POPUP 25

Sonja Radaković, Voli me

9.4.2016.

Vijenac Jakova Gotovca 2

U subotu 9. travnja u 19 sati na adresi Vijenac Jakova Gotovca 2 osječkoj će se publici predstaviti mlada beogradska umjetnica Sonja Radaković. Izložba pod nazivom „Voli me“ najnoviji je segment projekta „Kurvanje“ kojeg autorica provodi već duže vrijeme. Vulgarnost utkana u naziv cijeloga projekta tek je metaforičke prirode te autorici služi ne bi li pod povećalo stavila vlastitu poziciju u okrilju umjetničkoga svijeta u koji je netom zakoračila. „Projekt Kurvanje“, piše autorica, „je jedinstvena cjelina formirana od pojedinačnih umjetničkih radova koji predstavljaju proces preispitivanja položaja mlade neafirmirane umjetnice unutar i izvan umjetničkih institucija. Kurvanje je postavljeno kao komentar na fenomenologiju socijalnih interakcija i načina dobivanja ugleda na umjetničkoj sceni.“ Nerijetko se ulazak u svijet umjetnosti i zadobivanje statusa u njemu događa nakon prethodnog pristanka „novaka“ na pravila igre koja su u tom svijetu na snazi što, žargonski rečeno, može imati elemente svjesnoga „prostituiranja“. Upravo na to Radaković usmjerava vlastitu pažnju ističući kako je „Kurvanje“ „metafora propale strategije kulturne politike u regiji koja umjetnost prisiljava na podređeni položaj i prilagođavanje vlastitoga identiteta zahtjevima kapitalističkoga tržišta. Poljuljan sustav vrijednosti utječe na to da su i kultura i umjetnost danas primorane, poput kurve, balansirati između privatnoga i javnog kako bi zadovoljile autoerotske fantazme nepostojećega klijenta.“

 

Biografija:

SONJA RADAKOVIĆ (1989. Beograd, Srbija) stekla zvanje BA i MA slikarstva 2014. na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, gdje trenutno radi kao asistentica. Sonja aktivno izlaže od 2007. godine tijekom kojeg razdoblja je imala nekoliko samostalnih izložbi, te sudjelovala u brojnim projektima u Srbiji i regiji. Dobitnica je nekoliko stipendija iz Fonda za mlade talente Republike Srbije (Ministarstvo omladine i sporta Republike Srbije). Do sada, Sonja je dobila dvije nagrade za slikarstvo. U svom radu Sonja koristi svoje i tuđe tijelo kao manipulativno sredstvo, preuzima društveno poželjne uloge i preispituje svoju društvenu i umjetničku poziciju na granici moralnosti, ukusa i pristojnosti. Od 2013. godine se bavi kurvanjem u umjetnosti.

 

Intervju vodio Vladimir Frelih

Jedno od meni najtežih pitanja, odnosno odgovora, je čime se ja bavim; posebno kada dolazi od neke netom upoznate osobe. Kako bi opisala čime se ti baviš u svom radu?

Svoj rad bih pre svega opisala kao proces istraživanja i analiziranja uloge pojedinca u kontekstu masovne kulture I proizvodnje. Osnovna tema jeste promišljanje fenomena pakovanja i maskiranja, ali se tokom vremena fokus i forma izražavanja menjaju od industrijskih proizvoda do tela kao društvenog konstrukta. Koristeći sopstveno telo i isprobavajući stereotipne ženske uloge kroz niz akcija i performansa kreiram projekat Kurvanje koji provocira pitanje identiteta i pozicija moći mahom unutar društveno-umetničkih struktura.

Koliko je važna činjenica da si ti kao osoba direktni interpret svog rada bilo da se radi o akciji, performansu, fotografiji ili videu?

Projekat Kurvanje započela sam isprobavanjem i provociranjem reakcija na različite aspekate sopstvenog identiteta. Kroz primenu idealizovane slike svog tela postala sam istovremeno i subjekat i objekat u radu. Iako je je kritika usmerena ka sistemu, smatram da sam njegov sastavni deo pa stoga ne mogu da se izdvojim ili superpozicioniram. To prepuštam publici i ostavljam otvoreno pitanje iskrenosti na koji način percipiramo sebe i kako se predstavljamo drugima.

Kako biraš medij u kojem se izražavaš te koliko poštuješ zakonitosti medija, doima se da vrlo spretno barataš ne samo stereotipima devijantnog društva, već i samim medijem kojeg koristiš?

Procesualni karakter mog rada najčešće ostaje dokumentovan putem fotografije koja se sadržinski dovodi u korelaciju sa robom i njenom afirmacijom. Ulepšana i doterana slika, postavljena kao predmet želje svoje mesto najbolje pronalazi na reklamnom polju i najčešće se oglašava putem promotivnog materijala. Suštinski nisam opredeljena za striktno izražavanje u jednom mediju ali se ispostavilo da reklamna fotografija u najvećem broju slučajeva omogućava da se jedna naizgled intimna tema interpretira kao javna.

