POPUP 24

Mirna Pokorić, Distraktibilnost

20.2.2016.

Vijenac Jakova Gotovca 2

U prostorijama kućnog broja 2 na osječkom Vijencu Jakova Gotovca, u subotu 20. veljače s početkom u 19 sati, svojim će se radovima u sklopu 24. POPUP projekta predstaviti Mirna Pokorić, netom diplomirana studentica Likovnog odsjeka osječke Umjetničke akademije u Osijeku. Izloženi su radovi okupljeni u ciklus nazvan „Distraktibilnost“. Jedan dio ciklusa uključuje objekte nastale od preoblikovanoga, presloženog i redizajniranog otpadnog i odbačenog materijala koji je Pokorić uzela te prebojala sivom temeljnom bojom ne bi li iz objekata koji su nastali kao produkt njezine aktivnosti istisnula „vizualnu emociju“ i semantiku, koja se u prvotno nađenim predmetima prethodno nalazila. „Svaki od tih odbačenih i otpadnih elemenata koje prikupljam“, ističe Pokorić, „posjeduje neku energiju i priču. Spajanjem različitih energija i različitih priča nastaju neke nove cjeline, nove energije i neke nove priče.“ Iz toga je razloga ništenje prethodno upisanih značenja u premete koje koristi u svom radu nužno. Spomenuti su objekti ujedno i osnova, odnosno glavni rekviziti i akteri u filmu koji također čini sastavni dio ciklusa „Distraktibilnost“. U filmu snimljenom u prostorijama Galerije Kazamat u kojem Pokorić animira svoje objekte, autorica se bavi promišljanjem prostora, ali ne više samo kao fizičke, nego prije svega mentalne kategorije. „Odnos mentalnog prostora i objekata u filmu ne teži za filmskom pripovijedanju, već polazi od jednostavne radnje svedene na ritam i brzinu pokreta, ulazak, longitudinalno kretanje, obilaženje, približavanje, odmicanje i izlazak. Semiotička vrijednost filma prikazana je putem vizualnoga posredovanjem ne-vizualnoga ili onoga što je vizualnoj percepciji nevidljivo. U navedenom radu, koji ne zahtijeva estetski užitak, već aktivno sudjelovanje gledatelja, dijelovi cjeline i detalji imaju ulogu signala koji pokreću misaone procese te bi se trebali promotriti s određenom pažnjom da bi progovorili i kako bi se razumjela cjelina rada“, kaže autorica.

 

Mirna Pokorić,

 multimedijalna autorica rođena u Osijeku 1989. godine. Stekla je diplomu magistra kiparstva i profesora likovne kulture na Akademiji likovne umjetnosti Široki Brijeg, u klasi Sjepana Skoke 2013. godine. Iste godine upisuje diplomski studiji na likovnom odsjeku Umjetničke akademije u Osijeku, smjer Video i film kojeg završava pod mentorstvom profesora Vladimira Freliha, 2016. godine. Dobitnica je Priznanja za najbolji rad iz kiparstva u akademskoj godini 2013/2014. Godine 2014. boravi na umjetničkoj rezidenciji Art Quarter Budapest u Budimpešti. Aktivno izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu. Trenutno, živi i radi u Osijeku.

 

Intervju vodio Igor Loinjak

 

Cijela serija tvojih radova nosi naslov „Distraktibilnost“. Što si tim nazivom u svojim radovima željela naznačiti?

Naziv „Distraktibilnost“ polazi od distraktibilnosti pažnje koja dovodi do nemogućnosti fokusiranja na primaran sadržaj. Svaki dio rada koja čini seriju ima ulogu signala koji pokreće misaone procese te bi se kao takav trebao promotriti s određenom pažnjom  kako bi progovorio i kako bi se razumjela cjelina rad.

Ističeš kako su ponekad u umjetnosti otpadni materijali bili korišteni kao „kritički simboli, metafore i alegorije kojima se zalaganje za visoki umjetnički esteticizam dovodilo u pitanje.“ Kako bi pozicionirala svoje radove u odnosu na taj „visoki umjetnički esteticizam“?

Činjenica je da su u prošlom stoljeću smetlišta postala mjestima anti-institucionalne  modernističke kulture, a materijali prikupljeni na otpadu  korišteni su u svrhu kritike društva. Kada govorimo o mom radu u ovoj konotaciji, isključujem kritički pristup, ali preuzimam materijal, odnosno odbačeno i otpadno. Osobno me ne zanima ni „visoki“, ni „umjetnički“, ni „esteticizam“ koji je bio aktualan tada, kao ni isključivo estetsko i/ili pretjerano naglašeno danas. Također se ne pozicioniram, već isključivo radim čineći to iz potrebe. A tu potrebu mogu poistovjetiti s fiziološkim potrebama svakog ljudskog bića za opstankom.

