POPUP 19

G. Dragaš, B. Nikolić, S. Trtovac, V. Vaštag, diSTRUKTURA, Unutarnje migracije

17.4.2015.

Šamačka 9 (3.kat)

 

Na izložbi pod nazivom „Unutarnje migracije“ predstavili su se beogradski umjetnici Goran Dragaš, Branislav Nikolić, Selman Trtovac, Vendel Vaštag te umjetnička grupa diSTRUKTURA koju čine Milan Bosnić i Milica Milićević. Tema migracija usko je vezana uz sve izlagače jer su duže ili kraće vrijeme boravili (ili trenutno borave) izvan matične zemlje. Na ovoj se izložbi, ipak, ne radi samo o migraciji kao fizičkoj promjeni mjesta. Štoviše, migracija ovih umjetnika, uz to što je fizičke prirode, uključuje i kulturološke promjene i širenje umjetničkoga doživljaja svijeta. Oni upravo zbog toga ističu da je njihova migracija u prvome redu „unutarnja“. Sve promjene koje čovjek proživljava dok je „na putu“, dok traga, ne mogu ostaviti trajnijega traga bez da u njemu samome ne nađu čvrsto sidrište. Kao posljedica jedne temeljite migracije proizlazi izmjena čovjekova identiteta, koja može biti jače ili slabije izražena, no koja potvrđuje čovjekovu univerzalnost, ali i kulturološku ovisnost o sredini u kojoj boravi. Umjetnici ovom zajedničkom izložbom žele pokazati u kolikoj su mjeri na njih utjecale „migracijske“ okolnosti u njihovu životu, kakav je u njihovu slučaju odnos između unutarnje i vanjske (fizičke) migracije te koliko je jedan oblik i doživljaj migracije čovjeku uopće potreban ne samo da bi se bavio umjetnošću, nego da bi živio.

Goran Dragaš
Gorane, na ovoj nam se izložbi predstavljaš sa slikama što kazuje kako ti je medij slike još uvijek dovoljan da bi predstavio vlastita umjetnička promišljanja i stavove. Što misliš o današnjem statusu slikarskoga medija i njegovim mogućnostima?
Istina je da je slika kao medij bila prilično potisnuta poslednjih decenija i to, rekao bih, nepravedno, jer slikarstvo nije izgubilo svoju istinitost i snagu, već je to posledica sociopolitičkog ambijenta koji vlada na ovim prostorima, a koji se definitivno menja i samim tim i slikarstvo je sve zastupljenije u savremenim konceptima. Siguran sam da slikarski medij neće biti prevaziđen, a samim tim i njegove mogućnosti ostaju otvorene za dalja izražavanja. Za mene je slikarski medij samo jedan od instrumenata vizuelne umetnosti, a daleko od toga da su mi strani i ostali mediji – fotografija, video, kao i digitalni mediji. Ja u fotografiji, videu ili bilo kom drugom mediju ne vidim pretnju, niti nešto čemu se treba suprotstavljati ili ga izbegavati. Naprotiv. Za većinu mojih slika polazna osnova je upravo fotografija, bilo da je nalazim u medijima ili da je sam fotografišem. Ali ono što meni čini slikarstvo najprivlačnijim jeste činjenica da zahteva specifično prisustvo i intimnu posvećenost tokom samog radnog procesa, a samim tim vam ostavlja i dovoljno prostora da na specifičan način filtrirate i preispitate sopstvene stavove. Sama priroda ovog medija govori o jednoj slojevitosti, koja je prisutna u samom procesu rada, i nudi nam opciju promišljanja o samom radu odnosno ideji koju zastupa. Ipak umetnost zahteva slobodu i sloboda je krajnji cilj bez obzira na medij.
Tema je tvoga rada vrlo intimnoga karaktera i za prepoznavanje onoga što se na njoj nalazi potrebno je znati kontekst iz kojega je proizašla. Reci nam nešto o samoj temi te na koji način vidiš poveznicu između onoga prikazanoga i naslova ove izložbe?
Kada sam dobio poziv mojih kolega da im se pridružim na izložbi čiji naziv glasi „Unutarnje migracije“, započeo sam rad na jednoj slici za koju sam odmah pomislio da bi se idealno uklopila u ovaj koncept. Posle više od dvadeset godina, dobio sam fotografiju na osnovu koje sam počeo da radim sliku, a na kojoj se nalazimo moja dva najbolja prijatelja iz srednje škole u Petrinji, Boris Todorović, Davor Bifflin i ja. Fotografija je snimljena u Budimpešti, na maturalnom putovanju, neposredno pred pad Berlinskog zida i početak rata u bivšoj Jugoslaviji. Do mene je došla putem društvenih mreža, jer je nisam posedovao niti sam znao da uopšte postoji takva fotografija. Dugo sam razmišljao o toj fotografiji i neuralgičnom vremenu u kom je nastala, pre nego što sam se odlučio da je naslikam. Na žalost, nas trojica se više nikada nismo okupili na način na koji smo bili u trenutku kada je snimljena fotografija na osnovu koje je i nastala slika. Boris je tragično stradao u saobraćajnoj nesreći na Floridi (USA) gde je radio kao lekar specijalista interne medicine. Davor je nastavio da živi i radi u Zagrebu, a ja sam pak ostao u Beogradu. Bez obzira na udaljenost, a tokom rata i nemogućnost bilo kakve komunikacije, intuitivno smo osećali bliskost. Fizička razdvojenost, u našem slučaju, izazivala je još jaču unutrašnju povezanost i nije otupila emocije, jer je prijateljstvo uspostavljeno već na samom početku našeg zajedničkog druženja bilo istinsko i neopterćeno bilo čime. Prijateljstvo koje je osmislilo i obogatilo naše živote. Neposredno prisustvo zamenjeno je jednostavno, samo prisustvom. Ta slika ima ideju da nas metafizički ponovo spoji i ukaže na to da bi bez proživljenih zajedničkih trenutaka naši životi bili nepotpuni.

