POPUP20

Dora Tomić, II-III
20.6.2015.
Eurodom

 

O izložbi:

“II-III” se bavi preispitivanjem odnosa između simultanosti koje istovremeno egzistiraju na različitim razinama, a međusobno utječu jedna na drugu što dovodi u vezu interdisciplinarno promišljanje o prostoru – prostoru kao egzistencijalnoj dimenziji, fizičkom, mentalnom, društvenom prostoru. To proizlazi iz stajališta kako ne postoji značenje izvan onoga čemu biće daje smisao te se stoga egzistencijalno-ontologijski shvaćen čovjek i prostor ne mogu gledati odvojeno. Egzistencijalna je dimenzija naime, prisutna u čovjekovom pokušaju da učini svoju okolinu smislenom, da je prilagodi svojim namjerama, prilagođavajući istodobno sebe sama uvjetima koje ta okolina nudi. Izložba naziva “II-III” se dakle prije svega bavi stvarnošću, a ne simuliranjem nekih novih imaginarnih simultanih prostora. Misliti danas, ne znači slagati zaključke jednolinijskog smjera kroz mnoštvo informacija. Danas je mišljenje prvenstveno ogledanje u mnoštvu refleksivnih prikaza koji svaki na svoj način, sukladno svom kategorijalnom aparatu i pristupu, odslikavaju dio drugog bivstva. Osnovni problem koji se ovdje pojavljuje je problem (ne)svjesnosti tog cjelokupnog posredovanja. Osvješćivanje interdisciplinarnog, sistemskog razmišljanja te bitnosti djelovanja svih pojedinih konstruktivnih elemenata u sistemu od iznimne je važnosti jer će na ovaj način odluke i potezi koji se donose biti usmjerene prema mogućnostima, a ne prema ograničenjima. Naglasak radova nije na krajnjem produktu umjetničkog procesa, objekta, situacije već upravo na samom ukazivanju procesa simultanosti i povezanosti sistema koji se u njima zbivaju.

Biografija:

Dora Tomić, multimedijalna umjetnica, rođena 1990. u Osijeku, djeluje pretežito na području videa, fotografije, instalacije, slikarstva i zvuka. 2012. završila preddiplomski studij te zatim 2015. diplomski studij (MA), modul Multimedija na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Dobitnica Dekanove nagrade za postignut uspjeh u umjetničkom radu na polju likovne umjetnosti i uspjeh tijekom studija u akademskoj godini 2012/2013. te priznanja za najbolji rad iz Multimedije. Iste godine boravi u Budimpešti na umjetničkoj rezidenciji (Art Quarter Budapest). Upisala poslijediplomski studij na Academy of Media Arts Cologne gdje počinje studirati u akademskoj godini 2015/2016. Aktivno sudjeluje na raznim izložbama i projektima.

II-III_ Dora Tomić

 

Intervju vodio Vladimir Frelih

Počnimo od naslova izložbe, što označava II-III? Kako ga čitamo, a kako iščitavamo?

Naziv izložbe II-III podrazumijeva simultanosti i povezanosti. Koncept ove izložba temeljen je na istraživanju procesa točnije na simultanostima koje istovremeno egzistiraju na njenim različitim razinama, a međusobno utječu jedna na drugu što dovodi u vezu interdisciplinarno promišljanje o prostoru kao egzistencijalnoj dimenziji, fizičkom, mentalnom i društvenom prostoru, što je ujedno i temeljna poveznica sa naslovom izložbe II-III. Upravo uvođenjem piktograma u naziv izložbe nastojala sam objediniti koncept simultanosti i povezanosti svih prisutnih radova u jednome nazivu koji ujedno nije previše direktan, a opet se vrlo jasno može iščitavati na zaista svim jezicima. Potrebno je osvješćivati činjenicu kako je sve u međusobnoj kauzalnosti i stalnosti međusobnih pojava. Bez te svijesti o povezanosti bila bi onemogućena normalna kvalitetna spoznaja. Simultani sistematski procesi toliko su sadržani u našem životu da možemo utvrditi kako je pretpostavka našeg kauzalnog principa uzrok našeg života. Svojim razumom shvaćamo kako je nešto nečim uzrokovano. Pri tome nismo samo promatrači ovih pojava već smo i uzrok tih posljedica, dakle svako biće postoji zbog nečega i radi nečega.