Radi li se tu o kritici društva ili korištenje otpada proizlazi iz larpurlartističkih razloga?

Korištenje odbačenog i otpadnog materijala ne polazi od kritike društva i ne proizlazi iz estetskih razloga, ali u mom radu ima važnost jer svaki od tih odbačenih i otpadnih elemenata koje prikupljam posjeduje neku energiju i priču. Spajanjem različitih energija i različitih priča nastaju neke nove cjeline, nove energije i neke nove priče.

Nakon uzimanja odbačenih predmeta ili tek njihovih dijelova u koje je upisana memorija, bojanjem istih predmeta u sivu boju istu memoriju poništavaš. U kojoj te mjeri zanima povijest pronađenih predmeta koje koristiš i misliš li da njihova „memorija“ značenjski proširuje tvoj rad?

Bojanjem nastalih objekata sivom temeljnom bojom ne poništavam memoriju, odnosno energiju i priču odbačenih i otpadnih formi, već neutraliziram vizualnu emociju i vizualno značenje tih formi.

Što se tiče zanimanja za povijest pronađenih predmeta, odnosno pronađenih formi od kojih objekti nastaju, ono je u velikoj mjeri prisutno. S obzirom na to da materijale prikupljam na različitim lokacijama i na različite načine,  s poviješću jednog dijela predmeta sam upoznata. Međutim, povijest pojedinih predmeta mogu samo pretpostaviti. Također, povijest nekih od formi sam već istražila. Primjerice, za životinjske se kosti, koje su dio jednoga objekta, nakon adekvatnog istraživanja uspostavilo da pripadaju vrsti jelena s područja Like. Iskreno, do tada nisam imala nikakvo znanje o jelenima iz Like.

Memorija materijala koji koristim izrazito je bitna u radu, ona priča priču, pokreće i oživljava objekte. Kao što sam navela, svaka forma koja gradi objekt posjeduje energiju i priču, spajanjem različitih formi, spajam različite energije i priče. Odnosno, otpadna i odbačena forma je stranica, a objekt je knjiga.

Izrađeni su objekti korišteni za snimanje filma. Reci nam nešto više o njemu.

Film polazi od animiranja osam objekata unutar prostorija osječkih kazamata, odnosno trenutnog prostora galerije „Kazamat“. Prostor je sagrađen u sklopu baroknog grada-tvrđave u 18. stoljeću i od tada do danas služio je za različite namjene (krenuvši od skladišta oružja, zatvorskih prostorija, stajskih prostora, automehaničarskih radionica, do današnjeg galerijskog prostora).  Navedeni prostor u svojoj dijakronijskoj perspektivi, osim transformacije namjene, prolazio je i kroz transformacije razmišljanja te kao takav ima iskustvo, dugoročnu perspektivu  i prošireni pogled. Odnos prostora i objekata u filmu ne teži za filmskim pripovijedanjem i naglaskom na filmski događaj, već polazi od jednostavne radnje svedene na ritam i brzinu pokreta, ulazak, longitudinalno kretanje, zaobilaženje, približavanje, odmicanje i izlazak. Semiotička vrijednost filma prikazana je kroz vizualno posredovanje ne-vizualnog ili onog što je vizualnoj percepciji nevidljivo. Da bi neki rad mogao dobiti oblik „nevidljivog“, prvenstveno mora utjeloviti vidljivo.

Već si navela kako „svaki dio rada koja čini seriju ima ulogu signala koji pokreće misaone procese te bi se kao takav trebao promotriti s određenom pažnjom  kako bi progovorio i kako bi se razumjela cjelina rad“. Nudi li posjetiteljima tvoj film jednu od mogućih razrada „prividne“ cjeline na način kako je ti vidiš?

Razrada cjeline ili radnja polazi iz vlastitog nahođenja, ona je posrednik i aktivator koji  gledatelju otvora mogućnost da razvije vlastitu radnju ili razradu. Ne sadrži pretjeranu naraciju, već polazi od jednostavne radnje koja je tu kako bi zaintrigirala i ostvarila interakciju.

