POPUP 22

Kristina Marić, Dvoboj
17.10.2015.
Eurodom

 

 

17. listopada 2015. u 19 h prostoru osječkog Eurodoma, u sklopu POPOP projekta otvorena je izložba „Dvoboj“. Autorica je umjetnica Kristina Marić, koja je nedavno diplomirala na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Predstavila se interaktivnom računalnom instalacijom kojom preispituje odnos publike do umjetničkog djela. Spomenuti se dvoboj odvija između čovjeka i stroja, posjetitelja i autorice, realnog i virtualnog. Publika je pozvana na interakciju sa samim djelom jer ''svojim ponašanjem i reakcijom dovršava rad autora''. Svojim sudjelovanjem posjetilj/ica prihvaća igru beskonačnog dvoboja.

 

Biografija:

Kristina Marić multimedijalna je umjetnica rođena u Đakovu 1990. Diplomirala je na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, na modulu multimedije te stekla akademski naziv magistrice edukacije likovne kulture. Aktivno se bavi istraživanjem različitih medija, pretežno videa, fotografije te kazališnog oblikovanja. Dobitnica je Priznanja za najbolji rad iz multimedije u akademskoj godini 2013/2014. 2013. godine boravi na umjetničkoj rezidenciji Art Quarter Budapest u Budimpešti. Član je HDLU-a Osijek. Aktivno izlaže na izložbama i festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu.

 

Intervju vodio Igor Loinjak

 Spominula si kako interaktivnom računalnom instalacijom „Dvoboj“ ispituješ granice između društva, umjetnosti i tehnologije. Koliko su te granice propusne?

Granice između društva i umjetnosti odavno su srušene. Međusobno prožimanje je nužno, naglasak treba staviti na nove mogućnosti i puteve koji se na taj način otvaraju, a ne na uspostavljanje i definiranje starih ili novih granica. Društvo i tehnologija utječu jedno na drugo, ta duplirana stvarnost u kojoj živimo ogleda se i u umjetnosti. Suprotstavljanjem virtualnog i realnog, dajem im jednak značaj te ispitujem propusnost granice. Iz tehnologije i iz umjetnosti isčitavamo zakonitosti našeg društvenog sustava. Promišljanje aspekata tehnološke i znanstvene zbilje nužno vodi i do pitanja njezina odnosa prema razvoju umjetnosti. U ovoj su instalaciji dovedeni u odnos čovjek i stroj te čovjek i umjetnik – umjetnički rad – umjetnost. Gledatelj u realnom prostoru suprotstavljen je umjetniku u virtualnom prostoru. Posjetitelj je stavljen u naoko dominantnu poziciju moći te je na njemu odluka hoće li upotrijebiti oružje ili ne. U sukobu bez pravog pobjednika i gubitnika, granica između fikcije i stvarnosti postaje jako tanka. Granice su tek privid sigurnosti i ravnoteže, ne samo da su promjenjive i propusne, već jedva da još uvijek postoje. Sve smo svjesniji da su i one samo naša fikcija.Osim dvoboja između opozicija virtualnog i realnog, ovdje naglašavam i pitanje tko pobjeđuje – umjetnost ili stvarnost? Upravo je taj dvoboj sfera vječnih dvojbi i neiscrpnih pitanja. Na prvi pogled je lako odrediti granicu između stvarnosti i fikcije, no zapravo smo mi oni koji definiraju stvarnost i postavljaju kanone i pravila. Mi odlučujemo koliko ćemo nečemu dati značaja i time ga učiniti stvarnim...

Kako gledaš na upliv tehnologije u umjetnost?