U tvojim radovima je već na prvi pogled očigledan odmak od klasičnog poimanja strukture ranih strukturalista 20. stoljeća. Na koji način gradiš strukturu u svom radu i čime je ona uvjetovana?

Smatrajući kako uloga umjetnosti nije sadržana u opisivanju pojavnosti stvari koje nas okružuju, dakle i prostora, nego u “iznalaženju” prirode stvari, kao osnovnu bazu poimanja i stvaranja svakoga rada pretežito vidim u (re)strukturiranju elemenata simultanih različitih prostornih dimenzija te u konačnici, utjecaju istoga na suvremenog čovjeka. U svakome radu nastojim ukazati na određenu problematiku pri čemu se ipak trudim da oni u konačnici po svome konceptu ne postanu dogmatski, nego da promatraču ostavljaju dovoljno prostora za njegovu vlastitu interpretaciju, dok jednako tako, nedvojbeno prikazuju određene procese simultanosti i povezanosti. Ono što je vidljivo u radovima nisu reprezentacije objekata, već prezentnosti simultanih procesa nevidljivih prisutnosti subjekta. Dakle, oni se prije svega, bave stvarnošću, a ne simuliranjem nekih novih poetsko-imaginarnih simultanih prostora. Smatram kako bez tog permanentnog, interdisciplinarnog promišljanja, strukturiranja stvaranja i bivanja, stvarnost bi ostala neshvatljiva, a spoznaja stvarnosti nemoguća. Samo poimanje cjeline je dakle uvjetovano usredotočenošću na sagledavanje međusobnih povezanosti i interakcija pojedinih elemenata, fokusiranje na dijelove, te zatim i konstantno ponovno provođenje procesa (re)strukturiranja pri čemu već sama riječ “poimanje” ili “shvaćanje” upućuje na proces dolaženja do jedne stvari preko druge, do obrade ili opažanja mnogih aspekata posredstvom više osjetila istodobno. Iz toga proizlazi kako su uzrok i posljedica dinamički kompleksnih situacija u prostoru i vremenu obilježene upravo međuovisnošću elemenata od kojih se sastoje. Uz svakodnevni napredak medijske tehnologije koje nedvojbeno naznačuju novo razdoblje društvenoga i umjetničkog angažmana, no ne (samo) kao povratak socijalno kritičkome angažmanu kao primjerice kod Josepha Beuysa, nego kao heterogeno područje interaktivnoga, multimedijalnog djelovanja “kolektivnog intelektualca” , treba postati svjestan da je medij iznimno bitan i kako je upravo on poruka. Pri tome ne smatram kako je sadržaj poruke irelevantniji te da je medij odlučujući, već želim istaknuti da je bitno ukazivati na važnost samoga djelovanja ostvarivoga u okviru svakog specifičnog medija. Svaki medij mijenja društvo snažnije od pojedinih sadržaja koje prenosi stoga misliti danas o bilo kojem aspektu umjetnosti prije svega znači promišljati u kontekstu suvremene akumulacije medijskog prostora. Zadatak je umjetnosti u krugu ove problematike omogućiti sagledavanje stvari iz drugačijih pozicija, prevođenje znanja i materijala u različite nove medije i jezike drugih disciplina, stvaranje novih unutarnjih obrazaca funkcioniranja baziranih na izgradnji individualne svijesti željne otpora sveprisutnoj stereotipizaciji, kao i pokušaj redefiniranja shvaćanja pojavnog svijeta: reakcija u starom smislu poimanja, ali pomoću novih strategija. Uz to je točka gledišta neizmjerno važna pri krajnjem razumijevanju promatrane stvarnosti. Pitanje kako ljudi vide i ono što vide nije samo fiziološko, nego se tiče složenih kulturnih procesa na koje između ostaloga utječu brojne i raznolike socijalne i medijske tehnološke inovacije. Umjetnost, pa tako i vizualni jezik ne postoji sam za (zbog) sebe, baš kao što ni viđenje nije jednostavan vizualni proces.

