POPUP 26

Marijan Crtalić, Njih su dvojica, a mi smo sami

25.5.2016.

objekt br. 32 u kompleksu željezničkog kolodvora / HŽ infrastruktura

 

Dvadeset šesti POPUP-projekt fokusira se na umjetničke strategije suočene s izazovom istraživanja zanemarenog nasljeđa industrijskih postrojenja koja su izgubivši svoju primarnu funkciju prepuštena propadanju, kao i načinima zamišljanja i transformiranja njihove sadašnjosti i budućnosti. U slučaju umjetnika Marijana Crtalića, umjetnik se, baveći se na specifičnom primjeru različitim aspektima industrijskog nasljeđa i industrijskog grada, pojavljuje u brojnim ulogama: istraživača, arhivista, dokumentarista, performera, aktivista, medijatora, podstrekača, organizatora, umjetničkog direktora, kulturnog stalkera. Izložba „Njih su dvojica, a mi smo sami“ u objektu br. 32 u kompleksu starog željezničkog kolodvora u Osijeku izdvaja neke segmente Crtalićevog višegodišnjeg istraživačkog projekta „Nevidljivi Sisak“ baziranog na istraživanju industrijskog krajolika Željezare Sisak i željezarskog radničkog naselja Caprag, u okviru kojeg od 2007. serijom projekata od kojih su najpoznatiji „Nevidljivi Sisak ­– Fenomen Željezara“, „Sadašnjost prošlosti“, „Aktivna memorija“ i „Mogućnosti otpora“, kontinuirano prikuplja i producira specifičan multimedijski arhiv koji obuhvaća fotografije, tekstove, dokumente, intervjue, videozapise. Od izvođenja performansa „Umjetnik u udruženom radu“ i snimanja dokumentarnog filma „Industrijski raj“, koji su obilježili početne faze umjetnikova rada na lokaciji tvornice, do pokretanja Festivala Željezara 2014., Crtalić je proizveo višeslojan umjetnički i aktivistički projekt u kojem se ogleda odnos prema proizvodnji, radu, radništvu i okružju tvornice u uvjetima samoupravnog socijalizma te u današnjem vremenu, nakon društvene i političke pretvorbe. Iz današnje se perspektive ondašnja briga tvornice o radnicima čini gotovo utopijskom: zajedničko je sudjelovanje radnika i umjetnika u likovnim kolonijama Željezare sedamdesetih i osamdesetih godina samo jedan od vidova kulturnih aktivnosti koje je Željezara, kao pokretač gospodarskog, društvenog, ali i kulturnog razvoja grada Siska omogućavala svojim radnicima. Danas su javne skulpture, nastale zajedničkim radom radnika i umjetnika (od kojih je u okružju tvornice i radničkog naselja preostalo samo tridesetak, dok su ostale devastirane) ­– pod konzervatorskom zaštitom, upravo na poticaj Crtalićevog angažmana. Festival Željezara u industrijskoj zoni nekadašnje tvornice ove će se godine odvijati treći put te će se ponovno umjetničkim i aktivističkim programom povezati s lokalnom zajednicom, koju čine i nekadašnji radnici Željezare. Stoga Crtalićeva borba za očuvanje obezvrijeđenih tekovina nedavne povijesti, ovdje duhovito akcentirana naslovom izložbe, djeluje vrlo poticajno. U trenutku kada dio kompleksa željezničke industrijske arhitekture u Osijeku ulazi u proces prenamjene u budući inkubator za kulturu i kreativne industrije, čini se posebno izazovnim oživjeti zatečeni prostor u njegovom aktualnom stanju. Polazeći od ideje o privremenom uspostavljanju novih mogućnosti zatečenog prostora, krećući se između neizvjesnih projekcija njegove buduće namjene i aktualnog stanja, POPUP 26 je zamišljen kao jednokratna etapa, iako u skromnom formatu jednodnevne izložbe, pokušaja aktualiziranja budućih mogućnosti.

 

Biografija:

Marijan Crtalić (Sisak, 1968.) multimedijski je umjetnik. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1992. Isprva radi u mediju slikarstva, potom u medijima fotografije, videa, instalacije, performansa. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je nekoliko nagrada, među kojima se izdvajaju: Nagrada 1. salona mladih Siska (2000.), Nagrada 26. salona mladih (2001.), Nagrada AICA-e 36. zagrebačkog salona (2001.) i Nagrada T-HT@MSU (2010.). Od 2007. radi na projektu „Nevidljivi Sisak“. Pokretač je i umjetnički direktor Festivala Željezara u Sisku od 2014. Živi i radi u Zagrebu i Sisku.