Dokle god promišljamo tehnologiju i koristimo je za stvaranje novog načina gledanja i mišljenja, fuziju umjetnosti i tehnologije smatram poželjnom. Istraživanjem stvarnosti i redefiniranjem umjetničkih materijala i alata, došlo je do upliva tehnologije u sferu umjetnosti. Odabir medija je bitan za prevođenje misli u djelo, no niti jedan nije privilegiran. Misao autora očituje se na zaslonu monitora, jednako lako kako se ogleda i na papiru. Ovo je moje prvo istraživanje u domeni kompjutorski generirane umjetnosti. Rad je nastao u suradnji s računalnim programerom Marijem Filipovićem. Prvi je izazov bio pronaći zajednički jezik između moje umjetničko – vizualne i njegove tehnološko – informatičke domene, potom postavljanje bezbroj pitanja, a tek onda realizacija koncepta. Važno je postavljati pitanja te tražiti načine suživota s virtualnim svijetom, tim više što on poprima odlike diskretno autonomnog sustava. Smatram da je to daleko produktivnije od gajenja straha i nepovjerenja prema tehnologiji. Digitalna umjetnička praksa od gledatelja traži da dovede u pitanje vlastiti stav prema novoj tehnologiji. Jednako je važno pitati se radi li se o olakom prihvaćanju ili olakom osuđivanju? Ne znam hoće li u budućnosti biti moguće odvojiti realnost od tehnologije i u kolikoj mjeri. Uvjerena sam jedino u to da je veza između umjetnosti i društva neraskidiva. Kad je već u tolikoj mjeri prisutna u našoj okolini, ne vidim zašto tehnologiju ne bismo okrenuli u našu korist, u korist umjetnosti. U vlastitom je radu smatram apsolutno poželjnom sve dok mi služi u procesu od ideje do ostvarenja. Nema je smisla odbijati niti veličati, nego produbljivati njen sadržaj. Maštanje o tome što sve mogu učiniti s tom tehnologijom, nije ni blizu suštini istraživanja. Ključno je što nam ona može otkriti o nama samima, sadašnjosti u kojoj živimo te naposljetku o budućnosti. Stoga poseban naglasak stavljam na komunikacija s djelom te doživljaj koji nastaje u promatraču. Važniji od senzora infracrvenih valova, naši su individualni senzori, koji akumuliraju viđeno i doživljeno te generiraju vlastitu sliku. Vizualiziranje međuodnosa čovjek – tehnologija doprinosi formiranju naše mentalne slike o stanju stvari i budućoj znanstvenoj, tehnološkoj i umjetničkoj praksi. Kada govorimo o tehnološkim novotarijama u kontekstu umjetnosti, sama tehnološka naprava postaje efemerna. Sve su to tek nove forme alata i sprava za kognitivne vježbe. Teme su uglavnom stare, a pitanja se iznova artikuliraju sukladno novonastalom okruženju... U ovom slučaju informatičkom.

Tehnologija proizvodi virtualne stvarnosti koje do te mjere počinju ličiti našoj stvarnosti da je opravdano pitati se u kojoj stvarnosti zaista živimo. Filozof i matematičar Hilary Putman na tragu Descartesova „zlog demona“ postavlja tezu kako je moguće da nam je neki „ludi znanstvenik“ izvadio mozak, stavio ga u hranjivu otopinu te nam putem računala šalje elektroimpulse ne bi li smo mislili da živimo kao i prije. Što ti se čini u kojoj nas mjeri tehnologija dehumanizira i pripisuješ li virtualnim stvarnostima dobre ili loše konotacije?