Dualnost ili paralelnost kod tebe nisu sinonimi za simultanost. Rekao bih, na izložbi II-III uvodiš novi ugao promatranja- simultanost kao nova paradigma.

Živimo u vremenu u kojemu je vrlo jasno kako sinonimi za simultanost bilo kojeg procesa nisu i nikako ne mogu biti isključivo dualni, paralelni. Opće je uvaženo kako je sistem po svojoj prirodi kompleksna tvorevina sastavljena od elemenata/komponenti/članova koji zajedno čine jednu cjelinu u kojoj su svi elementi međusobno povezani te svaki element ima tendenciju biti u dinamičkoj ravnoteži sa svim ostalim elementima, dok svaka promjena u sustavu u većoj ili manjoj mjeri utječe na sve elemente istog sistema. Ovo je načelo univerzalno i vrijedi za svaki sustav; od društvenog, biološkog, političkog, mehaničkog ( na makro i na mikro razini). Ipak, smatram kako je usredotočenost na sagledavanje tih međusobnih povezanosti i interakcija elemenata/članova sustava poprilično nedovoljno. Upravo to osvješćivanje interdisciplinarnog, sustavnog razmišljanja te pretpostavljena uvjetovanost međudjelovanja svih pojedinih konstruktivnih elemenata u sustavu od iznimne je važnosti jer samo na taj način odluke i potezi koji se donose mogu biti usmjerene prema mogućnostima, a ne prema ograničenjima. Tek tada tome svakome elementu može postati jasno kako svi zajedno djeluju u sustavu kojega su sami stvorili svojim odlukama te kako nema smisla za to kriviti vanjske činitelje. Stoga samo tada ako nastave s tom pretpostavkom, možda mogu i promijeniti taj sustav koji su sami stvorili. Jer, pri cilju postizanja nekih novih razina i razvoja općenito, sve sastavnice same za sebe, individualno, jednostavno više ne mogu funkcionirati. Postoji sustavna potreba za njihovim povezivanjem koja seže do te mjere, pogotovo po pitanju medija i medijske tehnologije, da je danas sve povezano, često čak i bez traženja našeg pristanka, te je upravo stoga bitno ukazivati na problematiku nebrojenih simultanosti. Granice razdvajanja prostora različitih procesa kao i njihova kauzalna veza često su jasno vidljivi, no pitanje koje treba osvjestiti je kako uvidjeti tu granicu u situacijama bez fiziološki vidljivog uzročnika?

Iako su predstavljeni uslovno rečeno završeni radovi, komponenta je procesa duboko prisutna. Koje sve uloge ima proces i procesualnost kod tebe?

Predstavljeni radovi na ovoj izložbi ne stavljaju naglasak na krajnji produkt umjetničkog procesa, objekt, događaj ili situaciju, već upravo na same procese koji se u njima zbivaju prilikom njihove izvedbe, promatranja. Smatram kako je od iznimne važnosti usmjeravanje pozornosti na mijenjanje značenja prilikom trajanja tih procesa koji se temelje na pretpostavkama da se problem koji se razmatra ne može razumjeti, ako se isti promatra samo iz jedne perspektive i ako se jednoznačno, odnosno jednolinearno, pokušava pristupiti njegovu rješavanju. Na nekim primjerima radova u kojima djeluju procesi umrežavanja poremećaja kojim preusmjeravajući im primarnu funkciju i povezujući ih s novim konstruktivnim elementima koji to prestaju biti te stvarajući time novi samoodrživi sistem, može se uvidjeti dobar primjer pobijanja nekih od uvriježenih društvenih stavova poput: “Ne možemo učiniti ništa, kriv je sistem.”