 

POPUP24 / Mirna Pokorić / Distractibility

 

Mirna Pokorić – multimedia artist born in Osijek in 1989. In 2013, she acquired an MA degree in sculpture and fine arts education at the Academy of Arts, Široki Brijeg, in Stjepan Skoko’s class. In the same year, she had enrolled in graduate study at the Academy of Arts, Osijek. She is the winner of the prize for best sculpture in academic year 2013/2014. In 2014, she participated in an art residency Art Quarter Budapest. She actively exhibits her work in Croatia and abroad. Mirna currently lives and works in Osijek.

 

Interview by Igor Loinjak

The whole series of your work is entitled Distractibility. What did you want to indicate in your work by that title?

The title Distractibility comes from the attention distraction that leads to not being able to focus on the primary content. Every part of the work which makes the series has the role of a signal that initiates thought processes and it should be looked at with a particular attention so that the work could be understood as a whole.

You stress that, in art, waste materials were sometimes used as, “critical symbols, metaphors and allegories that questioned the high artistic aestheticism.” How would you position your work in relation to that “high artistic aestheticism”?

It’s a fact that junkyards became a place of the anti-institutional modernist culture in the past century and the materials collected there were used with the purpose of criticizing the society. When we talk about my work in this context, I exclude the critical approach but take over the discarded waste material. Personally, I’m not interested in ‘high’ or ‘artistic’ or ‘aestheticism’ that was current then, or the exclusively aesthetic and/or overly emphasized, today. I’m also not positioning myself; I just have the need to do it. I can identify that need with the physiological needs of every human being for survival.

Does using the waste materials come from art for art’s sake or is it social criticism?

Using discarded or waste material does not come from social criticism or aesthetic reasons, but it has some importance because every one of those discarded elements I collect has certain energy or a story. By connecting different energies and stories, new energies and stories come into existence.

After taking discarded objects or their parts on which their memory is written, by coloring those objects grey, you cancel that memory. To what extent are you interested in the history of those found objects you use and do you think their ‘memory’ is extending the meaning your work?

By coloring those objects grey, I don’t cancel that memory, energy or story – I’m neutralizing visual emotion and visual meaning of those shapes. Regarding the interest in history of those found objects, i.e. forms that make those objects, it is very much present. Considering that I collect materials in different locations, I’m familiar with the history of one part of that object. However, I can only assume the history of individual objects. Also, I’ve already researched the history of some objects. For example, it turned out that the animal bones, that are a part of one object, belong to a deer from Lika area. Honestly, until then, I had no knowledge about deer from Lika.

The memory of the materials I use is extremely important in my work; it tells a story, animates and revives the objects. As I stated, every form that makes the object has energy and a story; by connecting different forms, I connect different energies and stories. Discarded form is the page and the object is the book.

The objects you made are used for making a film. Tell us more about that.

The film comes from animating eight objects in the rooms the Kazamat gallery. That space was built within a baroque city/fort in the 18th century and was used for different purpose (armory, prison cells, stable, car repair shop and gallery space). That space in its diachronic perspective went through a transformation of thinking and as such has experience, long-term, perspective and an expanded view. The relationship of space and objects in the film does not aspire to film narration – it comes from a simple action reduced to the rhythm and speed of movement, entrance, longitudinal movement, bypassing, approaching and exiting. Semiotic value of the film is displayed through visual mediation of the non-visual or something that is invisible to the visual perception. In order to have a form of the ‘invisible’, an artwork has to embody the visible.

You have already stated that, “every part of the work which makes the series has the role of a signal that initiates thought processes and it should be looked at with a particular attention so that the work could be understood as a whole.” Does your film offer the viewers one of the possible explanations of the work as a whole as you see it?

The whole or the story is the mediator that opens the possibility for the viewer to develop his own story. It doesn't contain a particular narration; it comes from a simple story that has the role of intriguing and interacting.

 

RADOVI / WORKS

IMG_5274.jpgIMG_5374.jpgIMG_5402.jpgIMG_5330.jpgIMG_5289.jpgIMG_5516.jpgIMG_5262.jpgIMG_5508.jpgIMG_5480.jpgIMG_5373.jpg

 

OTVORENJE IZLOŽBE / EXHIBITION OPENING

IMG_5410.jpgIMG_5256.jpgIMG_5327.jpgIMG_5246.jpgIMG_5299.jpgIMG_5313.jpgIMG_5319.jpgIMG_5358.jpgIMG_5288.jpgIMG_5285.jpgIMG_5343.jpgIMG_5429.jpgIMG_5341.jpgIMG_5387.jpgIMG_5271.jpgIMG_5367.jpgIMG_5398.jpg