Tehnologiju ne percipiram kao nužno zlo i artiljeriju vladajućih koji nam otupljuju osjetila, kako bi se mogla interpretirati Putmanova ideja o ''mozgovima uronjenima u bačve''. Međutim u njoj ne vidim niti nužni boljitak. Radi se o kompleksnom fenomenu koji nam mnogo omogućava, dok nas u drugim aspektima ograničava. Možda zato što sam odrasla devedesetih, jači od osjećaja straha, u meni je osjećaj da čovjek može imati kontrolu te daleko više koristi nego gubitaka od razvoja u kojem smo krenuli. Internet smo zamišljali kao novu dimenziju nesagledive slobode, dok smo danas svjesni mjera restrikcije... Samo ako paralelno s tehnološkim razvojem teče i osviješćivanje o istom i postavljanje pravih pitanja, možemo se nadati napretku. Ja se nadam. Naš je okoliš danas istovremeno umjetan i prirodan, kao što je u jednakoj mjeri virtualan i stvaran. Kretanje društva u smjeru daljnje digitalizacije i stvaranja sintetičkog i automatiziranog okružja može biti pozitivno, ako čovjek na koncu uspije održati humana načela. Pronašli smo nove forme komunikacije, no treba ustrajati u njenom primarnom cilju – interakciji, a ne njegovati tehnologiju radi tehnologije. Principi koji vladaju u odnosu tehnologije i čovjeka, sadržani su i u ovom Dvoboju. Tehnologija nas privlači, zabavlja, izaziva, ponekad plaši, ali pomaže poput alatke. Naprave i softveri koje stvaramo ogledalo su naše nesavršene ljudske naravi sa svim svojim slabostima i manama... Ono što ostaje otvorenim pitanjem jest, jesmo li dovoljno oprezni u svom entuzijazmu. Ideja o egzistiranju u simuliranom svijetu, koji se tek neprimjetno razlikuje od stvarnog, oduvijek fascinira čovjeka. Kao takav je iznimno potentan za istraživanja iz perspektive umejtnosti, koja je i sama paralelna stvarnost.

Rad koji nam predstavljaš od posjetitelja zahtijeva uključivanje u igru. On, naime, pucajući ubija figuru na ekranu. Tko je ta figura – ti, umjetnik općenito, čovjek (...)?

Posjetitelj puca u ono u što on vjeruje, doživljava, stoga sve od navedenog može biti i jest točno. Ne želim figuri dodijeliti konačnu ulogu. Kada pak govorimo o mom vlastitom pucnju ili ideji pucnja, onda se radi o umjetniku i njegovu radu, koje stavljam pod zajednički nazivnik. Prividna smrti je ovdje neka vrsta pokretačke sile. Figura nije naoružana, ali se njena snaga i mogućnost uzvraćanja očituju u njenoj stalnoj regeneraciji i prividnoj permanentnosti. Nakon prvog pucnja i prve prividne smrti, gotovo sigurno nastupa i druga i treća i tako dalje. Prostor interesa je gledateljeva kontemplacija nakon što odluči napustiti beskonačan dvoboj. Gledatelj činom ubijanja zapravo dovršava djelo. U gotovo svakom interaktivnom radu najvažniji faktor je otvorenost, to jest relacija između gledatelja i djela. Gledateljevo sudjelovanje te kasnija interpretacija, sastavni su dio rada. Na njemu ostavljam odluku o tome s kime se zapravo borio. Pitanje odnosa do tjelesnosti i smrtnosti u virtualnom također je nešto što je teško izbjeći. No, kao što sam rekla, virtualno je tek projekcija realnog... Realno je ono oko čega se trebamo brinuti.

Što tebi samoj znači ispaljivanje metka u vlastitu instalaciju i imali i ono simbolički aspekt do kojega ostatak publike ne može doprijeti?

Prikaz vlastitog tijela izlažem virtualnom nasilju i postavljam pitanje ima li ičeg opasnog u estetskom zadovoljstvu napada na djelo. Drugi je segment trenutak kada nasuprot projekcije stupam ja kao autorica. Na to gledam kao na radikalno suočavanje i obračunavanje sa samom sobom, promatrajući ne samo čin pucanja, već i tijek realizacije rada. Gotovo poput rituala prikazana je čovjekova poreba za simboličkom smrću, kako bi se ponovno rodio drugačiji i pročišćen. Neprestano samopropitivanje, analiziranje iznova i iznova, odbacivanje starih teza, ideja, mišljenja ima svrhu stvaranja novih težnji i spoznaja. Ne mislim da publika do toga ne može doprijeti, no činjenica je da sam taj osobni segment odredila kao sekundaran. U trenutku kada pred projekciju stupa slučajni gledatelj, Dvoboj postaje svojevrsna autorova vježba prepuštanja sebe neizvjesnosti reakcija drugih. Pred našim se očima ovdje neprestano odvijaju dva obrnuta procesa života i smrti. Koliko god bili suprotni, međusobno su nerazdvojni.