Provokacija u duboko odmaklo vrijeme od ranih sedamdesetih prošlog stoljeća kad je „sve bilo moguće“, danas ima novo etičko preispitivanje. Zašto ti je provokacija toliko bitan alat, kako se nosiš sa samocenzurom?

Publika najčešće provokacijom smatra banalni vizuelni sadržaj rada i naziv koji ga prati. Jednom sam dobila komentar da u svom radu dobro koketiram sa seksom, koji je zapravo u potpunosti izostavljen. Iako je sve iscenirano i predstavljeno u domenu fikcije publika uglavnom više pažnje obraća na zauzimanje pozitivnog ili negativnog stava prema autoru. To je u redu. Na posmatraču je da odluči hoće li dati moralnu osudu onome što vidi ili će problem kurvanja simbolično posmatrati kao promiskuitetnu strategiju kulturne politike u regionu. Dakle, radi se o provokaciji kritičkog mišljenja i načina na koji se jedna forma može tumačiti a ne o pukom egzibicionizmu.

Autocenzuru takođe doživljavam kao vid provokacije i poligon za isprobavanje i preusmeravanje kritike. To je poput uloge super heroja čije telo je u javnom životu nepobedivo dok je u privatnom dijametralno suprotno. Sve vreme u pitanju je poigravanje sa polaritetima.

Na „centralno“ postavljenom radu tvoje POPUP izložbe vidi se tebe izazovno umotanu u hrvatsku zastavu. Zašto baš hrvatsku?

Izložba Voli me koncipirana je kao debitantsko predstavljanje projekta Kurvanje hrvatskoj publici. Istoimeni rad, najnoviji iz cele serije, provocira instant prihvatanje i odobravanje lokalne sredine a upravo je zasnovan na razmišljanju o pomenutoj autocenzuri. To se ne odnosi samo na aspekt ličnog identiteta već je kritika usmerena ka egocentričnosti autonomne umetnosti i njen ambivalntni moralni karakter koji je istovremeno naklonjen revolucionarnim idejama umetnika ali i fantazijama klijenta. Reč je o umetnosti koja je zarad sopstvenog opstanka na tržištu primorana da svoje stavove umotava u dopadljive sadržaje.

Hrvatska zastava je izabrana spram države u kojoj se izložba realizuje ali ovaj primer može da se prevede i primeni u bilo kojoj drugoj državi. Instistiranje na nacionalnim obeležjima nipodaštava nacionalnost jer umetnost govori univerzalnim jezikom i nije nacionalno opredeljena.

Manipulacija je, složit ćemo se svi (nadam se), jedna generalno negativna pojava, najčešće korišten alat kod ljudi sa gornjom trećinom IQ, neovisno o obrazovanju ili profesiji. Ipak jedna od najplemenitijih djelatnosti ljudskog roda, a zovemo je uopćenim imenom umjetnost, kohabitira vrlo uspješno i to u svim umjetničkim formama. U kojoj mjeri umjetnica poput tebe smije manipulirati pojedincem, ali i društvom da bi ga uvukla u prividno slijepu ulicu i onda mu sasula svu lavinu devijantnosti i licemjernosti tog istog društva?

Ne smatram da manipulišem ni društvom niti pojedincem. Svi imamo potrebu za prepoznavanjem, pa tako svako projektuje na rad ono što želi da vidi. Kada je umetnost u pitanju svoja osećanja bi trebalo da suočimo sa prostorom mogućnosti varijacije i fikcije jer umetnička praksa nije zadržavanje na detaljima i pojedinačnim obrisima stvari već je prikaz pojedinačnih stvari kroz koje treba reći nešto opšte edukativno.

Je li društvu uopće potreban neki oblik katarze?

Ne znam.

 

 

POPUP25 / Sonja Radaković / Love me

 

On Saturday April 9th at 7 pm, Sonja Radaković, a young artist from Belgrade will introduce herself to Osijek’s audience. The event will take place at Vijenac Jakova Gotovca 2. The exhibition named Love me is the newest segment of the Whoring project that the author is working on for a long time. The vulgarity imprinted in the title of the project is metaphoric and the author uses it to put her position in the art world under the magnifying glass. “Whoring Project,” the author says, “is a unique concept formed by individual artworks that represent the process of examining the position of a young artist who is still not recognized inside or outside of the art institutions. Whoring is a commentary on the phenomenology of social interactions and the process of gaining reputation in the art world.” Often, entering the art world and gaining a certain status happens after novice’s consent to the rules of the game. That can have the elements of conscious “prostitution”. Radaković brings our attention to it, emphasizing that Whoring is “a metaphor of a failed strategy of cultural politics in a region which forces art to a subordinate position and adaption of one’s identity to the requests of capitalist market. Compromised value system has an effect on culture and art so that it’s forced, like a whore, to balance private and public to satisfy the autoerotic fantasies of a nonexistent client.”

