POPUP 23

Martina Miholić, Pop Up
5.11.2015.
Šamačka 9

 U izložbi pod nazivom „Pop Up“, umjetnica Martina Miholić bavit će se problematikom javnih toalata. Iako se u vlastitome radu prezentira kao umjetnica oslonjena na feminističku umjetničku struju, sama u jednom intervjuu priznaje da se smatra „feministkinjom, ali pod uvjetom da se to čita na određeni način, ne isključivo.“ Publika će i na ovoj izložbi moći vidjeti kako Miholić probleme javnih toaleta ne analizira samo i isključivo iz pozicije žene. Umjetnički je rad Martine Miholić obilježen autorefleksivnom notom uz pomoć koje zalazi u širi društveni kontekst koji se odlikuje brojnim predrasudama, stereotipima i „nelagodom u kulturi“ za kojom često nema potrebe. Ona „analitičkim pristupom kreiranju vlastitog identiteta te njegovoj konfrontaciji i refleksiji u nikada statičnom društvenom okolišu stvara platformu za preispitivanje sistema, jezika i kodova kojima definiramo vlastit ili tuđi identitet.“ Ni osječka se izložba neće odmaknuti od osnovnih autoričinih umjetničkih težnji.

Martina Miholić diplomirala je na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 2004. godine, a 2011. magistrirala na Central Saint Martins College of Art and Design u Londonu. Od 2006. djeluje unutar umjetničkog kolektiva Projekt 6. Iste godine postaje umjetnička ravnateljica Međunarodnog festivala studentskog kazališta i multimedije „Test!“ koji vodi od 2010. do 2012. godine unutar udruge ULAZ. U suradnji s Veleposlanstvom RH u Londonu provodi projekt „Export – Import“. Sudjelovala je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u zemlji i inozemstvu (Engleska, Nizozemska, Njemačka, Francuska, Španjolska, BiH, Srbija, Rumunjska…) Od 2015. je voditeljica Galerije PM i Galerije Prsten u HDLU Zagreb.

 

Intervju vodio Srđan Sandić

 Krenimo spop – upizložbom koju pripremaš za Osijek. Baviš se problemom ženskih wc-a, odnosno zanima te zašto i kako je moguće da muški toaleti u javnim prostorima osiguravaju prostor za veći broj korisnika, dok ženski ne. Upravo je na tom primjeru arhitektura latentno mizogina, zar ne?

Ma ustvari bavim se promišljanjem jednih i drugih. Projekt je inspiriran dosadašnjim osobnim iskustvom, kada bih zbog dužine reda ispred ženskih wc-a u javnim prostorima, institucijama itd. bila primorana koristiti muški. Jednom prilikom bila sam u nekom turskom biljar klubu u Londonu koji je u tom trenu bio jako hajp, tek smo došli i bila je frka i pred ženskim toaletom je bila redčuga, pa sam skliznula u muški. Po izlazu me sačekao vlasnik kluba, ne znam kada i kako je primijetio da sam ušla u muški jer je bila stvarno gužva. Bio je s velikim izbacivačem te mi pokazao put ka izlazu. Izbacivača sam, u tom trenu već izvan kluba, pokušavala uvjeriti kako sam ja ustvaritransićno gospon se nije dao smesti. Rekao je“oprosti, al’ predobro su ti operacije napravili, meni stvarno izgledaš kao žena”. Tim prilikama opazila sam kako je ukupan broj mogućih mjesta u muškim WC-ima uvijek ili jednak ili brojčano prelazi onaj u ženskim, dok iz objektivnih bioloških, higijenskih i anatomskih razloga nalazim kako ženama treba više vremena za obavljanje nužde i ostalih higijenskih radnji nego muškarcima. Nastavila sam istraživati standarde arhitekture te sam u propisu ugostiteljskog pravilnika pronašla informaciju da zakon, za recimo prostor koji može zaprimiti više od 550 ljudi, u ženskom sanitarnom čvoru mora sadržati četiri zahodske kabine, a u muškom tri zahodske kabine sa zasebnim prostorom u kojem su četiri pisoara.