Koliko ti je važan taj ludički element u umjetnosti koji posjeduje tvoj rad?

Mislim da je on u ovom slučaju pokretač koji čak izaziva i potiče da poriv za uništavanjem prevlada uobičajeno znatiželjno promatranje sa sigurne distance. Forma koja nalikuje računalnoj igrici, iskorištena je u svrhu koja se od takve tvorevine bitno razlikuje. Primarna namjera nije oblikovati novi softver niti novu zabavnu napravu, već potaknuti nove misli i spoznaje. To je vrlo jednostavna, ali vrlo važna razlika. Taj ludički element nije moja osobna pokretačka energija, ali isto tako nije ni nešto od čega treba bježati. Dosadašnje iskustvo s publikom pokazalo je kako se u gledatelju često javlja ushit i zadovoljstvo prilikom pucnja, što privremeno zataškava napad na djelo koji se upravo dogodio. Možda je tek s odmakom od situacije moguće spoznati aluziju na osjećaj odgovornosti u gledatelju. Gledatelj svojim odnosom do djela čini da ono postaje stvarnim, no mislim da vlastite odgovornosti obično nismo svjesni.

Na jednom si mjestu citirala Borisa Groysa koji piše da je prostor instalacije uvijek „simboličko vlasništvo umjetnika, gledatelj je taj koji stupa na tuđi teren, gdje je njegova sloboda izbora upitna.” Stav publike prema interaktivnom djelu najčešće je suzdržavajuć te se pojedinac tek nakon nekog vremena (i kada vidi da to i drugi čine) odlučuje uključiti i sudjelovati u „dovršenju“ rada. Zašto je tome tako? Zašto se mi kao publika često ustručavamo stupiti u interakciju s radom?

Mislim da se radi o strahu od nepoznatog, svaki izlazak iz zone komfora kod nas je redovito praćen dozom ustručavanja ili makar opreza. Gledatelj je na nepoznatom terenu, dok autor u pravilu ima viziju ishoda, barem jednog ako ne i više njih. Dajem gledatelju kontrolu nad dovršenjem djela, ali pod vlastitim uvjetima. Koliko god veličali interakciju, ona se i dalje odvija pod zadanim okolnostima Polazišna točka u ovom dvoboju bila je pitanje koji je promatračev stav do djela vizualne umjetnosti dok stoji ispred njega i pokušava dokučiti smisao. Osjeća li se i sam izloženo i ranjivo ili zauzima dominantnu poziciju? Cilj je suočiti publiku s djelom. Dvoboj je zasnovan na sudjelovanju gledatelja, publika je ta koja svojim ponašanjem i reakcijom realizira rad. Činom odbijanja komunikacije također je dana povratna informacija. Bez obzira na odluku promatrača, djelo – lik autorice, i dalje će uporno provocirati reakciju prolaznika.

 

POPUP22 / Kristina Marić / Dvoboj

Kristina Marić is a multimedia artist born in 1990 in Đakovo. She graduated at the Academy of Arts, Osijek, on the multimedia module and gained a master’s degree in fine arts education. She actively explores different mediums, mostly video, photography and theater. She is the winner of the best multimedia artwork award in the academic year 2013/2014. In 2013, she was a part of the Art Quarter Budapest residency. She is a member of HDLU, Osijek. She actively exhibits on exhibitions and festivals in Croatia and abroad.

 

Interview by Igor Loinjak

You have mentioned that you explore the boundaries between society, art and technology with your interactive computer installation entitled Duel. How permeable are those boundaries?