 

Intervju vodila Ana-Marija Koljanin

Teleportirajmo se prvo u prošlost. Izložba „Transcendentalna teleportacija“ u Galeriji SC u Zagrebu 1999. bila je prva tvoja izložba koja je funkcionirala kao svojevrstan arhiv. Ta je instalacija nastala akumuliranjem i povezivanjem osobnih predmeta i dokumenata, privatnih fotografija, umjetničkih radova poput slika nastalih otiscima rorscharch mrlja, kompjutorskim manipulacijama fotografija ili psihodeličnih slikarskih kompozicija. Kasnije si u instalacije uključivao i prikaze svojih različitih iskustava, stanja i doživljaja dokumentiranih videom te si počeo izvoditi performanse, koje također uključuješ u kasnije radove u formi videodokumentacije. Izložba „Introspektiva“ u Galeriji prsten 2012. tvoja je do sad najopsežnija izložba, kojom si obuhvatio svoje stvaralaštvo od prvih sačuvanih likovnih radova iz djetinjstva do danas, uključujući i segmente ogromnog materijala iz projekta „Nevidljivi Sisak“, kao i zazorni objekt „Living Dead“, također nastao akumuliranjem – tvari od sapunice i tvoje kože, dobivene struganjem glave noktima kao rituala svakodnevne higijene. Zanima me što sve skupljaš i akumuliraš i od kud potječe tvoj impuls za prikupljanjem i arhiviranjem? Projekt „Nevidljivi Sisak“ je također veliki arhiv koji kontinuirano nadograđuješ. Sadrži fotografije, fotomontaže, videozapise, intervjue, reportaže, tekstove, dokumente...

Uglavnom sam nekritički prepušten tom impulsu, ne propitujem ga filozofski ili kako već. Najlakše mi ga je objasniti kao nešto što sam davno čuo ili pročitao, a imenuje se opsesivno-kompulzivnim poremećajem koji valjda nastaje uslijed želje za nadoknađivanjem određenih životnih manjkavosti, odnosno uslijed općenito poljuljanog identiteta, zapravo – mog mišljenja što to identitet uopće jest te što ga određuje i uređuje, na način da se mogu s njim koliko-toliko svjesno nositi. Naravno, ne zanima me baš sve, odnosno neke stvari su mi prevelike ili naprosto van fokusa interesa, a ne znam točno što čini taj moj interes niti se zapravo ikad previše bavim porijeklima raznih interesa tod tipa. Recimo da se u zadnje vrijeme više trudim materijalno sakupljanje tj. arhiviranje prebaciti u digitalno, dakle skladištim koješta po folderima, odnosno virtualno u terabajtima memorije. Od nekakvih prijašnjih opsjednutosti raznim estetskim čudesima, sada se više bavim nekakvim društveno-političkim interesima artikuliranim u vizualnoj ostavštini. Zanimljivo mi je stvaranje nekakvog specifičnog memorijskog arhiva, ali ga naprosto nemam vremena iznositi iz sebe i zapravo ga pokušavam iznijeti kroz prakse korištenja društvenih mreža. Inače skupljam sve i svašta, od starih predmeta do zanimljivih mi prirodnih tvorevina, fotografija i virtualija nađenih na internetu, a tu su i uspomene i koješta što me zapravo opterećuje i koči, a još nisam našao način da se toga riješim. No, ipak sam putem snimanja, fotografiranja i skeniranja počeo ekonomizirati životni prostor, tj. širiti zbirku po hard diskovima. Ipak je puno ekonomičnije, mada i dalje opterećujuće. Sakupljajući materijale za recentnije projekte, maknuo sam fokus sa sebe jer sam počeo proučavati druge. Istraživanje me je pokrenulo na obilaske lokacija, razgovore s ljudima, pretraživanje arhiva sisačkog muzeja i knjižnica, potaknulo me na raznorazne kontakte i suradnje s ljudima iz kulturnih i producentskih udruga i institucija u Sisku, Zagrebu, Hrvatskoj pa i šire. Naročito mi je bio fascinantan trud bivšeg zaposlenika sisačke Željezare, Davora Dominića, koji je uspio sačuvati dragocjeni dio fotografskog i dokumentacijskog arhiva Željezare. Inače je ogroman dio ionako ogromnog arhivskog materijala svih hrvatskih tvornica sustavno i namjerno uništen, a pogotovo je sisačka Željezara bila i ostala trn u oku svim onim novokomponiranim političkim strukturama koje su osmislile i provele privatizacijsko-pretvorbenu devastaciju zemlje, koja još traje i za sad joj se ne nazire kraj. Dapače, dok vodimo ovaj razgovor, drastično nam se krade lova i uništavaju ostaci ostataka svega.

Početkom dvijetisućitih u opisu svoje izložbe „Crkva“ u Galeriji Miroslav Kraljević izjavljuješ: „u kontekstu mog eskapističkog svjetonazora, svoj život smatram nekom vrstom kvazispontanog performancea (umjetničkim djelom), a svoju umjetnost analitičkom simulacijom proživljenog – u kojoj zapravo živim. Znači (na sreću ili na žalost) život živi (preživljava) mene, a ja živim (proživljavam) umjetnost“; „važna mi je isključivo životnost u spoju sa zabavom koju mi pružaju bezgranične mogućnosti suvremene umjetničke prakse“. Tada si taj stav nazvao svojom „aktualnom religijom“. Kako ti se danas čine tadašnji stavovi, odnosno, koliko je društvena i politička stvarnost u kojoj živimo utjecala na tvoj osobni život i umjetnički rad?