Egzistencijalne pozicije se mogu podjeliti u dvije slične, ali ipak različite vrste, na jedinku ili osobno i grupu, sustav. Slažeš li se sa mojom tvrdnjom i kako kontekstualiziraš sebe kao umjetnicu i ženu u vremenu koje tek treba doći?
Apsolutno. Referirajući se na opće uvaženo stajalište kako ne postoji značenje izvan onoga čemu čovjek daje smisao, smatram kako je egzistencijalna dimenzija naime, prisutna u čovjekovom pokušaju da učini svoju okolinu smislenom, da je prilagodi svojim potrebama, prilagođavajući istodobno sebe sama uvjetima koje ta okolina nudi. Shvaćanje čovjeka kao individualnoga bića, njegovog sustava te prostora prije svega je uvjetovano osvješćivanjem istih. Sustav nije samopostojeća podloga, nego je rezultat djelovanja svakog pojedinca. Time sami društveni prostor, nekakva grupa ili sustav implicira aktualni ili mogući susret, udruživanje, simultanost u jednoj točki ili oko jedne točke što dovodi do toga da se realitet društvenog prostora, odnosno sustava može shvatiti jedino kao mnogostrukost jedinki.

Što se tiče posebne kontekstualizacije žene kao umjetnice u današnjem vremenu, a pogotovo u onome s kojim ćemo se tek susresti, smatram kako je naglašavanje i raspravljanje o istome apsolutno suvišno i nebitno. Štoviše, raspravu o tome smatram jednako (ne)bitnom kao i onu o nacionalnosti, vjeri, rasi, spolnoj orijentaciji, kategoriji umjetnika... Sve slične osobine bića stečene slučajnim prirodnim putem apsurdno je pokušavati analizirati i kontekstualizirati. Prije svega sam čovjek.

Za mladu umjetnicu na samom početku, nevezano samo za prisutne radove, hrabro kombiniraš čitav niz različitih medija i tehnika. U kakvom ste odnosu ti i likovno/vizualno mediji, općenito umjetnost?

Težeći jednoj široj razini koja mi omogućava učinkovitije učenje, stvaranje i pripremu za daljnje složenije pristupe u radu, pretežito sam fokusirana na interdisciplinarnom i kolaborirajućem pristupu umjetnosti. Znanje i iskustva koja se time stječu osobno su mi posebno bitna za istraživanje veze između zvučnog i vizualnog aspekta uz ostale konceptualne socijalne strategije. Otvorenost prema novim nekonvencionalnim pristupima te spomenutu kolaboraciju između medija smatram iznimno važnim za kvalitetnije, razrađenije razvijanje ideja. Često se susrećemo sa situacijom kada praktičari i teoretičari jedne discipline gotovo da i ne znaju ništa o drugim disciplinama, a upravo te granice između njih su mjesta radikalne otvorenosti i na njima se jedino može javljati nekakva svijest za otvaranjem prostora opozicijskim praksama, za kritičku razmjenu, za borbu za opstanak, za nova i radikalna događanja. Smatram također kako je iznimno potrebno pri svakoj umjetničkoj instituciji uvođenje jednog simultanog proučavanja u sam rad kako bi se kod studenata njegovalo sveobuhvatno umjetničko iskustvo.

Gdje je tu glazba?