The boundaries between art and society don’t exist for a long time. The interweaving is necessary, but the emphasis should be on the new possibilities that are opened and not on establishing and defining old or new boundaries. Society and technology affect one another and that duplicated reality we live in is reflected in art as well. By opposing the virtual and the real, I give them equal value and explore how permeable those boundaries are. We can see the laws of our social system in art and technology. Thinking about aspects of technological and scientific reality brings up the question about its relation to art evolution. In this installation, these relations exist: man-machine, man-artist and artwork-art. The viewer in real space is juxtaposed to the artist in the virtual space. The viewer is seemed to have a dominant position of power and it’s his/her choice to use the gun or not. In the conflict without a real winner or loser, the boundary between fiction and reality becomes very thin. The boundaries are just an illusion of safety and balance, they are not only prone to change and permeable, but they barely exist. We are becoming more aware that they are only our fiction. Apart from the duel between the oppositions of the virtual and the real, I emphasize the question of who wins – art or reality? That duel is the sphere of eternal dilemmas and questions. At a first glance, it’s easy to set the boundary between reality and fiction, but it’s us that define reality and set the rules. We decide what we’ll make important and make it real.

What do you think of technology getting involved in art?

As long as we use technology for creating a new ways of seeing and thinking, I consider the fusion of art and technology very desirable. By exploring reality and redefining art materials and tools, technology started mixing with art. Choosing the medium is important for translating thoughts into an artwork, but neither one is privileged. The author’s thought is manifested on the computer screen as easy as it is on paper. This is my first research in the computer generated art sphere. The work was created in collaboration with a programmer, Marijo Filipović. The first challenge was to find a common language between my artistic/visual and his technological/IT sphere, then a lot of questions were asked and only then did the realization of the concept happen. It’s important to ask questions and look for new ways of coexistence with the virtual world because it takes the characteristics of a discretely autonomous system. I think it’s far more productive than being afraid of technology. Digital art is provoking the viewer to question their own attitude towards technology. It’s equally important to ask is it about easily accepting or easily judging? I am not sure if we’ll be able to separate reality from technology in the future and to what extent. I am only convinced that the bond between society and art is impossible to break. Since technology is becoming ubiquitous, I don’t see why we wouldn’t use it to our benefit and for the benefit of art. In my own work, I consider technology very desirable as long as it’s serves me in the process from the idea to completion. There’s no point in refusing it or glorifying it, but only to deepen its content. Fantasizing about what I can do with that technology is not even close to the essence of the research. The key is what technology can reveal about ourselves, the reality we live and the future. That’s why I emphasize the communication with the artwork and the feeling it brings up in the viewer. Our individual sensors that accumulate what has been seen and experienced are more important than infrared waves because they create their own image. The visualization of the interrelation between man and technology contributes to the formation of our mental image about the state of things and the future scientific, technological and art practice. When we talk about technological novelties in the context of art, the technological device itself becomes ephemeral. It’s just a new form of tools and gadgets for cognitive exercises. The topics are usually old, but the questions are articulated once again according to the newly formed environment, in this case, technological.

Technology manufactures virtual realities which are so similar to ours that we could question ourselves which reality we really live in. A philosopher and mathematician Hilary Putman, on the trail of Descartes’ ‘evil demon’, has a thesis that it’s possible that some ‘crazy scientist’ took our brain out, put it in a nutrient solution and sent us electro-impulses that make us think we’re living as before. Is technology dehumanizing us and do you think virtual realities are good or bad?

I don’t perceive technology as a necessary evil that numbs our senses, like the Putman’s idea of ‘brains immersed in barrels’ implies. But I also don’t see it as a necessarily good thing. It’s a complex phenomenon that allows us to do a lot of things, but in other aspects, it restricts us. Maybe it’s because I grew up in the 90s, but I think that mankind can have control and more benefit than loss from the development we’re going through. We imagined the internet as a new dimension of immense freedom, but today, we are aware of the restrictions. Progress is possible only if we raise awareness as the technology advances. Our environment today is natural and artificial at the same time, like it is virtual and real. Moving towards digitalization and creation of synthetic environment can be positive, if mankind manages to keep humane principles. We have found new forms of communication, but we should keep in mind its primary goal – interaction. The principles of technology/mankind relationship are contained in this Duel. Technology attracts us, amuses us, sometimes it scares us, but it helps us as a tool. Gadgets and software we create reflect our imperfect human nature with all its weaknesses and flaws. The question is, are we careful enough in our enthusiasm? The idea of existing in a simulated world that’s not very different from the real world was always fascinating. As such, it’s extremely potent for research from art’s perspective which is a parallel reality itself.