 Recimo da se slažem sa samim sobom iz tog vremena, mada mi je sada prenaporno konstruirati takvo razmišljanje na taj način, nekako mi je svejedno i tu sam najbliže jednoj misli koju sam napisao u sklopu jedne instalacije nastale nedugo nakon izložbe „Crkva“, a glasi: Jebe mi se živo za sve... Naravno, to se uglavnom odnosi na sve što se propovijeda s bilo koje vjerske, političke, odnosno nekakve etablirane pozicije ili od strane nekog autoriteta. Kritički i socijalni angažman ostao je isti od „Crkve“ do danas, osim što je fokus i cijela razvojna priča drugačija. S proučavanja vlastitog identiteta, okrenuo sam se proučavanju onog što me uvelike određuje, a to je moja okolina sa svim svojim dinamikama i procesima. Zabavu sam održao kao lajtmotiv smisla života, u umjetničkom radu sam njenu energiju pokušao utjeloviti u prikaz, ne bi li sam rad sa svojim opskurnim temama učinio pitkijim.

No, prema tvom radu posljednjih godina, čini mi se da vjeruješ kako umjetnost može u društvu ostvariti neke pomake. Rekla bih da si napustio neke eskapističke životne taktike jer si već godinama aktivno angažiran na stvaranju promjena u lokalnoj sredini svog radnog grada Siska. Sada je u pripremi treće izdanje Festivala Željezara, koji si pokrenuo u industrijskoj zoni Siska 2014. Unutar samog tvorničkog postrojenja, zajedno sa svojim suradnicima organizirao si u sklopu Festivala brojne radionice, izložbe, performanse, predavanja, tribine, suradničke projekte, tematske obilaske, koncerte. Što se sve promijenilo u Sisku posljednjih godina, od kada ste pokrenuli Festival? Misliš li da ste zahvaljujući Festivalu uspjeli ostvariti neke pomake u načinu na koji lokalna zajednica pristupa kulturi, ali i samoorganiziranju i stvaranju novih inicijativa? Čini li ti se, prema odazivu, da je Festival potreban gradu i je li ga s većim zanimanjem doživjela šira lokalna zajednica ili institucionalne strukture koje upravljaju kulturnom politikom?

Moj temeljni pogled na svijet je pesimizam, kojeg ignoriram i ponašam se kao da će sutra stvarno biti bolje te tako i djelujem. Po principu: baš me briga, idem naprijed, pa što bude... Festival je neki moj opsežniji eksperiment, odnosno djelovanje kojim nastojim svoje vizije društvenog uređenja uklopiti u stvarnost koje sam i ja neposredniji dio. Dosadašnji festivali produbili su moj pogled i shvatio sam i doživio dosta dobrih kao i dosta loših stvari. Na primjer, dobro je da se moja početna ideja koncipiranja festivalskih aktivnosti kao pokretača društvene i individualne samoorganizacije počinje realizirati u formi raznoraznih aktivnosti koje mlađi ljudi počinju organizirati u Sisku, a naročito je poticajna činjenica da je cjelokupna kulturna baština i moja ideja baštine kao nezaobilaznog identitetskog označitelja cijelog grada počela dobivati sve više poklonika, odnosno da ju je i grad etablirao te kroz raznorazne lokalne i državne institucionalne mehanizme pokušava i sačuvati te ju uklopiti u nekakvu edukativnu kulturno-turističku vrijednost Siska, a i šire. Naravno, negativno je što se korupcija i kojekakvi pokušaji destruiranja cijele priče aktivno provode s desne strane političke perjanice, mada, na žalost, i s lijeve strane postoje raznorazni oblici političkog i kojekakvog „kokošarenja“ tako da je, uglavnom... zanimljivo! Festival je u svakom slučaju ostavio popriličnog traga u životu grada, ali opsezi toga osjetit će se kasnije, kad ga lokalni „kokošari“ iz svih stranaka uspiju ili ne uspiju uništiti do kraja. Za sada se samo trude...

Na koje ste sve prepreke nailazili u organiziranju Festivala? U što je bilo potrebno uložiti dodatni trud?

Općenito je prepreka jedna totalna nestručnost i ispolitiziranost na svim razinama države i lokalnih zajednica tj. kaos na svim društvenim razinama funkcioniranja. To su nekakvi hrvatski modusi vivendi,koji su toliko metastazirali da će trebati evolucijska vječnost da se to malo ustabilizira i normalizira do neke podnošljive mjere. Za sada je sve to katastrofa, ali to mi je bilo jasno te sam se svjesno i suočio s tim, mada me ljudske gadosti i svi oblici ljigavosti uvijek iznenade. No, to je neki uopćeni pogled, a što se tiče neposrednijeg okoliša, naravno da svugdje i na svim razinama i u svim društveno kojekakvim strukturama postoje dobri, loši i zli pojedinci i skupine i da sam pomoću festivala dobio još malo dublji uvid u to tko je kakav, a i kakav sam ja, i sl. Osim učestalog omalovažavanja, pljuvanja i podmetanja s, uglavnom, desnog političkog kraja, dolaze i raznorazni oblici pokušaja kontroliranja mog festivala, a naročito organizacijskih i financijskih resursa, s raznih krajeva. Veliki problem je što djelujem s pozicije tzv. civilnog sektora i što se i to što uđe u budžet ne dobije po traženoj cifri, pa moramo improvizirati i prekrajati program, a rezultati su silno živciranje i svađa oko odabira najpraktičnijih opcija u kojima se uvijek netko osjeća zakinut, a zakinutost je gotovo normalna činjenica. Tu su i sramotni datumi objave rezultata natječaja, primjerice ove godine je ministarstvo izašlo s rezultatima početkom svibnja pa sad moramo hitno u realizaciju prije ljeta, a već u rujnu je panika zbog apliciranja na rokove za iduću godinu i tako ukrug. Svi, naime, na kraju budemo izmoreni od stresa i besparice, radimo kvalitetne stvari čije financijske plodove ubiru prekobrojni, mahom nestručni uhljebi, zaposleni u gradskim i državnim institucijama. Ništa novo, ali uvijek vrijedi spomenuti.