No s druge strane ne bavim se tematikom isključivo iz ženske perspektive. U razgovoru na temu mi je jedan mladi gospodin rekao kako nikada ne koristi pisoar već wc kabinu i kako mu baš nije ugodno, recimo to tako, ”raskomotiti” se pred drugima. Zanimljivo mi je kako su se ti stereotipi uspjeli uvući čak i u jednu tako egzaktnu disciplinu kao što je arhitektura, koja se temelji na izuzetno detaljnim analizama potreba te funkcionalnosti izgrađenih prostora. Ne znam je li nakon tih detaljnih analiza donesen zaključak ”kako ih frajerima nije bed izvaditi van gdje god treba”, a žene sukladno tim analizama rjeđe pohađaju kulturne i obrazovne ustanove, kafiće, klubove… I samo za kraj ove teme, još nešto o mitu o ženskim zajedničkim odlascima te čavrljanju ispred wc-a; “A što ćeš drugo raditi dok čekaš na red 15-20 min nego pričati i barem rezimirati večer?”

 

Istina. Nego, nedavno si preuzela vođenje galerije u HDLU. Kako si došla na ideju da svoje umjetničko djelovanje proširiš ovim administrativnim i produkcijskim? Dugo vremena su takvi pokušaji i prebačaji smatrani umjetničkim suicidom.

Da, vodim galerije PM i Prsten. Ma uvijek sam bila multitasker, i prije rada u HDLU. Vodila sam razne projekte. Svojedobno sam bila umjetnička ravnateljica Test!a (Međunarodni festival studentskog kazališta i multimedije), organizirala sam i provodila projekt Export-Import u suradnji s Hrvatskom veleposlanstvu u Londonu. Istina, otkada sam počela raditi u HDLU manje sam radova producirala no puno previše toga sam naplanirala, tako da se uopće bojim pomisliti kako će mi sljedeća godina izgledati. Moje vlastito likovno stvaralaštvo funkcionira u ciklusima kontempliranja i produciranja.Volim tu vrstu dinamike, adrenalina, svakodnevne komunikacije s ljudima. Drago mi je što sam uvidjela kako ovim poslom mogu najefikasnije iskoristiti i upotrijebiti svoj rad, znanje i iskustvo, a istim tim i obogaćivati vlastiti rad.

 

Upravo te ovaj posao povratio iz Londona gdje si magistrirala. Za malograđansku sredinu, a mi dominantno pripadamo istoj, to je znak „neuspjeha“. Kako komentiraš te palanačke moduse vivendi?

Da, govorila sam već o tome. Kada sam selila u London svi su mi postavljali pitanje jesam li uspjela pobjeći iz Hrvatske? Moja percepcija i stav jednostavno nikada nisu bili takvi i to nikada nisu bili moji razlozi odlasku. Moj razlog odlaska bila je jednostavno želja za stjecanjem novog životnog iskustva.Kada kažem da sam se vratila u Hrvatsku svi na tren ostanu zbunjeni, ponekad gotovo osjetim trenutak neugode, a nekada uslijede pitanja poput: ”Jesi li dobro? Jel’ sve u redu?”, na što odgovaram da sam izuzetno dobro i kako me prilika i posao koji sam dobila izuzetno inspiriraju. Velik broj mladih ljudi u Zapadnoj Europi provede nekoliko godina putujući, studirajući, radeći i živeći u nekoliko različitih zemalja. Ne krivim Hrvate što nemamo taj običaj, jednostavno naš je dosadašnji društveni, politički i ekonomski kontekst bio drugačiji i nije takvim praksama išao u prilog. Smatram kako iskustvo odlaska i života u drugoj kulturnoj sredini pridonosi izgradnji tolerancije i razumijevanju drugih kultura i nacionalnosti, a time i poštivanju drugog i drugačijeg, ali i samoga sebe. Iako sam svjesna izuzetno nepovoljne ekonomske situacije u Hrvatskoj, koja se direktno odražava i na stanje u kulturi, Zagreb mi se čini živim gradom s mnoštvom kulturnih događaja, projekata, odličnom umjetničkom scenom, brojnim inteligentnim motiviranim i pokretački raspoloženim mladim ljudima.