The artwork you are presenting requires the visitor to participate in the game. He/she kills the figure on the screen. Who is that figure – is it you, the artists in general, mankind?

The visitor is shooting in what he believes in, so all of the above can be true. I don’t want that figure to have a final role. But when we’re talking about my own shot, or the idea of shooting, then it’s about the artist and his work. The semblance of death is the driving force here. The figure is unarmed but its strength and the possibility of reciprocating are manifested in its constant regeneration and permanence. After the first shot and the illusion of death, there is a second one and a third one and so on. The point of interest is the viewer’s contemplation after he/she decides to walk out of an infinite duel. By killing, the viewer is completing the artwork. In almost every interactive work, the main factor is openness i.e. relation between the viewer and the artwork. The viewers’ interaction and interpretations are the integral part of the artwork. I’m leaving it up to the viewer to decide who he/she fought against. But, as I said, the virtual is only a projection of the real. The real is something we should be concerned about.

What does shooting a bullet in your own installation mean to you and does it have a symbolical aspect the rest of the audience can’t understand?

I put the representation of my own body through virtual violence and I ask the question – is there anything dangerous in the aesthetic pleasure of body assault? Another segment is the moment when I, as an author, appear across from the projection. I look at it as a radical confrontation with myself, looking not only at the act of shooting, but at the realization of the work. The human need for a symbolical death is presented almost like a ritual, to be born again and purified. Constant self-questioning, analyzing, rejection of old thesis, ideas and thoughts has a purpose of creating new aspirations and insights. I don’t think the audience can’t get through to that, but the fact is that that personal segment is secondary. In the moment when a random spectator stands across from the projection, the Duel becomes a sort of an exercise of giving in to the uncertain reactions of others. Two reverse processes of life and death are carried out before us. No matter how opposite they are, they are inseparable.

How important is that ludic element that your artwork has?

I think that it is the driving force in this case and it provokes the urge for destruction as opposed to usual observation from a distance. The form that looks like a computer game is used for a purpose that’s very different from its usual purpose. The primary intention isn’t to make new software or a fun gadget; it’s to stimulate new insight. That’s the simple, but important difference. That ludic element is not my personal driving force, but it’s also not something you should run away from. My previous experience with the audience showed that the viewer often feels pleasure in the act of shooting, which temporarily covers up the attack on the artwork that just happened. Maybe it’s possible to understand the allusion of the sense of responsibility only when you move away from the situation. The viewer makes the artwork real, but I think we’re often not aware of our own responsibility.

You quoted Boris Groys who wrote that the space of an installation is always a “symbolic property of the artist, the viewer is the one who enters into someone else’s field where his freedom of choice is questionable.” Audience’s attitude towards an interactive artwork is usually hesitant, and the individual will participate in the completion of the artwork only when he sees someone else does it. Why is that? Why are we as an audience hesitant to interact with the artwork?

I think it’s about the fear of the unknown; getting out of the comfort zone is usually accompanied by hesitance or caution. And only the author knows what’s going to happen. I give control to the viewer to complete the artwork, but under my conditions. We can praise interaction, but it’s still happening under the given circumstance. The starting point in this duel was the question of what the viewer’s attitude towards a work of art is, while he stands in front of it and tries to understand the meaning. Does he/she feels as an exhibit and vulnerable or takes the dominant position? The goal is to confront the audience with the artwork. The duel is based on the viewer’s participation and the audience is the one that completes the artwork by its behavior and reaction. Refusing the communication is also a feedback. Regardless of the viewer’s decision, the work of the author will still provoke a reaction.

 

RADOVI / WORKS

16.jpg12.jpg11.jpg10.jpg13.jpg17.jpg9.jpg15.jpg14.jpg

 

OTVORENJE IZLOŽBE / EXHIBITION OPENING

2.jpg3.jpg5.jpg12.jpg8.jpg4.jpg1.jpg11.jpg10.jpg13.jpg7.jpg9.jpg15.jpg14.jpg6.jpg