POPUP 28

Ivan Šeremet, Smrt umjetnika

3.7.2016.

Eurodom

Poruka instalacije/ happeninga Smrt umjetnika izravna je i bespoštedna. Autor je ponovno upotrijebio njegovu rukopisu imanentna umjetnička sredstva i vrijednosti – duhovitost, kritičnost, apsurd, humor, ironiju i samoironiju. Projekt je iskazana u prvom licu, s osloncem na autorovu u tijelu i minimalističkoj verbalnoj ekspresiji (tek dvije riječi!).

Na galerijskim zidovima zalijepljene su otvorene vreće za smeće s natpisom „Šeremet“, u sredini prostora je stol s posluženom hranom i pićem za karmine (pečenka, makovnjača, orehnjača, rakija, vino...). Autor stoji pokraj stola - u odijelu - i sa zadrškom izgovara "Slava mu"! („U Hrvatskoj se lako dolazi na glas; za to treba samo jedna malenkost: da se umre“, odavno je poručivao Tin Ujević).

Poput svih dosadašnjih, i ovaj se projekt Ivana Šeremeta, dakako, može odčitavati na više načina i iz različitih očišta. I ovom prigodom - ovako gledamo na poruku ovog projekta, kojim njegov autor nastavlja, referirajući se na lokalne prilike, aktivno promišljati prostor i društveni život u vlastitu okružju – umjetnik usmjerava pogled na problematična mjesta, neravnotežu i loše spojeve u društvenoj strukturi, nastavlja ironizirati osjetljiva statusna pitanja, posebice status stvaraoca, inih intelektualaca, neuklopljenih i neusidrenih pojedinaca u izoliranoj, uskogrudnoj, melankoličnoj, uspavanoj i od kulturnih i umjetničkih zbivanja odsječenoj lokalnoj sredini, dotičući njihovu diskriminaciju i predrasude koje se oko njih pletu. To, dakako, važi i za jednako tako neuklopljene i neprihvaćene manjine.

Marginaliziran u vlastitoj sredini (dok su njegovi radovi rado viđeni odlično prihvaćeni u nacionalnim galerijama), Šeremet još jednom proziva nekooperativno lokalno okružje, koje se prema svemu što iritira njegovu samodovoljnu uspavanost i duboku uljuljkanost u melankoliju, postavlja ravnodušno i ignorira, što Šeremet shvaća kao anomaliju koja se ne da iskorijeniti, samoironizirajući vlastiti trud i ironizirajući gluhost sredine, ne predmnijevajući stvarne učinke vlastita djelovanja na osvještavanju i saniranju ovih boljki, još manje vjerujući u učinak provociranja i razotkrivanja najmoćnijih gradskih i državnih ustanova. Na taj način umjetnik ni ne pokušava ponovno pozivati na pretresanje piramidalne društvene strukture, koja se prema svemu što je iritira postavlja nadmoćno i bahato. Umjetnost može samo dijagnosticirati probleme, ali nema stvarnu učinkovitost koja može inicirati društvenu promjenu.

 

Biografija:

Ivan Šeremet, multimedijalni umjetnik, živi u Slavonskom Brodu. U svom radu opservira prostor u kojem živi. To su osobna iskustva ispod kojih se javlja distancirani humor ali i poruga premanekooperativnom okruženju.

Izlaže na tridesetak samostalnih izložbi: Zagreb - MSU ; Rijeka - MMSU , Novi Sad - MSU.

Također na niz skupnih izložbi : Kassel, Beograd - Bezgranične granice ; Budapest - Human nature; Zagreb - 20 godina Galerije PM ; Zagreb - 80 - te.

Autor je grafičke mape s Goranom Remom; Skica za melankoliju ( s deset suradnika ).

Prezentirao više od sto suvremenih umjetnika iz regije:Hrvatska, BIH, Vojvodina, Mađarska, Poljska i Čekoslovačka.