 

Biography

SONJA RADAKOVIC (1989 Belgrade, Serbia) earned Bachelor’s and Master’s degree in painting in 2014 at the Academy of Arts in Novi Sad where she currently works as a teacher’s assistant. Sonja is actively exhibiting since 2007 during which period she has had several solo exhibitions, and has participated in numerous projects in Serbia and the region. She was awarded several scholarships from the Fund for Young Talents of the Republic of Serbia, (the Ministry of Youth and Sports of the Republic of Serbia). So fair Sonja recived two awards for painting. In her artwork Sonja uses her own and other people's body as a manipulative tool, takes a socially desirable role and examines its socialand artistic position on the border of morality, taste and decency.

Since 2013 she is actively engaged in artwhoredom.

 

Interview by Vladimir Frelih

 One of the hardest questions and answers, for me, is what do you do? Especially when it comes from a person I've just met. How would you describe your work?

I would describe my work first of all as a process of exploration and analysis of the roles of an individual in a context of mass culture and production. The main theme is the phenomenon of packaging and masking, but during time, the focus and form of expression have changed from industrial products to the body as a social construct. By using my own body and trying out stereotypical female roles through a series of actions and performances, I create the project Whoring, which provokes the question of identity and positions of power in art and social structures.

How important is the fact that you, as a person, are a direct interpretation of your work, whether it is an action, performance, photography or video?

I have started the project Whoring by provoking reactions to different aspects of my own identity. Through the application of an idealized image of my body, I have become a subject and an object in my work at the same time. Although the criticism is directed towards the system, I think that I’m its integral part so I can’t be singled out or superimposed. I leave that to the audience as an open question of how we perceive and present ourselves to others.

How do you choose the medium which you express yourself through and how much do you acknowledge the rules of the medium? It seems like you skillfully handle not only the stereotypes of a deviant society, but the medium you use as well.

The procedural nature of my work is usually documented using photography which I put in correlation with merchandise and its affirmation. Adorned and polished image that has been set up as an object of desire finds its place in advertising through promotional materials. I am not committed to just one medium, but it turned out that promotional photography, in most cases, allows us to interpret a seemingly intimate image as a public image.

Provocation today, in a time that is far from the early 70s when everything was possible, has new ethical questions. Why is provocation such an important tool for you and how do you deal with self-censorship?

The audience is usually provoked by banal visual content and the title of the artwork. I once received a comment that I flirt with sex in my work, but sex is actually completely left out of my work. Although everything is staged and presented as a fiction, the audience generally pays more attention to taking a positive or negative attitude towards the author – and that’s fine. It’s up to the audience if they will morally accuse what they see or will they see the problem of whoring as a promiscuous strategy of cultural politics in the region. Therefore, it is about provoking critical opinion and how you can interpret a certain form and not about mere exhibitionism. I see self-censorship as a way of provocation and redirection of the criticism. It is like a superhero’s role whose body is invincible in public life, but in private life, it is the opposite of that. It’s about playing with polarities.

On the “central” artwork of your POPUP exhibition, we can see you with a Croatian flag teasingly wrapped around you. Why did you use a Croatian flag?

The exhibition Love me is a debut presentation of the Whoring project to Croatian audience. That work, newest of the series, provokes the instant approval of the local community and it is based on the aforementioned self-censorship. This doesn’t apply only to the aspect of personal identity, it is also a criticism aimed towards egocentric autonomous art and its morally ambivalent nature that is inclined towards revolutionary artist’s ideas and client’s fantasies and the same time. It is about art that is forced to wrap its ideas and attitudes into appealing contents to be able to survive on the market.

The Croatian flag is chosen because of the country where this exhibition is taking place, but this example can be translated and applied in any other country. National characteristics are not important because art speaks in a universal language and is not nationally committed.

Manipulation, we would all hopefully agree, is generally a negative occurrence most often used by people with high IQ, regardless of their education or profession. But still, one of the noblest activities of the human kind, and we call it art, successfully cohabits in all art forms. To what extent can an artist like you manipulate the individual and society as a whole to get them to a dead end street and then confront with the deviance and hypocrisy of that same society?

I don’t think I manipulate the society or the individual. We all have a need for recognition, so everybody is projecting what they want to see in the artwork. When art is in question, we should confront our feelings with a possibility of variation and fiction because art is not about focusing on details and individual contours of things – it is about representation of individual things that say something generally educational.

Does society need some form of catharsis?

I don’t know.

 

RADOVI / WORKS

IMG_7125.jpgIMG_7020.jpgIMG_7086.jpgIMG_7056.jpgIMG_7022_1.jpgIMG_7053.jpgIMG_7031.jpgIMG_7030.jpgIMG_7032.jpgIMG_7041.jpgIMG_7057.jpgIMG_7015_1.jpgIMG_7073.jpgIMG_7024_1.jpgIMG_7117.jpgIMG_7074.jpgIMG_7035.jpgIMG_7112.jpg

 

OTVORENJE IZLOŽBE / EXHIBITION OPENING

IMG_6921.jpgIMG_6954.jpgIMG_6959.jpgIMG_6946.jpgIMG_6939.jpgIMG_6958.jpgIMG_6933.jpgIMG_6918.jpgIMG_6927.jpgIMG_6985.jpgIMG_6964.jpgIMG_6950.jpgIMG_6936.jpgIMG_6955.jpgIMG_6943.jpgIMG_7010.jpgIMG_6983.jpg