No, vrijedi spomenuti i da je velika vrijednost tvog rada na projektu „Nevidljivi Sisak“ u tome što si skrenuo pažnju šire javnosti na „fenomen Željezara“, kako si ga nazvao. Riječ je, naime, o tvornici koja je u vremenu socijalizma osiguravala danas potpuno nedostižan prosperitet ne samo za svojih 14.000 radnika, nego je bila jedan od osnovnih stupova napretka čitavog grada Siska. Izgradivši za svoje radnike stambeno naselje sa svom pripadajućom komunalnom i društvenom infrastrukturom, ne samo školu, vrtić i ambulantu, već parkove, sportsko-rekreacijske terene, kao i objekte namijenjene kulturnim sadržajima, poput knjižnice, doma kulture, foto i radio kluba, tvornica je radnicima omogućavala visoke životne standarde. Reci nam nešto više o svom istraživanju Željezare te posebno o likovnoj koloniji na kojoj su nastale javne skulpture koje su tek na temelju tvojih zalaganja uvedene u državni Registar kulturnih dobara.

Unatoč opsežnom istraživanju koje sam proveo da bih saznao što se zapravo događalo, a i unatoč raznim istraživanjima koje su proveli brojni pojedinci na tzv. nezavisnim i institucionalnim pozicijama, najdojmljivija su mi saznanja koja sam čuo intervjuirajući ljude koji su živjeli i radili u to vrijeme i koji su mi na zanimljiv način artikulirali informacije koje sam dobio iz prethodnih istraživačkih poduhvata. Pričam o mom zadnjem projektu „Aktivna memorija“, gdje sam snimajući intervjuirao nekoliko ljudi koji su kreirali tadašnju radničko-kulturnu priču te nekolicinu mlađih koji su zavidno stručno upoznati sa svime navedenim. S jedne strane postojala je ogromna skrb prema radnicima i njihovim obiteljima, a s druge strane su sigurnosni radni uvjeti bili znatno teži nego danas. Danas radnici, barem teoretski, imaju prilike sami si naći bilo kakav popratni sadržaj, a u Željezari su ih obasipali stalnim kulturnim i zabavnim sadržajima, sportom te turizmom. Provodile su se i razne ankete među radnicima s ciljem poboljšanja programa i zanimljivo je da su se radnici znali žaliti da im je ponekad previše umjetnosti, odnosno da ne razumiju određene umjetničke pravce i izvedbe. Na radničkim savjetima imali su prilike izraziti svoja mišljenja i do neke mjere djelovati na rad odnosno poslovne pravce svojih kolektiva. Također su imali jednake mogućnosti participacije na raznim kulturnim događanjima, pisali su tekstove i ravnopravno sudjelovali na svim smotrama te su čak i aktivno organizirali vlastite amaterske likovne skupine, te radili nove radove, organizirali si izložbe, pisali i čitali recenzije, uglavnom su funkcionirali kao radnici i umjetnici. Općenito me je zaintrigirao taj eksperiment socijalističkog samoupravljanja koji tek traži opsežniju i artikuliraniju valorizaciju, odnosno nepristrano smještanje u znanstveni i kulturološki kontekst. Za sada se još uvijek vode ideološko-povjesničarske bitke od kojih nema nikakve koristi, osim za one koji ih potiču da bi prikrili izvlačenje preostale love iz ostatka ostataka nacionalnog bogatstva. Likovne kolonije Željezare Sisak koje su se odvijale u periodu od 1971. do 1990. godine imale su za cilj razviti kod radnika kreativnije promišljanje procesa proizvodnje, odnosno kultivirati ih u sklopu navedenog eksperimenta i uz pomoć opće naobrazbe i kultiviziranosti provođenih od tzv. Kombinata Željezare, oblikovati ih u subjekte, odnosno nosioce opće izgradnje društva. Iz današnje perspektive gledano, imali su neusporedivo veća radnička i ljudska prava nego hrvatski radnici danas.

