u klasičnu reprezentativnu shemu – sliku. Može li aktivistički pristup i danas zaintrigirati posjetitelja ili je možda izgubio snagu koju je imao šezdesetih i sedamdesetih godina?

Svaki se umjetnik nada promijeniti svijet. Barem malo. U protivnome izložbe, odnosno javne prezentacije radova ne bi niti postojale. Za umjetnost je oduvijek bio bitan onaj drugi, promatrač. Iako, u razgovoru s umjetnicima će se često vidjeti i čuti odmahivanje rukom uz rečenicu: ''Umjetnost ne mijenja svijet.'' Tako imamo dualističku situaciju u kojoj se umjetnik cijeli svoj život posveti proizvodnji i promociji svoje ideje/ ideja, a s druge je strane svjestan vlastite ograničenosti, slaboga prodora novih ideja te vrste utjecaja kojeg je umjetnost uopće u mogućnosti izvršiti. U konkretnom slučaju snaga aktivističke umjetnosti u to je vrijeme nosila jednu novu snagu i jedan direktan pristup kakav je rijetko kad u povijesti umjetnosti bio viđen. Ta snaga noviteta iznjedrila je nove smjerove i raščistila razna pitanja. Isto tako, u Hrvatskoj je posljednjih desetljeća mogao biti vidljiv porast aktivističkoga arta kao halo efekta istog. Nisam inače sklona toj vrsti umjetnosti jer više naginjem strukturalno-konceptualnoj struji. Međutim, teško je živjeti u Hrvatskoj, gledati tranziciju kako se proteže u nedogled i istovremeno ostati imun na nevjerojatan broj nelogičnosti i nepravdi koje se na svakodnevnoj razini odvijaju u tolikim razmjerima da se iskreno čudim kako više nema aktivističke umjetnosti, pogotovo spram raznih vrsta manjina kojih ustvari ima puno. Meni umjetnost u Hrvatskoj izgleda kao neka manjina, što možda zvuči čudno ali nedavni primjer zagrebačke gradske skupštine dobro prokazuje tu činjenicu. Naime, kulturnjaci su peticijom tražili da se napravi samostalni ured za kulturu, dakle da kulturnjaci (time i umjetnici) imaju jednu osobu kojoj se mogu obratiti sa svojim problemima i prijedlozima za suradnju. Prijedlog je odbijen. Ali ne samo to – odbijena je i mogućnost da se o tome raspravlja na nekom od budućih zasjedanja. Što se tiče našega aktivističkog problema, mislim da je to problem za knjigu od nekoliko kilograma. Umjetnost je po svom djelovanju specifična jer se u njoj ništa ne događa preko noći. Utjecaj kojeg je ona u mogućnosti izvršiti uvijek je od sada bio suptilan i polagan, ali trajan. Vrijeme je filter kroz kojega se ideje polagano šire i usađuju kao trajna vrijednost. Aktivistički art izgleda kao da mu je modus djelovanja bitno drugačiji. S druge strane, imam veliki problem s aktivizmom koji prodaje tuđu nesreću što nije neuobičajena pojava u aktivizmu. Također, nerijetko je zbog brzine djelovanja ta vrsta umjetnosti slabo osmišljena pa imamo brzinu djelovanja, no ne i dugotrajan efekt zbog kojega se uopće izvodi. Moram priznati da su ovo pitanja o kojima često razmišljam, a na kraju se svode na pitanja egzistencijalističke vrste: čemu, zašto i zbog čega.