Stekavši u ranijoj dobi klasično glazbeno obrazovanje kasnije sam nastavila samostalno sa eksperimentalnim istraživanjima zvuka koje sam zatim upoznajući se više sa novim vizualnim medijima započela sinestezirati u jednu kompleksniju cijelinu, te je upravo i to područje na kojemu ću se nastojati pretežito fokusirati u daljnjem radu.
Prilikom live izvedbi dosta improviziram, moglo bi se reći čak većim dijelom, jer shvaćam taj proces ništa drugo nego kao evoluciju nastajanja nekih novih formi, oblika poput bića koje strepi neprestanom (mentalnom) rastu, razvijanju. Sa druge strane, nekad se fokusiram isključivo na snimanje te kolažiranje zvukova prostora iz svakodnevne okoline. U tim procesima se tada događaju međusobna usklađivanja, gdje jedan prestaje nastaje novi, a već u drugom trenutku mogu trajati svi zajedno čime se na kraju stvori jedinstvo iz neke vrste kaosa. Zvuk je vjerojatno najbolji medij za opisivanje prostora. Sam po sebi, zapravo je neuhvatljiv, a ono što je snimljeno – to je prostor. Kao što je naprimjer slikarstvo intuitivno i spontano samo u svojoj pojavnosti, a u značenjskom smislu je ono ipak duboko promišljeno te u potpunosti izvire iz svijesti suvremenog čovjeka, tako se i glazbu može promatrati kao sličan proces. Oba procesa pri tome nisu vidljiva odnosno shvaćena samo u kompozicijskom rasporedu elemenata već i u zasićenosti, masivnosti, moćnosti ili slabosti raspršenosti tekstura površine.
Smatram kako se sve vrti oko procesa akcije i reakcije koji započinje intuicijom sa jedne strane, ali koji je opet sa druge strane nastao podsvjesno kao rezultat ranijeg promišljanja o istom. To je kao neka vrsta podsvjesnog prelijevanja. Izvršiš neku akciju, vidiš ju/ doživiš/ shvatiš, zatim reagiraš i pri tome istu doživiš/ osjetiš u potpunosti i to zatim inicira iduću akciju. Tada opet razmišljaš o tome, reagiraš, doživljavaš, osjetiš i to opet inicira neku drugu stvar koja nakon nekoliko krugova više nema direktnu povezanost sa početnom akcijom, ali ipak, ona ne bi mogla nastati da početne nije bilo. U konačnici, više nije moguće ni utvrditi kojim redoslijedom je što utjecalo jedno na drugo. Glazba, a jednako i slikarstvo tako raste, razvija se, u konstantnom je procesu, kako kroz onoga koji stvara tako i u doživljaju slušatelja/promatrača. Stoga se ovdje dolazi do ponovnog shvaćanja kako su svi procesi međusobno povezani te se time vraćamo na početak govorenja o važnosti osvješćivanja simultanosti koje istovremeno egzistiraju na različitim razinama, a međusobno utječu jedna na drugu.
Akcije i reakcije II-III (simultanih) procesa. O tome sve ovisi.

 

Interview by POPUP

Let us begin with the title of the exhibition, what does II-III mean? How do we read it and what do read out of it?

The exhibition title II-III signifies simultaneity and connection. By implementing a pictogram in the title of the exhibition, I tried to consolidate the concept of simultaneity and connection of all present works in one name that is also not too direct, but still is very clearly read in virtually all languages. It is important to raise the awareness of the fact that everything is in mutual causality and continuity of mutual phenomenon. Without this awareness of that connection, a normal, quality understanding would be impossible. Simultaneous systematic processes are so contained in our lives that we can establish that the assumption of our causal principle is the cause of our lives.

Even at first glance, your works show an obvious departure from the classical understanding of the structure of the early 20th-century structuralists. How do you build the structure in your work and what is it conditioned by?

Considering that the role of art is not contained in the description of the appearance of things that surround us, I see the (re)structuring of elements of simultaneous different spatial dimensions and ultimately the impact of the same on the modern man as a primary base for the conception and the creation of each work. In each work, I try to point out some issues; however, I try not to make them become dogmatic in the end, but rather to grant the viewer enough room for his own interpretation, while having the work undoubtedly represent certain processes of simultaneity and connection. What is visible in this works are not objects representations but descriptions of a simultaneous processes which exist due to invisible presence of a subjects.