Tvoja izložba u Osijeku izdvaja samo jedan manji segment projekta „Nevidljivi Sisak“. Pored dokumentarnog filma „Industrijski raj“, obuhvaća jedan dio fotodokumentacije projekta, dokumentaciju performansa kojima nadograđuješ projekt „Mogućnosti otpora“, kao i kompilaciju tvojih medijskih istupa u kojima se zalažeš za svoje ciljeve. Može li se reći da rečenica u naslovu izložbe „Njih su dvojica, a mi smo sami“, koju pamtiš kao foru iz djetinjstva sa sisačkih ulica i igrališta, a zapravo je citat iz popularnog stripa, u kontekstu ove izložbe funkcionira kao iskaz stava o važnosti individualne odgovornosti? Poziva li ona ujedno na udruživanje i solidarnost u borbama za ostvarivanje zajedničkih ideja?

 Definitivno je potreba za individualnom odgovornošću neupitna, kao bitan faktor svakodnevnog ponašanja i odnosa prema drugima i društvu u cjelini. Spomenuti naslov izložbe zapravo je citat iz „Alana Forda“ i označava nesigurnost i neodlučnost osjetljivih pojedinaca u odnosu na organiziranu kolektivnu mašineriju establišmenta, odnosno može se primijeniti i na cjelokupnu društveno-političku klimu gdje se, narodski rečeno, ne zna 'ko pije, a 'ko plaća i gdje se uperuje prstom u sve i svakoga, samo da se izbjegne odgovornost za vlastite postupke: Oni su krivi, bilo ih je dvojica, a mi smo bili sami… To je ujedno i parafraza opravdavanja za sve vrste kukavičluka koji se utjelovljuje u izbjegavanju odgovornosti nečinjenja ičega što bi bilo nekome ili nečemu od koristi, a to je nekakav idiom današnjeg funkcioniranja u Hrvatskoj, od vrha do dna. Npr. za sve katastrofalne poteze nove vlasti okrivljavaju se bivše političke strukture. Politička scena je izgrađena na materijalnoj infrastrukturi bivšeg socijalističkog sistema, funkcionira na administrativno-birokratskim osnovama i postulatima bivšeg sistema, a naročito je partijska infrastruktura samo nadograđena u stranačku. Partijska tj. stranačka pripadnost i podobnost, koje osiguravaju uspon na klasnoj ljestvici, kao i strah mase od političke osvete za „neposluh“, sve je ostalo praktički isto. Bivše društveno vlasništvo postalo je privatno, radnici su postali djelatnici bez ikakvog prava odlučivanja. Nekad se nije smjelo kritizirati Partiju i NOB, danas se smije, ali nikako nije preporučljivo kritizirati domovinu i domovinski rat, itd. Komponenta zajedništva i uzajamnog pomaganja zamijenjena je svađama, mržnjom i podjelama na svim osnovama, a sve po krilatici: zavadi pa vladaj! Naravno, moje „Mogućnosti otpora“ su nastale baš kao otpor takvome razvoju situacije.

Ovo je ujedno tvoja prva samostalna izložba u Osijeku, postavljena u prostoru nekadašnje tokarske radionice željezničkog kolodvora. Teško je zamisliti da će ovaj derutni prostor, zajedno s okolnim objektima željezničke industrijske arhitekture za nekoliko godina funkcionirati kao prostor namijenjen kulturi. Kulturni stratezi deindustrijaliziranih gradova s većim ili manjim uspjehom nastoje prenamijeniti industrijsku baštinu, a u Hrvatskoj postoje tek malobrojni uspješni primjeri takvih kompleksnih procesa. Kakva su tvoja očekivanja od ovog tvog kratkotrajnog susreta s prostorima HŽ Infrastrukture?

Te se prenamjene uglavnom svode na destrukciju, zatomljivanje i što bržu prodaju tvrtke odnosno pogona i sl. Kulturna prenamjena u Hrvatskoj praktički ne postoji, barem na institucionalnoj, odnosno državnoj razini. Tek individualne inicijative, primjerice Labin Art Express iz Labina, postižu rezultate na europskoj razini. Očekujem i od Rijeke puno toga u sklopu aktualnog imenovanja Rijeke za EPK. U Sisku je kulturna prenamjena uglavnom još više pogoršala situaciju. Od ukazivanja pažnje na industrijske objekte najviše su profitirali sakupljači sekundarnih sirovina potpuno neometani od državnih i gradskih institucija. Nadam se da će mi prostori osječke HŽ Infrastrukture proširiti umjetničke i ljudske horizonte te dovesti do nečeg novog, a to su mi najvitalniji aktualni interesi – naprosto se stopiti s nečim meni potpuno novim.