 

Robert Ryman piše: „Ono što jest slika, točno je to što vidite: slikarska boja na valovitom papiru i boja valovitog papira, pa način kojim je to učinjeno i način kako se to osjeća. To je ono što je tamo.“ Otprilike u isto vrijeme kod nas je Josip Vaništa uz svoju sliku, na koju je po sredini povukao srebrnu liniju, na papir koji je priložio uz rad napisao: „Vodoravni format platna/Širina 180 cm, visina 140 cm/Cijela površina bijela/Sredinom platna vodoravno teče srebrna linija/(širina 180 cm, visina 3 cm).“ Na strogo likovnoj razini, tvoje je slikarstvo tautološko poput Rymanova ili Vaniština jer ono ukazuje na sebe, progovara o sebi što dobro pokazuje slika „Painting“ (2012.) Kakav je tvoj odnos spram slikarskoga medija, vjeruješ li u njegovu životnost i daljnje mogućnosti budući da tvoja platna dobrim dijelom progovaraju upravo o slikarstvu?

Slikarstvo je ono čime se između ostalog bavim. Nakon izjave da sam umjetnica, uvijek me se pita čega, kojega točno medija. Tu dolazi neugodna tišina. Najčešće odgovor, kao utočište, potražim u riječi multimedijalno zato što podrazumijevam riječ vrlo doslovno – multi + mediji. Znači, svi mediji. Nemam problem s aproprijacijom određenog medija, ako imam koncepte koji to zahtijevaju. To je, naravno, teže nego raditi neprestano u jednoj ladici. Vjerujem u životnost slike u svim njezinim oblicima, bila ona na platnu, zidu ili u obliku magle. Mislim da slika u svome općem obliku ima snagu trajnoga utiska, ali samo zato što o njoj progovaram iz vlastitoga iskustva, živoga sjećanja na slike koje su mene trajno promijenile. Životnost je jedna čudna riječ koju se teško može definirati. Platon je rekao da razum dolazi iz glave, a strast iz stomaka. Glava može pokušati objasniti stomak, ali ipak ostaje vječno neuhvatljiv i neobjašnjiv element leptirića u stomaku što je vrlo individualni osjećaj kojim ja u svojim radovima, nekada više ili manje uspješno, manipuliram određenim znanjima koja tvore i teže ostvariti onaj osjećaj ''iz stomaka'', ali koji redovito dolazi iz misaone sfere. Ako je rad dobar, potaknut će glavu da razmišlja i leptiriće u trbuhu. No, to dolazi iz dugotrajnog rada. Razmišljanjem, premetanjem i svjesnom manipulacijom. Mislim da je to doista jedini način bavljenja bilo kojom vrstom umjetnosti. Mit o klasičnom poimanju inspiracije čista je zabluda.

„Pay to touch this painting“ vrlo nas direktno dovodi do pitanja i problema umjetničkoga tržišta, odnosno umjetničkoga rada koji uz svoju estetsku dimenziju ima i onu ekonomsku. Kako bi opisala današnje stanje tržišta umjetnina kod nas u Hrvatskoj?