 

Problem definiranja i imenovanja smatraš bitnim elementom svog rada. Na kojoj evolucijskoj točki misliš da je tvoje umjetničko djelovanja u ovom trenutku?

Ajme, čini se da nisam baš evoluirala uopće. Gotovo uvijek isti odgovor dajem na ovo pitanje, nadam se da sad netko baš ne prati moje intervjue, bit će mi neugodno. Činjenica je da funkcioniramo unutar određenog sistema jezika i da bi komunikacija uopće mogla biti mogućom, neka vrsta imenovanja, nazivanja stvari određenim imenom mora postojati, mora postojati neka zajednička referenta točka. No, rekla bih da izrazi kojim imenujemo druge osobe u stvarnosti ne definiraju tu osobu koju pokušavamo definirati, već naše relacije, poimanje, razumijevanje te osobe, a takva imenovanja često su ograničena vlastitim limitima i kontekstom.

 

Kako ti danas izgledaju kreativni procesi? Hoćemo konkretno?

Sastoje se od obilaženja muških wc-a, umjetničkihspeedejtanjau petak navečer u knjižnici u Novom Jelkovcu. Nabavke airsoft pušaka te helij balona s e-baya iz Kine… Slušanja glazbe, pisanja bilježaka, brojnih razgovora… Možemo o airsoft puškama i helij balonima nešto više u sljedećem razgovoru.


Hahaha, ok, možemo. Nego, jesi li etablirala neku vrstu sebi svojstvene metodologije rada?

Recimo to ovako: početni impuls je uvijek intuitivan i nekako životan, a zatim slijedi analiza i istraživanje iz raznih aspekata.

 

Kako u to uplivava ili isplivava disciplina?

Hedonist sam po prirodi, no također i…. ne bih baš reklakontrol frik, možda ne ni štreberica, no stvarno volim obaviti posao kako spada i po mogućnosti do kraja, da se bez grižnje savjesti mogu raspustiti. Najlakše se organiziram kada ujutro napišem popis stvari koji taj dan trebam obaviti, zatim crtice po obavljenom zadatku pretvaram u plusiće, a onda nakon toga raspašoj.

 

Koja te tehnika i medij danas više zovu ili odbijaju za izražavanje kroz?

Pa ne bih mogla reći kako me neka određena tehnika odbija. Recimo nisam slikar, naslikala sam nekoliko slika na akademiji još na izbornom predmetu slikarstva. Prof. Jurić je čak bio zadovoljan. Nacrtala sam ih još nekoliko na zahtjev familije, no jednostavno nemam mozak slikara, ali nikako ne bih mogla reći da me slikarstvo odbija, dapače, da sada imam fond za kupnju umjetničkih djela vrlo bih rado kupila bih sliku kolege Grgura Akrapa ”Otkazana narudžba”.

 

Kako vidiš svoju umjetničku rascjepljenost? Je li ona nužno proizvod „vremena“? Kad kažem rascjepljenost, mislim na medijski i žanrovski raznoliku, sadržajno gotovo pa uvijek problematiziraš pitanja (auto)refleksije, zar ne?

Ta raznolikost je sigurno jednim djelom vezana i uz kontekst vremena u kojem živimo, no ja to nekako više povezujem uz prirodu i mogućnost, odnosno pogodnost medija i žanra u kojem se izražavam. Banalizirat ću sada malo no za ilustraciju; mlijeko možete proliti, dok putar možete mazati. Medij je sredstvo koji koristim prema potrebi. Sadržajno i metodološki sam ipak konstantnija, no citirat ću “Stalna na tom svijetu samo mijena jest!”(Auto)refleksija je dobro skovan termin koji pokriva širok spektar drugih pojmova.