Therefore, they are primarily concerned with reality, not the simulation of some new poetic imaginary simultaneous spaces. I think that, without this permanent interdisciplinary thinking and the structuring of a creation and existence, reality would remain incomprehensible and true knowledge of reality impossible.

For you, duality or parallelism are not synonyms for simultaneity. I would say, in the exhibition II-III, you are introducing new angles of observation- simultaneity as a new paradigm.

We live in a time when it is very clear that the synonyms for simultaneity of any process are not and can never be exclusively dual, parallel. It is generally accepted that the system is by its nature a complex construct comprised of the elements/components/members, which together form a whole in which all elements are connected to each other, and each element has a tendency to be in a dynamic equilibrium with all the other elements, while any change in the system, to greater or lesser extent, affects all elements of the same system (social, biological, political, mechanical- both on macro as on micro level). However, I think that the focus on the consideration of these interconnections and interaction of elements/members of the system is quite insufficient. This very awareness of the interdisciplinary, systematic thinking, as well as the assumed conditionality of interaction between individual structural elements in the system, is extremely important because that is the only way the decisions and actions that are taken may be directed toward the possibilities, and not toward the limitation. The borders separating spaces of different processes and their causal connections are often clearly visible, but the question that we should ask is how to recognize this border in situations with no apparent physiological cause?

Even though you are presenting, conditionally said, completed works, the constitutional element of the process is deeply present. What roles do process and processuality play in your works?

The works featured in this exhibition do not emphasize the end product of the artistic process, an object, an event or a situation, but the very processes that occur in them during the performance and observation. I believe that it is extremely important to focus on the change of the meaning during these processes which are based on assumptions that the problem considered cannot be understood if only viewed from a single perspective and if we try to approach its solution unambiguously, i.e. unilinear. In some examples of my works, in which processes of networking disorders operate, whose primary function we redirect and connect them with new structural elements that cease to be, thus creating a new self-sustaining system, we can find a good example of refuting some of entrenched social attitudes such as: "There is nothing we can do, blame the system.“

Existential positions can be divided into two similar, yet different categories: an individual or a person, and a group or a system. Do you agree with my assessment and how do you contextualize yourself as an artist and a woman in a time that is yet to come?
Absolutely. Referring to the generally accepted view that there is no meaning beyond that to which a person gives meaning, I believe that the existential dimension is in fact, present in the human attempt to make their environment meaningful, to adapt it to their needs, at the same time adapting themselves to the conditions that the environment offers. The understanding of a person as an individual being, of his system and his space, is primarily conditioned by becoming aware of the same. The system is not a self-existing foundation; rather it is the result of the actions of each individual. Thereby the social spaces alone, a group or system, implies an association, simultaneity at one point or around one point which leads to the reality of social space, that is, the system can only be understood as a multiplicity of individuals. As for the specific contextualization of a woman as an artist in this day and age, especially the one that is yet to come, I believe that the emphasis and discussion of the same are absolutely superfluous and irrelevant. Moreover, I find debating about it as equally (un)important as discussing nationality, religion, race, sexual orientation, artists category... It is absurd to try to analyze and contextualize all such properties that are acquired randomly through nature‘s way. Above all, I am a human.

For a young artist at the beginning, not considering just the works presented, you boldly combine a whole range of different media and techniques. What is the relation between you and artistic/visual media and art in general?