O njemu pišu M. Šuvaković, Z. Maković, M.Šolman, A.Maračić, I.R.Janković, I.Župan, V.Kusik, G.Rem. Ž.Marcijuš.

 

Intervju vodio Ivica Župan

Referirajući se na tvoju posljednje zagrebačke izložbe, posebice na onu u Greti, S predsjednicom na kolačima, odčitavamo da tvoj ironijski i autoironijski govor u prvom licu ponovno govori o činjenici da se pojedince, ali i manjine (u Greti se referiraš na Rome) potiskuje onkraj društvenih rubova. I u performansu/instalaciji Smrt umjetnika referiraš se na lokalne prilike, aktivno promišljaš prostor i društveni život u vlastitu okružju; usmjeravaš pogled na problematična mjesta, neravnotežu i loše spojeve u društvenoj strukturi. Ponovno nastavljaš potaknuti osjetljiva statusna pitanja, posebice status stvaraoca, intelektualca, ne uklopljenih i neusidrenih pojedinaca u izoliranoj, uskogrudnoj, melankoličnoj, uspavanoj i od kulturnih i umjetničkih zbivanja odsječenoj lokalnoj sredini drugih i ukazati na njihovu diskriminaciju i predrasude koje se oko njih pletu. To, dakako, važi i za jednako tako neuklopljene i neprihvaćene manjine, poput Roma, koje posebice ističeš. Prihvaćaš li da ovaj dio tvoga bogatog opusa spada u tzv. participacijsku umjetničku praksu?

Radovi nose moje iskustvo i duh. Obilježavam svoju postojanost i pokušavam doseći ono iskonski ljudsko. To je izlaz iz okvira umjetničkog u opću ontologiju, projekcija na druge, slične. To jest neka vrst participacije u posvudašnjosti.

Može li se taj dio tvojih umjetničkih aktivnosti svrstati u i okvire Bourriaudove relacijske estetike?

Moguće je da ti radovi nose segmente Baurriaudove relacijske estetike ali kako nastaju intuitivno u osnovi su prije svega alternativni.

Shvaćaš li i ti „socijalnu“ djelatnost kao animaciju, kao pokretanje mehanizama koji će omogućiti proces transformacije, „društvena ozdravljenja“ ili se zadovoljavaš očitavanjem ironije i samoironije?

Moje umjetničke potrebe prelaze zadovoljavanje intimne prirode i usmjerene su na promjene uz spoznaju da se krhkost postupka teško nosi sa životom.

Jesu li to što danas čini relacijsku estetiku ipak samo mikro utopije, u kojima nedostaju aktivirajuća snaga i stvarni agens promjene, a upravo bi ta promjena trebala biti temeljno pitanje angažirane umjetnosti? Odnosno, kako je to jezgrovito formulirala kritičarka i teoretičarka Irena Bekić, „ je li angažirana umjetnost doista politična ili samo reprezentira svoju političku sliku?“. Smijemo li zadovoljavati tek ilustracijom, oslikavanjem hegemonije lokalnih društvenih struktura ili od umjetnika trebamo zahtijevati i izravno uplitanje koje bi dovelo do pozitivnih promjena?

U tom nastojanju oko depolitizacije postoji mišljenje akumulirano u rečenici: "tiha voda brege dere"

U čemu ti intimno vidiš svrhu takva djelovanja?

U kreiranju boljeg svijeta pa makar se to očitovalo i u na tren podignutim obrvama.