 

Ne želim te olako označiti kao feministički artikuliranu umjetnicu, ali ne mogu to ne napraviti. Tvoj rad se takvim deklarira i opstaje čak kada to ne govori osvrt o njemu ili najava njega?

Feminizam, oh taj demonizirani pojam koji demonizira muškarce. Evo, neznanje i nepostojanje želja za saznanjem čak su pomalo učinili da se i meni malo smuči taj pojam. Postala sam oprezna s tim pojmom premda da – smatram se feministkinjom, ali pod uvjetom da se to čita na određeni način, ne isključivo. Žena sam i apsolutno uživam biti ženom i u svojoj ženstvenosti, ta pozicija nije i ne može biti u sukobu s feminizmom u meni, i u mome radu. U svom radu progovaram iz pozicije osobe, umjetnice Martine Miholić, za koju se desilo da je, eto, i žena. Nohajmoza početak utvrditi tj. imenovati jednostavne činjenice, koje dosta ljudi još uvijek brka. Ne kažem da su žene i muškarci jednaki, zato što jednostavno nisu svojim biološkim habitusom, i zato što nitko na svijetu nije jednak. Svaka je žena jednako tako različita u odnosu na drugu ženu, različite smo i imamo različite predispozicije. Recimo ja ne znam pjevati, stvarno tulim i to grozno. No mislim i znam da trebamo imati jednaka prava i mogućnosti, odnosno biti u polju političkog i ekonomskog života apsolutno jednaki. Feminizam je pretpostavka za pismeno umjetničko djelo i politički život kao takav. I tu je moja pozicija vrlo jasna.

 

Kad već govorimo o osvrtima, jako me zanima ta kategorija medijske objave, jer njega sve manje ima za polje vizualnih umjetnosti. Što misliš zašto je tome tako i do kad tako dalje može biti?

U zadnjih nekoliko godina došlo je do zamjetnog razvoja internetskih socijalnih mreža, ali i većeg broja portala, blogova, Internet časopisa, koji su doprinijeli većoj vidljivosti i prisutnosti mlađih autora, no istina, osvrti, izuzev uvodnog ili najavnog teksta, nisu toliko česta pojava. Portali i blogovi najčešće samo prenose plasiranu informaciju. Često se počinje pojavljivati forma intervjua, koja mi je zanimljiva i legitimna, no suvisli osvrti nakon izložbe, istina baš i ne. To je ustvari pitanje koje bi bilo dobro preusmjeriti na urednike. Srđane, hoćeš li ti napisati osvrt na moj sljedeći projekt?

 

Hahaha, dapače. Umjetnosti i umjetnici/umjetniku treba refleksija tog drugog, treba mu drugi, treći artikuliran odgovor, dijalog. U javnoj sferi, ne samo posjeta izložbi. Zar ne? Koje metode i rješenja pristupa novoj publici domišljaš kao voditeljica galerije?

Misliš u doba Facebooka kada je glavna refleksija uspješnosti broj lajkova? Ali, da ne budem licemjerna, stvarno volim kada mi netko lajka ili post, ili sličku, i tak to. Iskreno, na tom polju možda više doprinosim kao umjentica nego voditeljica galerije, prije svega zbog interaktivne prirode mog rada. Primjerice rad Artist Speed Dating isključivo je fokusiran na komunikaciju umjetnika i takozvanog posjetitelja. Komunikacija naravno djelom ovisi o samom projektu, autoru, kustosu, o tome je li rad postavljen u unutarnjem prostoru, kako taj prostor komunicira s vanjskim, o tome je li rad dislociran iz same galerije, načinu na koji je oglašavan.