 

POPUP26 / Marijan Crtalić / There Are Two of Them and We Are Alone

 

26th POPUP project is focused on art strategies faced with the challenge of exploring neglected heritage of industrial plants that were left to decay after losing their primary function, as well as ways of thinking and transforming their present and future. In the case of the artist Marijan Crtalić, while dealing with different aspects of industrial heritage and industrial city on a specific example, he appears in many different roles: explorer, archivist, documentarian, performer, activist, mediator, abettor, organizer, art director, cultural stalker. The exhibition There Are Two of Them and We Are Alone in building no. 32 in the complex of old railway station in Osijek, distinguishes some segments of Crtalić’s multiannual research project Invisible Sisak based on exploring industrial landscape of Sisak Ironworks and its workers’ settlement Caprag. Since 2007, with series of projects like Invisible Sisak – Ironworks Phenomenon, The Present of the Past, Active Memory and The Possibilities of Resistance, he continually collects and produces specific multimedia archive which includes photos, texts, documents, interviews and videos. From The Artist in Collective Work performance and a documentary Industrial Heaven that marked the initial phase of his work on the factory location, to starting the Ironworks Festival in 2014, Crtalić produced multilayered activist and art project that deals with attitude towards manufacture, work, labour and factory environment in the conditions of self-management and socialism and nowadays, after social and political conversion. From today’s perspective, the factory’s care towards its workers seems almost utopian: the participation of workers and artists in art colonies of the Ironworks during 70s and 80s is just one of many cultural activities which Ironworks, as an initiator of economic, social and cultural development of Sisak, enabled for its workers. Today, public sculptures the workers and artists worked together on (there are only about 30 left in the vicinity of the factory and the workers’ settlement, others were destroyed) are under conservation because of Crtalić’s initiative. The Ironworks Festival will take place in the industrial zone of the former factory and it will be connected to local community including former Ironworks workers by activism and art programs. That’s why Crtalić’s fight for keeping devaluated heritage of recent history, humorously accentuated by the exhibition title, looks very encouraging. In a moment when a part of the complex of industrial railway architecture in Osijek is in the process of conversion to a place for culture and creative industries, it seems extremely challenging to revive that space in its current state. Starting from the idea of temporarily establishing new possibilities for that place, moving between projections of its future use and current state, although as a modest format of a one day exhibition, the idea of POPUP 26 is actualizing its further possibilities.

 

Biography:

Marijan Crtalić (Sisak, 1968) is a multimedia artist. He graduated painting in 1992 from the Academy of Arts in Zagreb. At the beginning, he works with the painting medium and then with photography, video, installation and performance art. He exhibited his work on many solo and group exhibitions in Croatia and abroad. He is a winner of several awards, some of which are 1st Youth Salon Award, Sisak (2000), 26th Youth Salon Award (2001), AICA Award of the 36th Zagreb Salon (2001) and T-HT@MSU Award (2010). From 2007, he is working on the Invisible Sisak project. He is the founder and art director of the Ironworks Festival in Sisak from 2014. He lives and works in Zagreb and Sisak.

 

Interview by Ana-Marija Koljanin

Firstly, let's go back to the past. The exhibition Transcendental Teleportation in SC Gallery in Zagreb from 1999 was your first exhibition that was an archive. That installation was created by accumulation and connection of personal objects and documents, private photographs, artworks like paintings made from Rorschach stains, digital manipulations of photos or psychedelic paintings. Later, you included your own experiences and states in the installations, documenting them by video and doing performance art that was also included in later video works. The exhibition Introspective in Ring Gallery in 2012 is one of your more extensive exhibitions. It included work from your childhood artworks to your recent works including segments from the Invisible Sisak project and the Living Dead object made by accumulating soap and skin particles by scraping your head with nails as a part of a daily hygiene ritual. I wonder why do you collect and accumulate everything and where does your impulse for collecting and archiving come from? The project Invisible Sisak is also a big archive that you continually upgrade. It contains photographs, photomontages, videos, interviews, reports, texts, documents etc.

 Mainly, I look at that impulse in a noncritical way and I don’t question it philosophically. The easiest way to explain it is as something I’ve heard or read a long time ago and it’s called an obsessive-compulsive disorder that comes from desire for compensating certain life defects and from my opinion what identity is and what regulates and determines it in a way that I can consciously deal with it. Of course, I’m not interested in literally everything, some things are just too big or simply don’t interest me. Although I don’t really know what my interest consist of and I don’t really think about where those interests come from. Let’s say that lately, I try to convert from material collecting to digital collecting so I archive stuff virtually, in folders with terabytes of memory. From previous obsessions about different esthetical things, now I mostly focus on social and political interests articulated in visual legacy. The creation of a specific archive of memory is very interesting to me but I simply don’t have the time to get it out of myself so I try to bring it out using social media. I collect all kinds of different things from old objects to interesting natural forms, photographs, virtual things found on the Internet, memories and stuff that actually burden me but I still didn’t find a way to get rid of it. But still, by filming, taking photos and scanning, I started to economize my life space and to spread the mess to hard drives. It is much more economic, although still a burden. By collecting materials for recent projects, I shifted the focus from myself because I started to study other. Exploration motivated me to go on location, to talk to people and search the archive of Sisak’s museums and library; it motivated me for making contacts and collaborations with people from cultural organizations and institutions in Sisak, Zagreb, Croatia and beyond. I was particularly fascinated by the effort of a former Sisak Ironworks employee, Davor Dominić, who managed to preserve precious part of photographic and documentary archive of the Ironworks. A big part of extensive archive material of all Croatian factories was systematically purposely destroyed and Sisak Ironworks was bothering all of those newly composed political structures that designed and implemented privatization, conversion and devastation of the country that still last. Actually, while we’re talking, our money is being stolen and the remains of everything destroyed.