 

Vendel Vaštag

Videoinstalacija „Corporal tension“ snimljena je u Düsseldorfu za vrijeme tvoga rezidencijalnog boravka. Sam si naveo da ona prikazuje načine na koji se čovjek prilagođava novoj sredini. Koliko su ti te geografske i kulturološke promjene važne na umjetničkome planu, točnije u kojoj mjeri jedan rezidencijalan posjet drugoj kulturološkoj sredini može pomoći umjetniku u širenju vidika?
Postoji odnos univerzalnosti koji je sveprisutan, isto tako postoje i činioci koji grade odnos prema reagovanju, ponašanju, ali i same ličnosti u odnosu na lokaciju na kojoj se nalazi i na kojoj deluje. Poznavanje i proces upoznavanja drukčijeg mentaliteta i kulturoloških odlika jedne zajednice (čiji je uslov za takvo formiranje i geostruktura jedne nacije), predstavlja odnos nepoznanice i refleksije u trenutku kada se naglo promeni sredina i sistem u kome inače živimo i radimo, odnosno proces instalacije sopstvenog sistema u novi sistem. Odnos iskustva i ponašanja kakvo ne poznajemo i njegovo prebacivanje i trasportovanja kroz svoje sopstveno ponašanje zapravo predstavlja najvažniji vidik. Sama važnost promene je neophodna, kao i bilo kakvo turističko putovanje i upoznavanje sa kulturom i istorijom drugih naroda, ovde se na primer takva situacija pretvorila na umetnički rad. Ne može se ni striktno reči da će svaka promena proizvesti umetnički projekat, mada se u ovom slučaju to i desilo, uvek je slobodnog prostora za to da kulturološka i geografska promena posluže kao inicijator u pravcu umetnosti.
Pišeš: „'Slepost' kreira tenziju i napetost u funkcionisanju koja omogućuje potragu za umetničkim delom (umetnošću), potragu za sigurnim mestom, ustaljivanjem i prilagođavanjem u novi sistem.“ U kojoj je mjeri umjetničko djelovanje zapravo slijepo djelovanje pojedinca na području koje mu je nepoznato? Ili pak, umjetničko djelovanje smatraš svjesno promišljenom akcijom u kojoj umjetnik točno zna čemu stremi?
Slepo u smislu odnosa neizvesnosti, granica, kontrole, pozicioniranja i nepristupačnosti u polju u kome se deluje – jeste traganje za mogućnostima i bezbednom zonom. Test ekstremnosti koji inicira okretanje akciji refleksnog i redefinisanju odnosa između vidljive i nevidljive sfere. Kroz konstantnu rekonstrukciju sopstvenog organizma umetnik sa tačnim stavom i isplaniranom akcijom nikada ne uspe to da ostvari bez određenih kretanja. Iako je početna tačka neophodna, makar bila i jednostavna u formalnom smislu (gde se ne dovodi u pitanje njen nastanak) koja će se nakon procesa iskristalizovati ili će se njen proces i uticaj nastaviti kao saznanje, baza informacije, graditi i izvršiti zamenu uticaja – kada je sopstveno delo u stanju da menja stvarnost i dovodi u pitanje sadašnjost i zadire u sigurnost. Stoga ne postoji promišljena akcija, ali postoji znanje o tačnosti kojoj stremi. Isto tako u ovom slučaju se “slepo” deluje na nepoznatom području izazavajući tako situaciju kroz vremensko – prostornu distancu poznatog terena u kojem se održava kontrola, nasuprot spoljašnjoj tenziji i realnim opasnostima. Tako da se pobija granica lokacije, čineći nepoznat teren poznatim. A samim tim kroz to i druge činioce vrši se proces same adaptacije u sam sistem. S tim smatram da može biti kombinacija i jednog i drugog, ili samo jednog, ukoliko se produktuju prostori i sistemi, pa čak i iluzije.