Drago mi je da su hrvatske galerije napokon počele uvoditi praksu razgovora s umjetnikom. Dok smo pripremali 3. Bijenale slikarstva upravo otvoren u HDLU-u provodili smo male intervjue kojima ćemo svakog autora ponaosobce predstaviti na Facebook eventu za vrijeme trajanja Bijenala. Bilo bi zanimljivo da smo mogli / stigli /sjetili se ranije sastaviti set personaliziranih pitanja koje su sastavili zainteresirani. Ne zazirem od korištenja/zauzimanja prostora u mainstream medijima, ne vjerujem u tu vrstu elitizma. Jednostavno, ukoliko ti je prostor dat ili si ga sam izborio, iskoristi ga, dapače uzurpiraj, koristi kao prostor edukacije. Nikada recimo ne bih odbila intervju za primjerice Story, pod uvjetom da mi dođe na autorizaciju. Bitno je ne smanjiti kvalitetu onogo što prezentiraš. Osobno jedan od najdražih intervjua i ugodnijih suradnji bio mi je onaj za portal Fashion.hr, za kojeg vjerujem kako je uspio prodrijeti do nove publike. Dogodine ću s kolegicom Miom Orsag kurirati 33. salon mladih, za tu prigodu planiramo popriličan naglasak staviti na metodologiju komuniciranja i dijaloga…

 

POPUP 23 / Martina Miholić / Pop Up

 

Martina Miholić graduated at the Academy of Arts, Zagreb, graphic department, in 2004 and in 2011, she got her master’s degree from Central Saint Martins College of Art and Design, London. From 2006, she works as a part of an art collective called Project 6. The same year, she becomes an art director of the International student festival of theater and multimedia called Test! which she leads from 2010 to 2012 as a part of ULAZ. While cooperating with the Croatian Embassy in London, she carried out the Export-Import project. She participated in many solo and group exhibitions in Croatia and abroad (England, Netherlands, Germany, France, Spain, Bosnia and Herzegovina, Serbia, Romania etc.) From 2015, she is the manager of the PM Gallery and Prsten Gallery in HDLU Zagreb.

 

Interview by Srđan Sandić

Let’s begin with the POPUP exhibition that you’re preparing for Osijek. You are dealing with the problem of women’s toilets i.e. you are wondering how is it possible that the men’s toilets in public spaces have room for more people, while the women’s don’t. It’s on that example that we can see that the architecture is latently misogynistic, right?

I’m dealing with both. The project is inspired by previous personal experience, where I, because of the huge lines in front of the women’s toilets at public places and institutions, had to use the men’s toilet. One time, I was at a Turkish billiards club in London and soon as we got there, there was a huge line in front of the women’s toilet, so I went to the men’s. When I got out, I was greeted by the owner and a huge bouncer who showed me out of the club. Outside of the club, I tried to convince the bouncer that I’m transgender, but he didn’t believe me. He said, “Sorry, but your operations look too good, you really look like a woman to me.” On those occasions, I’ve noticed that the space is men’s toilets is always equal or greater that the women’s while, because of many biological, hygienic and anatomical reasons, women need more time to use the toilet than the men. I continued to explore the standardized architecture and in the catering regulations, I found a law that for a space that can fit 550 people, there had to be 4 cabins in the women’s toilet and 3 cabins with 4 urinals in the men’s. But I’m also not dealing with this only from the women’s perspective. When talking about the subject, one young man had told me he never uses the urinals because he doesn’t feel comfortable to do it in front of others. It’s interesting that those stereotypes managed to get into a very exact discipline like architecture which is based on extremely detailed analysis of the functionality of the spaces built. I don’t know if the conclusion, after all the detailed analysis was, “dudes don’t mind ‘getting it out’ anywhere,” and that women visit places like cultural institutions, bars and clubs less frequently. And just for the end of this subject, something about women going to the toilet together and chatting in front of the toilet myth; “What else are you going to do while waiting in line for 15 to 20 minutes than talk and at least summarize the evening?”

True. You recently took over the HDLU gallery. How did you come to the idea of expanding your work with the administrative and production work? For a long time, those kinds of attempts were considered art suicide.