Konzervativan sam recipijent, konačno tvoj sam vršnjak, i u ovakvu umjetničkom poslanju za sebe ne pronalazim bog zna kakve vrijednosti. No i mi stariji pojedinci dio smo domaće likovne scene i imamo se pravo, bez obzira na to kako nas mlađi sudionici scene doživljavali, očitovati o ponuđenoj umjetnosti. Stoga te moram zamoliti da komentiraš ovu jezgrovitu i sjajno formuliranu tvrdnju Antuna Maračića, koju u ovom trenutku držim izuzetno provokativnom, zapravo krucijalnom: „Umjetnici navedene orijentacije tematiziraju bijedu i boli suvremena svijeta kako bi zadovoljili imperative određenih aktualnih trendova, odnosno kustoskih očekivanja ili čak narudžbi te tako dobili na vlastitoj vidljivosti. Ugrožene skupine, žrtve društvenih segregacija, obiteljskih, ratnih i drugih okolnosti, ti 'angažirani' autori tretiraju kao zahvalan materijal, potvrđujući i prolongirajući svojim akcijama njihov status, sve u svrhu, misle, njihova vlastita spasenja, za njihovo vlastito dobro. No ako se pritom i uključi izvjestan obzir, iskazuje empatija prema tim subjektima artističke obrade, bavljenje njima obično je jednokratno, žrtve ostaju više-manje ono što su i gdje su bile, a umjetnik po svjetskim ili manje svjetskim galerijama izlaže svoje trofeje gradeći artističko-'humanitarnu' karijeru“.

Divno je što si kao pitanje predložio Maračićevu formulaciju.

Teško ću biti tako jezgrovit ali za odgovor nudim zanimljivu činjenicu. Samostalnu izložbu koju je u Galeriji Zvonimir 1996. postavio upravo Antun Maračić tadašnji voditelj iste.

Nije bilo ni malo lako, misliti o formi i estetici dok su avioni nadlijetali iznad glave. Neki radovi baš tada nastaju.

Tu su ljudski prkos i ponos nadrastali bol i umjetnost. Unatoč ishodu kasnije je trebalo živjeti s posljedicama. Već raniji radovi iskazuju ambivalentnost, blago kritiziraju a s dozom ironije nastoje ostati u okviru ljudskog.

Osobno nisam imao vremena ni poriva misliti na uspjeh i karijeru ( spomenuo M.Stilinoviću u jednom razgovoru). Dapače, obasut uvredama, bijesom i ignorancijom okruženja doveden sam u neprilike.

A drugima, marginaliziranim u bezinteresnoj igri nudim , kao i na početku, utopiju za bolest ponavljanja.

 

 

POPUP28 / Ivan Šeremet / The Artist’s Death

 

The message of the installation/happening The Artist’s Death is direct and ruthless. The author used artistic means and values that are immanent in his artistic signature – wittiness, criticality, absurdity, humor, irony and self-irony. The project is in first person, resting on the artist’s body and minimal verbal expression. Garbage bags with the title “Šeremet” are glued to the gallery walls. In the middle of the room, there’s a table with food and drinks that are served at funerals. The author stands next to the table in a suit and is saying, “Glory unto him!” (“It’s easy to get a name in Croatia, you just need to die,” Tin Ujević said a long time ago.)

Like all the previous ones, this Šeremet’s project can be understood in many different ways and from many different viewpoints. We look at the message of this project like this; by reflecting local conditions, the author continues to actively deliberate the space and social life in his surroundings. The artist directs the view towards the problems, imbalances and bad connections in the social structure; he continues to make sensitive questions of status ironic, especially the status of the artists, intellectuals and outsiders, individuals in isolated, narrow-minded and melancholic environment that’s cut off from all cultural and artistic events, touching on its discrimination and prejudice. That, of course, applies to all minorities that don’t belong and are not accepted.

Marginalized in his own environment, (while his works are often readily seen and greatly accepted in national galleries) Šeremet calls out once more the uncooperative local environment that acts indifferently and ignores everything that irritates its self-sufficient dormancy and deep melancholy which Šeremet understands as an anomaly that can’t be eradicated, making his own efforts and the deafness of the society ironic, not expecting the real effects of his own efforts in awareness and remediation and believing even less in the effects of provoking and unmasking the most powerful city and state institutions. In that way, the artist is not trying to call for renegotiation of the pyramid social structure that acts superior and arrogant towards everything that irritates it. Art can just diagnose the problems, but it doesn’t have a real efficiency that can initiate social change.