Seeking a broader level that would allow me to learn more effectively, to create and prepare for further, more complex, approaches to work, I mainly focus on the interdisciplinary and collaborative approach to art. The knowledge and experience gained this way are personally particularly important to me to study the link between sound and visual aspects with other conceptual social strategies. I consider the openness to new unconventional approaches and the aforementioned collaboration between the media extremely important for a better, more elaborate development of ideas. We are often confronted with a situation where practicians and theorists of one discipline know next to nothing about other disciplines, whereas the boundaries between them are places of radical openness. It is only there that the awareness of opening up to oppositional practices, critical exchange, battle for survival, new and radical events, can appear. Therefore I believe that, in order to nurture a comprehensive artistic experience in students, it is extremely neccessary to introduce on an artistic institution a simultaneous study of the work.

What about music?

Having received classical music education at early age, I have continued to independently experiment with sound which, after becoming familiar with new artistic media, I started to synthetize into one complex unity. That is exactly the area on which I would love to focus in my further works. During live performances, I improvise, one might say even for the most part, because I see this process as nothing more than the evolution of the formation of some new forms and shapes, like a creature that is eager for constant (mental) growing and development. On the other hand, sometimes I focus exclusively on the recording and collaging of sounds from the everyday environment. Then it comes to mutual alignment in these processes; where one stops, a new one begins, but already in the next moment they can exist together, which eventually creates a unity out of some kind of chaos. The sound is probably the best medium to describe space. By itself, it is, in fact, elusive, and what is recorded - this is the space. As, for example, painting is intuitive and spontaneous only in its appearance, but semantically it is still deeply thought out and fully emerges from the consciousness of the modern man, so the music can be seen as a similar process. Both processes are not visible, i.e. understood only in terms of composition and arrangement of elements but also in saturation, massiveness, or weakness of the dispersion of surface texture. I believe that it's all about the processes of action and reaction that start with intuition on the one hand, but on the other side, they emerged subconsciously as a result of earlier contemplation of the same. It's like some sort of subconscious overflow. You perform an action, you see it, experience it, understand it, then react and thereby experience that other action and feel it completely, which then initiates the next action. Then again you think about it, you react, you see, feel and this, in turn, initiates another thing that after a few more cycles no longer has a direct connection with the initial action, but nevertheless, it could not occur were it not for the initial action. Ultimately, it becomes impossible to determine the order in which what impacted each other. Music, as well as painting, is so growing and developing, is constantly in this process, both through the one who creates as well as through the experience of the listener /viewer. So we come to a repeated understanding that all the processes are related to each other, thereby returning to the beginning of speaking about the importance of raising awareness of simultaneity, both of which concurrently exist at different levels, and mutually influence each other.

Actions and reactions of II-III (simultaneous) process. That is what it all depends on.

RADOVI / WORKS

1 4.jpg1 13.jpg1 34.jpg1 24.jpg1 28.jpg1 22.jpg1 9.jpg1 1.jpg1 2.jpg1 6.jpg1 8.jpg1 5.jpg1 36.jpg1 26.jpg1 3.jpg1 37.jpg1 23.jpg1 11.jpg1 25.jpg1 31.jpg1 29.jpg1 10.jpg1 12.jpg1 27.jpg1 32.jpg1 20.jpg1 21.jpg1 15.jpg1 14.jpg1 30.jpg1 35.jpg1 33.jpg1 7.jpg

 

OTVORENJE IZLOŽBE / EXHIBITION OPPENING

IMG_9199.jpgIMG_9177.jpgIMG_9148.jpgIMG_9093.jpgIMG_9223.jpgIMG_9159.jpgIMG_9178.jpgIMG_9091.jpgIMG_9164.jpgIMG_9126.jpgIMG_9105.jpgIMG_9107.jpgIMG_9175.jpgIMG_9233.jpgIMG_9215.jpgIMG_9076.jpgIMG_9108.jpgIMG_9145.jpgIMG_9167.jpgIMG_9186.jpgIMG_9098.jpgIMG_9146.jpgIMG_9138.jpgIMG_9188.jpgIMG_9103.jpgIMG_9140.jpgIMG_9124.jpgIMG_9142.jpg