Yes, I’m the head of the PM and Prsten galleries. I was always a multitasker, even before working with the HDLU. I’ve worked on all kinds of projects and I was an art director of Test! (International festival of student theater and multimedia) and organized the Export-Import project in cooperation with the Croatian Embassy in London. But it’s true that since I’ve started to work in the HDLU, I’ve produced less work and I’ve planned much more so I’m afraid to even think about how the next year is going to be for me. My artwork functions in cycles of contemplation and production. I love that kind of dynamic - adrenaline and daily communication with people. I’m glad I realized that, with this job, I can use my work, knowledge and experience most efficiently and by doing that, enrich my own work.

That’s the job that brought you back from London, where you got your master’s degree. For a provincial environment, and we dominantly belong to it, that’s the sign of failure. How do you comment on that provincial way of thinking?

Yes, I’ve already talked about it. When I moved to London, everybody was asking the same question – did I manage to get away from Croatia? My perception was never like that and those were never my reasons for leaving. My reason for leaving was simply the desire for gaining new life experience. When I say I came back to Croatia, everybody is confused and they often ask, “Are you ok? Is everything alright?” and my answer to that is, “I’m exceptionally well and the job that I got inspires me.” A lot of young people from West Europe spend a couple of years traveling, studying, working and living in different countries. I don’t blame Croatians because we don’t have that practice, it’s just that our social, political and economical context was very different and couldn’t support those kinds of practices. I think that the experience of living in another culture contributes to tolerance and understanding other cultures and nationalities, respecting others and yourself. Although I’m aware of the incredibly adverse economical situation in Croatia which directly reflects on culture, Zagreb seems to me like a city that has many cultural events, projects, great art scene and many intelligent and motivated people.

You consider the problem of defining and naming an important element of your work. How much has your artwork evolved up until this moment?

It seems that I haven’t evolved at all. I always give almost the same answer to that question, I hope nobody is following my interviews; I’m going to be embarrassed. The fact is that we’re functioning inside a certain language system so that the communication could even be possible. Some kind of naming of things has to exist; there must be a common reference point. But I would say that the terms we use for describing another person are not defining that person; they’re defining our understanding of that person. And that’s often limited by our own limitations and context.

How do your creative processes look today?

They are comprised of going to men’s toilets, art speed dating on a Friday night in a library in Novi Jelkovac, buying air-soft guns and helium balloons from China on EBay, listening to music, taking notes, talking etc. We can talk more about air-soft guns and helium balloons next time.

OK, we can. But did you establish a personal work methodology?

Let’s say it’s like this: the initial impulse is always intuitive, then comes the analysis and exploring from different aspects.

Where does discipline fit into all that?

I’m a hedonist by nature, but also…I wouldn’s say a control freak or a geek, but I really love to do a job right and complete it, if possible, so that I can relax without feeling guilty. I work best when I create a to-do list in the morning and when I finish it all, go wild and have fun.

Which mediums and techniques you like to express yourself through and which one puts you off?

I can’t say a technique puts me off. I’ m not a painter, I’ve done some paintings in college and prof. Jurkić even liked them and I’ve painted some for my family, but I just don’t have the painter’s brain. But I couldn’t say it’s putting me off. Actually, if I had a fund for buying artwork, I would buy a painting entitled Cancelled Order by Grgur Akrap.

What do you think about the diversity in your art? Is it the product of the time? And when I say diversity, I mean working with different mediums and genres, because regarding content, your work is almost always (auto)reflective, isn’t it?

That diversity partly has to do with the context of the time but I connect it more to the possibility i.e. the suitability of the medium and the genre I express myself through. I’m going to be a bit banal, just to illustrate: you can spill the milk while the butter can be spread. With content and methodology, I’m much more constant. (Auto)reflection is a good term that covers a wide range of other terms.

I don’t want to easily mark you as a feminist artist, but it’s also hard not to. Your work declares itself as feminist even when the reviews don’t say that.