 

diSTRUKTURA

Kako gledate vlastitu poziciju u sklopu izložbe koja se bavi temom [unutarnjih] migracija?
diSTRUKTURA na ovoj izložbi participira sa radom „We are living in a beautiful wourld – Graz“ koji se bavi pitanjima migracija i problemom odlaska velikog broja ponajviše mladih i obrazovanih ljudi iz Srbije u poslednjih 25 godina. Naša pozicija je na početku projekta bila pozicija onih koji su ostali i koji se suočavaju sa gubitkom prijatelja, da bi se zatim razvijala i obuhvatala iskustva migratornog puta u zemljama destinacije (u ovom slučaju Austrije, tj. grada Graza). Namerna greška u pisanju reči world u naslovu je tu da dovede u pitanje istinitost samog iskaza.
U kojoj vam mjeri „nomadska“ pozicija pomaže u širenju (a možda i pročišćavanju) kulturoloških stavova koje ste imali prije i sada?
Bavljenje umetnošću i velika angažovanost nam je omogućila dosta putovanja i upoznavanja koja nam pomažu da svoj rad sagledamo u okvirima svetske scene, a ne samo lokalne.
Na koji način pokušavate interkulturnu poziciju ugraditi u svoj umjetnički rad?
Mislimo da upravo ta "nomadska" situacija spontano dovodi do uključivanja interkulturne pozicije u nas umetnički rad. Priča umetnika iz Graza u ovom projektu polazi od njihovih ličnih iskustava, ali, zapravo, govori o generalnom problemu brain drain-a.

 

Selman Trtovac
Selman Trtovac i migracije! Što bi rekao na tu temu jer ni sam nisi cijelo vrijeme boravio na istome mjestu. Studij si započeo u Beogradu, zatim odlaziš u Düsseldorfu, da bi pred koju godinu doktorirao u Beogradu. Koliko je ta „migracijska“ pozicija utjecala na tebe i promijenila te?
Pitanje migracije je za mene mnogo kompleksniji pojam od puke promene mesta života. Da bih objasnio na šta mislim pomenuću neke elemente iz sopstvene biografije. U detinjstvu su moji roditelji privremeno bili emigrirali u Australiju. Još u ranom detinjstvu sam dakle bio emigrant. Rođen sam u Jugoslaviji kao dete iz „mešanog“ braka. Ta država je početkom devedesetih godina dvadesetog veka nestala, a ja sam odjedared, bez da sam promenio mesto stanovanja migrirao, iz Jugoslavije u Srbiju. Iz Srbije sam otišao na studije u Düsseldorf, nakon ratova opet nazad u Beograd. Pitanje migracije je iz mog ugla gledanja usko povezano za pitanje identiteta. Identitet za mene nije konstanta, već je veoma dinamična kategorija koja se stalno menja. Mi se celog života menjamo, identitet nam se menja, svetonazor takođe. Iluzija o identitetu kao konstanti me podseća na priču o pradedinoj sekiri. Ta priča, metafora, govori o čoveku koji se hvalio kako poseduje pradedinu sekiru, uprkos tome što je deda promenio dršku, a otac sečivo. Identitet je usloveljen mnogim faktorima i silama. Migracije su sasvim sigurno sile koje utiču na identitet pojedinca, a možda i čitavog društva, kada kažem migracije mislim kako na prostorne tako i na „unutarnje“ migracije.
U tekstu „Treći Beograd kao mentalni i fizički prostor umetnosti“ govoriš o postojanju „mentalnog“ i „fizičkog“ umjetničkog prostora. Koliko je mentalna dimenzija važna u tvome radu?
Mentalni prostor je istinski prostor utopije i slobode. Taj prostor može biti i javni prostor, a ne samo intimni, lični prostor. Kada mentalni prostor postane javni, kroz umetnički jezik, možemo govoriti o socijalnoj plastici, odnosno o socijalnoj skulpturi. U toj fazi mentalni prostor ima politiku moć, jer utiče na ljude i njihovu sliku sveta. Mentalni prostor je iz svih tih razloga najmanje jednako važan kao i fizički.
U svome radu „migriraš“ iz medija u medij. Kakav je tvoj stav prema umjetničkom mediju? Misliš li da pojedinu ideju možeš i trebaš izraziti u točno određenom mediju ili si po tome pitanju fleksibilan?
Da bih odgovorio na ovo pitanje, moram reći nešto o mom umetničkom obrazovanju. Prve dve godine studija sam završio na slikarskom odseku beogradskog Fakulteta likovnih umetnosti. Početkom devedesetih to je bila još uvek jedna izrazito konzervativna škola, u kojoj se negovao zanatski pristup mediju. To je imalo izvestan značaj u potonjoj fazi mog umetnikog obrazovanja na Umetničkoj akademiji u Düsseldorfu. Tamošnji profesori su insistirali na mentalnom prostoru umetnosti, kroz poziciju poznog konceptualizma, odnosno fluksusa (Klaus Rinke) i Arte povere (Kounellis). Moj pristup vizuelnom jeziku je uslovljen uticajima i jedne i druge škole. Svaka ideja iziskuje određeni medij, pa se mediji nužno mora prilagoditi ideji. Mediji naravno po svom osećaju, sklonosti i nahođenju bira umetnik, sa svešću o tome šta to u zanatskom smislu znači. Takva metoda u potpunosti odgovara mom viđenju umetničkog postupka.