Pitanje tržišta umjetnosti, koje je tek posljednjih nekoliko godina postalo stidljivo vidljivo u Hrvatskoj, ustvari je problem kojega šira javnost uopće nije svjesna. Na inozemnoj razini, temelji tržišta umjetnina, u koje su uključeni živući umjetnici i kakvo danas funkcionira, postavljeni su tek oko sredine 20. stoljeća. Ono se, međutim, do danas razvilo do te mjere da funkcionira gotovo kao tržište dionica, s nekim svojim specifičnostima. Čak i mladi umjetnici imaju šansu postati dijelom tog tržišta, što je situacija koja je nezapamćena u tom polju, jer su mladi umjetnici posebno teški za tržište umjetnina zbog manje količine radova te ih je vrlo teško smjestiti u kontekst pa time i odrediti njihovu tržišnu vrijednost. Danas se ta pravila savijaju. Određeni radovi probijaju plafone dojučerašnjih cijena. Istovremeno, u Hrvatskoj imamo potpuno drugačiju situaciju. Tržište je nepostojeće. Ozbiljne hrvatske kolekcionare možemo komotno nabrojati na prste jedne ruke, ako i toliko. Privatne galerije isto tako. Dakle, u Hrvatskoj (a takva je situacija specifična za cijelo područje Balkana) umjetnici ne žive od umjetnosti. Uglavnom se bave nekim srodnim poslom, poput pedagoškoga rada, dizajna ili galerijskim djelovanjem financiranim od stane ministarstva i raznih fondova itd. Dakle, umjetnici rade druge poslove kojima financiraju produkciju svojih radova, a često i same izložbe, što je uobičajeno. Iznimke, naravno, postoje, no to su umjetnici koji su uspjeli nekim čudom doći do inozemnoga tržišta i tih nekoliko primjera su umjetnici srednjih i najviše starijih generacija. Prilično je tužno da većina vrhunskih umjetnika u Hrvatskoj te u najboljim godinama za pravi uspjeh ne može živjeti, i barem skromno, od posla kojeg izvrsno rade. No, isto tako ta situacija donosi i određene specifičnosti zbog koje je umjetnost u našoj regiji posebna. Ideje koje se ovdje produciraju možda nailaze na skromna sredstva, ali su svakako autentičnije. Umjetnici imaju priliku biti neopterećeni tržišnim trendovima koje diktira okretanje novaca. Sustav koji je napravljen zasniva se na zaradi od umjetničkih radova, ali kada radovi postignu najvišu cijenu, dobiveni novac uglavnom ne ide umjetniku. Što je čudan apsurd. U svemu tomu, ideja da je umjetnost zajedničko civilizacijsko dobro, koje treba biti dostupno svim ljudima polagano je u izumiranju. Trenutni prijedlog zakona o muzejima pokušava gurnuti muzeje na tržište koje kod nas ne postoji što je dobar pokazatelj takvog trenda. Sve navedeno i jest jedna od okosnica moga rada ''Pay to touch this painting''. Jedinstvena pozicija hrvatskog umjetnika koji ne sudjeluje na tržištu daje uopće priliku za nepristrano promatranje istog. Unutar pritiska tržišta- kolekcionara i galerista takvo je promišljanje teško ili gotovo nemoguće.

Može li u takvome sustavu još neafirmirani umjetnik pronaći mjesto za sebe i pod kojim uvjetima?

Naravno da je to teško. No, svim neafirmiranim umjetnicima je teško, svugdje u svijetu. Troškovi ateljea, bez kojeg se ne može raditi, uvijek su veliki, a da ne pričamo o financijskim sredstvima koje se mora uložiti u produkciju radova. Za neafirmirane umjetnike, svugdje, pa i u Hrvatskoj, vrijede ista pravila: snađi se kako god znaš. Ustvari je to slično pokretanju maloga privatnog biznisa bez mogućnosti podizanja kredita da bi se pokrenuo posao. Razlika je u tome da put do djelomične financijske sigurnosti u Hrvatskoj puno duži, nesigurniji i teži. Isto vrijedi za sve lokalitete koje se nalaze izvan većih umjetničkih centara, poput Osijeka koji je dislociran od bilo kakvog kulturnog žarišta. No, taj put nije nemoguć. Geografska lokacija je presudna za taj put, no srećom u današnje vrijeme je malo lakše zbog pojave interneta koja ja olakšala protok informacija, suradnju i povezivanja.

Kolika je trenutačna pomoć muzeja i galerija u afirmaciji tržišne vrijednosti nekoga umjetnika i njegova rada, odnosno u kojoj mjeri umjetnikova izlagačka aktivnost pomaže u procesu infiltracije umjetnika u svijet umjetnosti?