Feminism, oh, that demonized term that demonizes men. I’m kind of sick of feminism because of all the ignorance. That’s why I became really careful with that term although, yes, I do consider myself a feminist, but under the condition that it is understood in a certain way, not exclusively. I am a woman and I love being a woman and feminine but that position is not and can’t be in conflict with the feminism in me and my work. In my work, I speak as a person, an artist Martina Miholić, which happens to be a woman. But first, let’s determine some simple facts that people still confuse. I’m not saying that men and women are equal, because they’re not, simply because of their biological habitus and because nobody in the world is equal. Every woman is equally different from another woman; we are different and we have different predispositions. For example, I can’t sing, but I think and know we should have equal rights and opportunities politically and economically. Feminism is an assumption for a written artwork and political life. My position is very clear on that.

When we’re talking about reviews, I’m really interested in that category of press release because there are less of them in the visual art field. Why do you think that is?

In the last couple of years, there has been a noticeable growth of social media, blogs and internet magazines that contributed in making younger artists more visible. But it’s true that reviews, apart from the introductory text, are not that common. Blogs usually just repeat the information. Interviews, which are interesting and legitimate, appear often, but reviews, not so much. That’s the question that should be transferred to the editors. Srđan, will you write the review for my next project?

Of course! Art and artists need the reflection of the other, they need the second, third articulated response, dialogue in the public sphere, not just the exhibition visits, right? What methods do you use as the gallery director, for approaching a new audience?

You mean in the Facebook era where the main reflection of success is the number of likes? But, I don’t want to be a hypocrite, I really like when someone likes my post or a picture. Truthfully, I contribute more as an artist than a gallery director because of the interactive nature of my work. For an example, Artist Speed Dating is focused on the communication with the artist and the so called visitor. The communication, of course, depends on the project itself, the curator, and if it’s in the interior space and how that space is communicating with the exterior space, if the work is dislocated from the gallery itself and it depends on the way it has been marketed. I’m glad that Croatian galleries finally started doing the artist talk. While we prepared 3. Painting Biennale, we did some short interviews with the artists that will be presented on Facebook for the duration of the Biennale. It would’ve been interesting if we had remembered or had the time to have five personalized questions for the artists. I’m not against using the mainstream media, I don’t believe in that type of elitism. If that space is given to you, or you got it yourself, use it for education. I would never refuse to be interviewed by Story, under the condition it has been authorized by me. It’s important not to reduce the quality of what you’re presenting. One of my favorite interviews was the one for Fashion.hr and I believe it managed to penetrate the new audience. Next year, I will curate 33. Youth Salon with my friend Mia Orsag and we are planning to put an emphasis on the methodology of communication and dialogue.

 

RADOVI / WORKS

IMG_9565.jpgIMG_9576.jpgIMG_9571.jpgIMG_9566.jpgIMG_9577.jpgIMG_9573.jpgIMG_9575.jpgIMG_9589.jpgIMG_9578.jpgIMG_9586.jpgIMG_9579.jpgIMG_9583.jpgIMG_9582.jpg

 

OTVORENJE IZLOŽBE / EXHIBITION OPENING

IMG_8373.jpgIMG_8319.jpgIMG_8336.jpgIMG_8338.jpgIMG_8388.jpgIMG_8362.jpgIMG_8444.jpgIMG_8341.jpgIMG_8360.jpgIMG_8364.jpgIMG_8457.jpgIMG_8371.jpgIMG_8408.jpgIMG_8335.jpgIMG_8330.jpgIMG_8363.jpgIMG_8424.jpgIMG_8421.jpgIMG_8455.jpgIMG_8446.jpgIMG_8419.jpgIMG_8320.jpgIMG_8394.jpgIMG_8382.jpgIMG_8313.jpgIMG_8405.jpgIMG_8343.jpgIMG_8396.jpgIMG_8375.jpgIMG_8429.jpgIMG_8342.jpg