A the beginning of 2000, in the description of your exhibition Church in Miroslav Kraljević Gallery, you say, “in the context of my escapism, I consider my life a some kind of quasi-spontaneous performance (an artwork) and my art an analytical simulation of in which I live in. So fortunately or not, the life is living me and I’m living art,” “to me only life combined with fun that I get from endless possibilities of art practice is important to me.” How do you perceive those attitudes today and in what way did the social and political reality in which we live in influence your personal life and your art?

Let’s say I agree with me from that time although it takes too much effort now to construct that kind of thinking. Somehow I don’t really care that is close to a thought I wrote as a part of an installation created shortly after the exhibition Church and it says: Fuck everything. Of course, that is mainly aimed towards everything that is being preached either from religious, political or established standpoint or it comes from some kind of an authority. Critical and social engagement stayed the same from Church until today except that the focus and the entire story is different. From exploring my own identity, I turned to exploring what defines me and that is my surroundings with all its dynamics and processes. I have kept fun as a leitmotif of life meaning and in my art work I tried to display that energy of fun to make my artwork with obscure subjects more accessible.

According from your recent work, it seems to me that you believe that art can make some shifts in society. I would say that you abandoned some escapism because for several years, you’re very active in making changes in your local community in your hometown Sisak. Third Ironworks Festival that you initiated in the industrial zone of Sisak in 2014 is in preparation. With your collaborators, you organized many workshops, exhibitions, performances, lectures, collaborative project, theme tours and concerts. What changed in Sisak in the last couple of years, since you’ve started the Festival? Do you think that you managed to change the ways that local community approaches culture and encouraged self-organization and new initiatives thanks to the Festival? Do you think that the Festival is necessary for the city and did the wider community or institutions that manage cultural politics took any interest in it?

 My view of the world is pessimistic but I ignore it and I behave as though tomorrow will be better and so I work in that way. It’s the principle of “I don’t care; I’m going forward no matter what happens…” The Festival is my experiment and I try to implement my visions of social system in reality that I’m an immediate part of. Former festivals deepened my view and I experience a lot of good and bad things. For example, it’s good that my initial idea of making the festival activities an initiator of social and individual self-organization is coming to life in a way of different activities that the youth is starting to organize in Sisak. And it’s particularly motivating that the entire cultural heritage and my idea of heritage as a part of city’s identity got more supporters and that the city is trying to preserve it through different local and state mechanisms and to incorporate it in an educational, cultural and tourism value of Sisak and beyond. Of course, it’s negative that the corruption and attempts to destroy the whole story are coming from the right side of politics and unfortunately, there are even some negative actions coming from the left side, so it’s…interesting! The Festival definitely left a mark in the city life and the extent of it will be more apparent later when the local politicians from all parties succeed or don’t succeed to completely destroy it. For now, they are just trying.

What obstacles did you encounter when organizing the Festival? What required some extra effort?

The main obstacle was incompetence on all levels of the state and local communities and the chaos of all social levels of functioning. These are some kind of Croatian modus vivendi’s that spread to an extent that I would take a whole eternity to stabilize and normalize it to a tolerable state. For now, it’s all a catastrophe, but that was clear to me and I confronted it consciously although human abominations always surprise me. But that is a general view, when talking about the immediate surroundings; of course there are bad and evil individuals and groups everywhere and on all levels and social structures. With the help of the festival, I gained a deeper insight in other people and myself. Besides being constantly put down and disrespected by the right political end, there were some attempts to control my festival and its financial resources coming from different sides. A big problem is that I operate from the position of the civil sector and that what gets into the budget is not enough so I have to improvise and cut from the program and the result is constant aggravation and fighting about the most practical options where someone always feels withheld which becomes almost a normal fact. There are also shameful dates of competition results, for example, this year the ministry came out with the results at the beginning of May so we have to urgently organize everything before summer and already in September the panic starts because of the application deadline for next year and so on. In the end, we are all tired from the stress and no money while all the money goes to incompetent people who work in city and state institutions. That’s nothing new but it’s always worth mentioning.

But it's also worth mentioning that the big value of your work on the project Invisible Sisak is in the fact that you shifted the attention of wider public to the “Ironworks phenomena”, as you called it. It’s about a factory during socialism that provided prosperity not only for its 14 thousand workers, but it was one of the main reasons for Sisak’s progress. By building a workers’ settlement with communal and social infrastructure, school, daycare center, ambulance, parks, sport and recreation centers, buildings for culture like library, photo and radio club, the factory enable a high life standard for its workers. Tell us something more about your research of the Ironworks and especially about the art colony where public sculptures were made that were introduced into the state register of cultural goods based on your initiative.