Pomoć je uglavnom slaba ili nikakva. Pada mi na pamet neformalni razgovor s Borisom Cvjetanovićem koji je na otvorenju svoje izložbe u Osijeku izjavio da najviše voli raditi izložbe van hrvatskog kulturnog centra, Zagreba, jer je puno srdačnije i ljudskije dočekan nego li u vlastitom gradu. To zapravo ne začuđuje jer se u Zagrebu događa inflacija izložbi i u takvom ludom ritmu, umjetnik koji radi izložbu, financijska sredstava kojima barata u pravilu ne pokrivaju niti produkcijske troškove izložbe, u ludom ritmu izvršavanja godišnje to-do liste gubi se ljudska komponenta. Oko te komponente se zato POPUP nevjerojatno trudi jer financijska podrška je izuzetno mala, zapravo najmanja sredstava za kulturu od svih većih gradova idu u Osijek i iz Osijeka. Isto tako, treba shvatiti da tržište funkcionira potpuno neovisno od muzejske vrijednosti. To su dvije sfere umjetnosti koje su potpuno neovisne jedna o drugoj, tako da pomoć muzeja ne može biti očekivana. Posebno su u našoj regiji pravila za ''afirmaciju'' umjetnika drugačija. Ako uopće možemo pričati o pravilima. Više se radi o interesu stručnjaka koji se zanimaju za određene umjetničke pojave. To je ono što afirmacija ovdje znači. Za kraj, završila bih sa citatom iz članka koji se bavi mandatom sada već bivše ministrice kulture A. Zlatar Violić s portala Forum: ''Ako je suditi prema Milanovićevu zanimanju za kulturu, kao uostalom i za ostale sektore, koji se u ovih tri i pol godine jednom ili možda dvaput ukazao na nekom kulturnom događaju, to može zanimati samo fanatične zaljubljenike u kulturu.'' Isto vrijedi za sve ostale političke voditelje koji imaju kulturu više kao anomaliju nego li kulturnu kartu potencijala.

 

 

The foundation of an image is based on its visual component, it is a visual fact interpreted by our optical apparatus. In your case, it is not exactly like that because you ''expand'' your canvases by incorporating a text/statement. How do you perceive the correlation of textual and visual in your paintings?

Image and text are actually children of the same parent; they both reside in our optical apparatus. After all, text originated from first simplified images, ideograms in which the words and morphemes were replaced by graphic representation. Over time, text and image separated greatly and now we have a lot of theories and books written about the differences and similarities of text and image. One of the well-known sciences that deals with this is semiotics. Everybody who has studied art has read at least a little about semiotics. For me, text and image are two sides of the same coin. Image deals with representation, while text enters the mind sphere and ideas. However, we often forget that we don’t see with our eyes, we see with our brain. Ideas we carry along with us play a significant role in what we will ‘see’. Our education, upbringing and way of thinking define how we interpret the world around us and what we see in a very literal way. As such, an image can be literally everything we see and until the last half of the 20th century, terms like “reading an image” and “visual language” were prominent. Even the most banal image always carries an idea - it tells us something, even an abstract painting. My thought process about painting developed around the end of my studies and from that moment, the symbiosis of text and image seemed completely logical. If an image always carries an idea, and text is considered a carrier of the clean, abstract idea, then isn’t the obvious next step to integrate them?

If we analyze your works from a logical position, they are categorical, but if we investigate them from a standpoint of linguistic analysis, we conclude that they are imperatives, expressing a command. This puts the viewers in a position in which they are forced to act. “Pay to touch this painting’’. It tells us that your painting is a verbal message at the same time. Do you think these statements can confuse the viewer?

Yes, in a way. But it is about boldly resisting the bitter-sweet agony that social conventions bring. We all know that when we go to a museum and accidentally, or on purpose, touch any artwork, we will at least be given a warning for the act we have done. If we continue, we will be thrown out. My imperative, therefore, cannot be understood literally. It is more cynical than imperative; it is food for thought. Furthermore, the image plays with the convention that when we buy an artwork, we can touch it as much as we want. Most of the artworks I have done until now have an element of interaction with the viewer. I think that most of the truly great works of art engulf the viewer not only on the visual level, but also on the mental, and then they move to the other senses. The sense of touch is usually excluded. The reason is, of course, practical: you lower the possibility of damaging the artwork. As an artist, it is sometimes very hard to resist the urge to touch an artwork that I shouldn’t be touching. However, because of my profession, I’ve had the chance to touch more artworks than the average museum or gallery visitor. Painting, as a classical medium, is very specific in that sense. There is a lot of art that can be interactive, but painting as a medium has never belonged to that group.