 

Branislav Nikolić
Prije dvije si godine prvi puta u Beogradu radio projekt pod nazivom "Secondary architecture". U sklopu projekta si arhitekturu, odnosno prostor za stanovanje izradio od odbačenoga materijala i smeća direktno se referirajući na svakodnevicu Roma. Odakle ideja za projekt i što si njime želio potencirati?
Dugo se već bavim pojmom arhitekture u skulpturi. U proteklih petnaestak godina realizovao sam razne projekte na tu temu (fabrički tornjevi, bina, kiosk, stubovi, crkva i dr.) uglavnom od recikliranog materijala, ali nikako nisam uspevao da napravim kuću koja je jedan od osnovnih arhitektonskih oblika. Sve što bih pokušao bilo je banalno i izveštačeno. Onda mi je palo na pamet da ne moram ništa da izmišljam, da ljudi već žive u takvim kućama. Hteo sam da, premeštajući jednu tipičnu romsku kuću iz realnog okruženja u galerijski prostor, skrenem pažnju na sve takve objekte u kojima žive mnogi ljudi oko nas. Nisam išao na socijalnu priču kao što je uobičajeno, već naprotiv, potencirao sam njihove kreativne osobine. Ti ljudi su sposobni da naprave kuću za sebe i svoju porodicu za jedan dan. Preživljavaju u nemogućim uslovima i pritom su vedri, veseli i neopterećeni materijalnim pitanjima. Na neki čudan način možemo im zavideti.
Koliko je u tvome radu važan materijal (u pravilu otpad) s kojim radiš i podižeš "sekundarnu arhitekturu"?
Za mene je reciklaža veoma važna. Svet je već pretrpan stvarima. Zašto praviti nove? Moji radovi su uglavnom instalacije koje se posle izložbe rasturaju i dalje recikliraju. Naravno, tu je i sentimentalna strana priče. Svaki komad nađenog drveta ima neku svoju istoriju. Ljudi su otvarali neka vrata ili prozor godinama, kačili jakne na čiviluk... Generacije su odrasle uz te predmete. Moji radovi pričaju njihove priče.

 

RADOVI / WORKS

IMG_0961.jpg_MG_0975.JPG_MG_0979.JPGIMG_1047.jpgIMG_8514.jpg_MG_0974-a.jpgIMG_8471.jpg_MG_0982.JPG_MG_0980.JPG_MG_0848.JPGIMG_8516.jpgIMG_0960.jpgIMG_1052.jpgIMG_0959.jpg_MG_0852.JPG

 

OTVORENJE IZLOŽBE / EXHIBITION OPENING

IMG_8447.jpgIMG_0935.JPGIMG_0950.JPGIMG_0943.JPGIMG_8414.jpgIMG_0931.JPGIMG_8439.jpgIMG_8444.jpgIMG_8454.jpgIMG_8424.jpgIMG_1002.JPGIMG_0986.JPGIMG_0940.JPGIMG_8464.jpgIMG_0961.JPGIMG_8478.jpg