Despite the extensive research by me and other individuals on so called independent and institutionalized position, the most impressive findings were the ones I heard while interviewing people lived and worked during that time who articulated the information that I got from previous research. I am talking about my latest project Active Memory where I interview a couple of people who created that cultural story and some of the young people who have an extensive knowledge of the subject. On one side, there was a huge care for workers and their families but on the other, the safety conditions were a lot worse that today. Today, workers at least theoretically have a chance to find some kind of events, and in the Ironworks, they were constant cultural and entertainment events, sport and tourism. A lot of surveys were conducted with the workers that had a goal of making the program better and it’s interesting that the workers sometimes complained that there is too much art and that they don’t understand certain art genres. They had a chance to express their opinions and in some way influence the course of their collective. They also had an equal chance for participation in different cultural events, the wrote texts, actively organized their own amateur art groups, created new artworks, organized exhibitions, read and wrote reviews and functioned like workers and artists. I was intrigued by that experiment of socialist self-management that should get extensive and more articulate valorization and an objective place in scientific and cultural context. But for now, ideological and historical battles are still lead although there is no use of them except for ones that encourage them to hide the extraction of the remaining money from the remains of the national treasure. Art colonies of the Sisak Ironworks that took place from 1971 to 1990, had a goal of developing creative thinking in the manufacturing process and to cultivate it within the experiment with the help of general education and to shape them into subjects and carriers of the construction of society. From today’s perspective, they had incomparably greater worker and human rights than the Croatian workers today.

Your exhibition in Osijek singles out only one smaller segment of the project Invisible Sisak. Along with the documentary Industrial Heaven, it includes one part of the photographic documentation of the project, the documentation of the performance that upgrades the project The possibility of resistance and the compilation of your public outings where you fight for your goals. Could you say that the sentence in the exhibition title There Are Two of Them and We Are Alone, that you remember from your childhood and the streets and playgrounds of Sisak and is actually a quote from a popular comic book, in the context of this exhibition works as a statement about the importance of individual responsibility? Does it call for alliance and solidarity in the fight for the achievement of common ideas?

There is definitely a need for individual responsibility and it’s an important part of everyday behavior and relationships towards one another and the society in general. The aforementioned exhibition title is actually a quote from Alan Ford and it marks the insecurity and indecision of sensitive individuals in relation to the organized collective machinery of the establishment. It can also be applied to the whole social and political climate where you don’t know what exactly is going in and where everyone is blaming somebody else just to avoid responsibility for their own actions: It’s their fault, there are two of them and we were alone…That’s also a paraphrase of the justification for cowardly behavior that manifests itself in avoiding responsibility and not doing anything that is useful and that is the way Croatia functions today, from top to bottom. For example, for all the catastrophically bad moves of the new government, the blame is put on old political structures. The political scene is built on materialistic infrastructure of the old socialist system and it functions on administrative and bureaucratic grounds and postulates of the old system. Party affiliation ensures the climb up the social ladder and the fear of the masses from political revenge for ‘disobedience’, so everything stayed the same. Former social ownership became private and workers don’t have any right to decide. You could never criticize The Party and NOB, you can today, but you definitely shouldn’t criticize the country or the war. The component of togetherness and helping each other is replaced by fighting, hate and division on all grounds. Of course, my Possibilities of Resistance are a resistance to that situation.

This is your first solo exhibition in Osijek, taking place in the space of former lathe workshop of the railway station. It’s hard to imagine that this building along with others will function as a space for culture in a couple of years. Cultural strategists of de-industrialized cities with more or less success try repurpose the industrial heritage. In Croatia, there are only a few successful examples of that kind of complex processes. What are your expectations from this short encounter with Croatian Railways infrastructure?

Repurpose usually means destruction and fast selling of the company. Cultural repurposing in Croatian doesn't exist, at least not on the state level. Only individual initiatives like Labin Art Express from Labin is getting results on a European level. I expect a lot from Rijeka within The European Capital of Culture project. In Sisak, cultural repurposing just made the situation worse. By shifting the attention to industrial objects, the collectors of secondary raw materials made the most profit. I hope that the buildings of Croatian Railways Infrastructure in Osijek will expand my artistic and human horizons and those are my most vital interests – just merge with something completely new to me.

 

PERFORMANS

vlcsnap-2016-05-29-08h54m48s137.jpgvlcsnap-2016-05-29-08h55m21s897.jpgvlcsnap-2016-05-29-08h53m29s397.jpgvlcsnap-2016-05-29-08h51m33s103.jpgvlcsnap-2016-05-29-08h56m02s635.jpgvlcsnap-2016-05-29-08h57m16s260.jpgvlcsnap-2016-05-29-08h52m35s762.jpgvlcsnap-2016-05-29-08h51m59s108.jpg

 

RADOVI / WORKS

IMG_8238.jpgIMG_8268.jpgIMG_8264.jpgIMG_8314.jpgIMG_8220.jpgIMG_8254.jpgUntitled_Panorama7.jpgIMG_3830.jpgUntitled_Panorama4.jpgIMG_8206.jpgIMG_8212.jpgIMG_8209.jpgIMG_8228.jpgIMG_8205.jpgIMG_8215.jpgIMG_8207.jpgIMG_8219.jpgIMG_8222.jpgIMG_8298.jpgIMG_8216.jpgIMG_8231.jpgIMG_8302.jpg

 

OTVORENJE IZLOŽBE / EXHIBITION OPENING

IMG_8284.jpgUntitled_Panorama11.jpgIMG_8348.jpgIMG_8275.jpgIMG_8260.jpgIMG_8263.jpgIMG_8326.jpgIMG_8337.jpgIMG_8344.jpg