In the same way you play with visual terms, Vlado Martek plays with poetic statements: “Read Malevich”, “Read the poems of Mayakovsky”, “Read the poems of Galovic”, “Read the Poems of Branko Miljkovic”, “Read Kamov” and so on. How confident could Martek have been in his ability to provoke the audience? On the other hand, he published a book of poetry entitled I like reading poetry, in which he wrote “I'm ashamed I still have to write poetry”, below the title. Are you ashamed you still have to paint?

When photography was invented, the death of painting was pompously announced. That didn’t happen and I doubt it ever will. The thing is that the medium is unimportant (and painting is a medium). What is important to remember about the medium, and is often forgotten, is that it doesn’t have to be conformed to the idea it’s trying to express. That’s why many artists today can’t be put in a drawer – sculptor, painter, etc. - and that is a great thing. Even if someone starts as an amateur in a new medium, he/she can have a remarkably fresh perspective. Personally, I avoided painting, but when I realized that I didn’t need to express a concept for which the most suitable medium is painting, I no longer felt shame. Exactly the contrary – I felt a huge relief for a medium that necessarily carries antiques patina that was buried again and again, a relief that brought enthusiasm towards the possibility of expanding the medium of painting. I think the idea that everything has already been done before is very narrow-minded and is often repeated for genres and mediums that exist for a long time. The fact that it is much harder to bring in a new, fresh perspective in that situation is different that avoiding it. I just want to mention a cliché quote from J. F. Kennedy about going to the moon: “We choose to go to the moon in this decade and do the other things, not because they are easy, but because they are hard.”

There is an element of activism present in your work, but it is indirect, subtle and ably incorporated in a classical representational scheme: – a painting. Can activism still intrigue the viewer or did it loose the strength it had in the 1960s and 1970s?

Every artist hopes to change the world at least a little bit. Otherwise, exhibitions and public presentations of artworks wouldn’t even exist. For art, ‘the other’, the viewer, was always important. Although, when talking to artists you can often hear a dismissive attitude that comes with the statement: “art does not change the world.” As a result, we have a dualistic situation, in which the artist is dedicated to making and promoting his ideas but is also aware of his own limitations and the time it takes for new, influential ideas to break through the art scene. Activist art of that time carried a new strength and a direct approach that had rarely been seen in art history. This novelty opened new doors for artists and answered a lot of questions. As a direct effect of this, there has been an increase in activist art in Croatia during the last decades. Personally, I am not inclined towards activist art because I lean towards a structural, conceptual mode. However, it is hard to live in Croatia and stay immune to the unbelievably high number of illogicalities and injustices that take place on a daily basis. It makes me seriously wonder how is there no activist art, especially aimed towards different minorities. To me, art in Croatia is a minority, which may sound strange, but the recent example of the Zagreb City Assembly, illustrates this well. The cultural scene in Croatia, including artists, used a petition to demand the creation of an independent office of culture that they could contact to discuss collaboration proposals and other issues. The proposal was rejected. On top of that, the possibility to discuss it in future sessions was rejected as well. You could write a large book about our problems with activism. Art is specific because of its action and because in art, nothing happens overnight. The influence of art was always subtle and slow but permanent. Time is a filter through which ideas slowly spread and plant themselves to have permanent value. Activist art has a completely different mode of action. I have a big problem with activism that sells the misfortune of others, which is not an uncommon occurrence. Also, because of the speed of action, it’s not uncommon for that kind of art to be poorly devised so we have the speed of action but not the long-lasting effect intended. I have to admit I think about these issues often and in the end, it comes down to an existentialist question: why?

Robert Ryman wrote: “That which is a painting is exactly what you see: paint on a wavy paper and the color of the wavy paper, then the way it was done and the way it is felt. That is what it is there.” Around the same time, Josip Vaništa described his painting, which has a silver line in the middle, as “Horizontal format of canvas/180 cm wide, 140 cm high/Whole surface white/Silver line flows through the middle of the canvas/(180 cm wide, 3 cm high).” On a strictly visual level, your painting is similar to these examples because it points to itself and speaks about itself, which the painting entitled “Painting” (2012) demonstrates. What is your relationship with the medium of painting; do you believe in its vitality and further possibilities considering that your canvases speak about painting itself?

Painting is something I do, among other things. When I tell people that I’m an artist, I’m always asked what kind of artist? At that point, the uncomfortable silence occurs. Most often, I find comfort in the word multimedia because I understand that word very literally – multi + media, so, all mediums. I don’t have a problem with the appropriation of a certain medium if I have concepts that require so. That is, of course, harder than constantly working in one field. I believe in the vitality of painting in all its forms, whether it is on a canvas, a wall or in the form of fog. I think that a painting in its universal form has a force of long-lasting impression, but only because this is based on my own experience, from memories of paintings that changed me permanently. Vitality is a strange word that is hard to define. Plato said that intellect comes from the head and passion from the stomach. The head can try to explain the stomach, but there is still that eternally unattainable and unexplainable element of butterflies in your stomach, which is a very individual feeling. In my artwork, I more or less successfully manipulate emotion that comes from the intellectual sphere into that ‘stomach’ feeling. If an artwork is good, it will induce the head to think and give the sensation of butterflies in the stomach. But, that comes from long-lasting work and conscious manipulation. I think that it is truly the only way of doing any kind of art. Myth about the classical concept of inspiration is a delusion.

“Pay to touch this painting” very directly brings us to the problem of the art market and artwork that has an esthetic dimension but also has an economical dimension. How would you describe the state of the art market today in Croatia?

The question of the art market, which became visible in Croatia in the last couple of years, is a problem that the general public isn’t even aware of. On an international level, the foundations of the art market, in the way it functions today, have been put into place around the middle of 20th century. The art market, however, has since developed to such a great extent that it functions almost like a stock market. Young and new artists have traditionally not been included in the art market because they have small quantities of work that are difficult to contextualize and determine a market value for. However, even they now have a place in the modern art market. Today, those rules are bent and certain artworks raise yesterday’s prices. At the same time, in Croatia we have a completely different situation. The market is nonexistent. We can count serious Croatian collectors and private galleries on one hand. So in Croatia, (and that situation is specific for the whole Balkan area), artists do not make a living from their art. They mostly do related jobs like pedagogical work, design or work in galleries that are funded by the ministry or different funds etc. So, artists work other jobs that allow them to fund the production of their own artworks and often the exhibitions themselves. There are exceptions, but these are artists that somehow gained the access to the foreign market and are usually members of older generations. It is sad that most of the artists in Croatia that are in their best years for success cannot make a living, even a modest one, from the job they do exceptionally well. However, that situation also brings certain particularities that make our region special to the art world. Ideas that are produced here might have modest funds, but they are certainly more authentic. Artists have the chance to be unburdened by market trends that financial aspects usually dictate. The art market is based on making money from artworks, but when artworks reach the highest price, the money usually doesn’t go to the artist, which is absurd. In this situation, the idea that art is for the common good of civilization and should be available to all people is dying out. A good indication of this trend is the current proposal that attempts to push museums onto a market that doesn’t exist in Croatia. All of this is what created my framework for Pay to touch this painting. The Croatian artist that doesn’t participate in the art market is in a unique position for open-minded observation. Within the pressure of the market, the collectors and gallery owners, that kind of thinking is hard or nearly impossible.

Is it possible, for an artist that is still not well-known in the art world, to find his or her place in that kind of system and under what conditions?

Of course it is hard. But all artists that are not well-known have a hard time anywhere in the world. On top of the financial resources necessary to invest in the production of artworks, the cost of an atelier (and you can’t work without one) is always high. For artists that are not well-known, everywhere, including Croatia, the same rules apply: manage in whatever way you can. In fact, it is very similar to starting a small business without the opportunity of taking out an initial loan for starting the business. The difference is that the path to any sort of financial security in Croatia is much longer, harder and more unstable. This is especially true in rural locations that are outside bigger art centers – like Osijek – which are dislocated from any cultural focal point. But this path is not impossible. Geographical location is crucial for success, but luckily, nowadays it is a bit easier because the internet has encouraged the circulation of information, collaborations and increased connectivity.

How much power do museums and galleries have in determining the market value of artists and his or her work? To what degree does an artist’s exhibition help infiltrate them in the art world?

Help is usually poor or nonexistent. I remember an informal conversation I had with Boris Cvjetanović who, at the opening of his exhibition in Osijek, said that he prefers to exhibit his work outside the Croatian cultural center, Zagreb, because his welcome was much more pleasant and humane than in his city. This isn’t surprising because Zagreb’s exhibitions are extremely costly and nonsensical; the financial resources of the artist who is exhibiting their work do not even cover the production costs of the exhibition itself. In this system, the human component gets lost. POPUP works really hard on that because financial support in general is extremely small. Actually, the smallest cultural funds from other cities go to Osijek. It is also important to understand that the market functions completely separately from museum value. These are two worlds of art that act completely independently from one another artists cannot expect financial help from museums. Rules for infiltrating the art world are different, if we can even talk about rules. It is more about interest, the experts who are interested in certain types of art. This is what becoming more known in the art world means here. To finish off, I would like to quote from an article written about the mandate of ex-minister of culture A. Zlatar Violić from the Forum portal, “If we were to judge according to Milanovic’s interest for culture, like other sectors, who in these three and a half years showed up to a cultural event once or maybe twice, then only fanatical lovers of culture would be interested in that. This applies to all political leaders who treat culture like an anomaly instead of seeing its potential.“

 

RADOVI / WORKS

popup18fotoanapetrovic 9.jpgpopup18fotoanapetrovic 10.jpgpopup18fotoanapetrovic 19.jpgpopup18fotoanapetrovic 7.jpgpopup18fotoanapetrovic 15.jpgpopup18fotoanapetrovic 13.jpgpopup18fotoanapetrovic 8.jpgpopup18fotoanapetrovic 16.jpgpopup18fotoanapetrovic 17.jpgpopup18fotoanapetrovic 23.jpgpopup18fotoanapetrovic 5.jpgpopup18fotoanapetrovic 6.jpgpopup18fotoanapetrovic 12.jpgpopup18fotoanapetrovic 14.jpgpopup18fotoanapetrovic 4.jpgpopup18fotoanapetrovic 2.jpgpopup18fotoanapetrovic 11.jpgpopup18fotoanapetrovic 25.jpgpopup18fotoanapetrovic 3.jpgpopup18fotoanapetrovic 20.jpgpopup18fotoanapetrovic 18.jpg

 

OTVORENJE IZLOŽBE / EXHIBITION OPENING

IMG_8252.jpgIMG_8238.jpgIMG_8232.jpgIMG_8226.jpgIMG_8203.jpgIMG_8245.jpgIMG_8225.jpgIMG_8234.jpgIMG_8230.jpgIMG_8253.jpgIMG_8240.jpgIMG_8228.jpgIMG_8227.jpgIMG_8233.jpgIMG_8246.jpgIMG_8219.jpgIMG_8222.jpgIMG_8223.jpgIMG_8239.jpgIMG_8237.jpg