 

Biography

Ivan Šeremet, multimedia artist who lives in Slavonski Brod. In his work, he observes the space he lives in. Those are personal experiences underneath which distant humor occurs and the mockery towards the uncooperative environment.

He exhibits on around 30 solo exhibitions: MSU Zagreb; MMSU Rijeka, MSU Novi Sad. He was also a part of many group exhibitions: Kassel, Belgrade – Boundless boundaries; Budapest – Human nature; Zagreb – 20 years of PM Gallery; Zagreb – 80s; Author of the graphical map with Goran Rema; Sketch for melancholy (with ten associates).

He presented more than a hundred contemporary artists in the region: Croatia, Bosnia and Herzegovina, Vojvodina, Hungary, Poland, Czechoslovakia. M. Šuvaković, Z. Maković, M. Šolman, A. Maračić, I. R. Janković, I. Župan, V. Kusik, G. Rem. Ž. Marcijuš write about him.

 

Interview by Ivica Župan

Referring to your last exhibitions in Zagreb, especially the Greta one – Having Cakes with the President, we can see that your ironic and self-ironic first person speech talks about the fact that individuals and minorities (in Greta, you’re referring to the Roma people) are pushed to the social edge. In the performance/installation The Artist’s Death, you are referring to the local conditions and actively think about the space and social life in your surroundings; you shift the attention towards the problematic places and imbalance in the social structure. You try to raise sensitive questions about status, especially the status of artists, intellectuals, outsiders and individuals in an isolated, narrow-minded, melancholic environment that’s cut off from all cultural and artistic events, touching on its discrimination and prejudice. That, of course, also applies to outsiders and minorities, like the Roma people, that you particularly draw attention to. Do you accept that that part of your large opus is so-called participatory art practice?

Those artworks carry my experiences and spirit. I mark my existence and I try to reach what is primordially human. That means stepping out of the artistic frame into general ontology, projection onto others. That is some kind of an omnipresent participation.

Can that part of your art activities be classified as Bourriaud’s relational aesthetic?

It is possible that those works have some segments of Bourriaud’s relational aesthetic, but because they’re created intuitively, they are primarily alternative.

Do you understand the “social” work as an animation, as starting the mechanism which will enable the process of transformation of “social recovery” or are you just satisfied with irony and self-irony?

My artistic needs overcome the satisfaction of an intimate nature, and they are aimed towards the changes with the realization that the fragility of actions has a hard time dealing with life.

Is what makes the relational aesthetic today only a micro utopia, in which the activating force and real change are missing, and that change should be the main question of art that is engaging? A critic and theoretic Irena Bekić phrased it like this, “is engaged art really political, or does it just represent its political image?” Should we be satisfied with just an illustration, painting the hegemony of local social structures or should we demand direct involvement of the artist that would bring positive changes?

That endeavor regarding de-politicization is accumulated in the sentence: “still water runs deep”.

What do you see as the purpose of those kinds of activities?

Creating a better world, even if that’s manifested by raised eyebrows.

I’m a conservative recipient, and your peer, and I don’t see any value in this kind of art activities. But we, older individuals, are also part of the local art scene and we have the right, regardless how the young art scene sees us, to have an opinion about that kind of art. So I have to ask you to comment on this excellently phrased statement by Antun Maračić, that I think is very provocative and crucial: “Artists of said orientation talk about the misery and pain of contemporary world to please the imperatives of certain current trends, curator’s expectations or orders and to gain visibility. Vulnerable groups, victims of social segregations, war and other circumstances, those ‘engaged’ authors treat as a good material, confirming and prolonging its status by their actions, all for the cause of their own salvation, for their own good. But if a certain regard is included, a certain empathy towards those subjects of artistic work, dealing with them is usually on a one-time basis; the victims more or less stay where they were and the artist is exhibiting his/her trophies in galleries around the world, building an artistic-‘humanitarian’ carrier.”

It’s wonderful that you proposed Maračić’s formulation as a question. I will hardly be that concise, but I offer an interesting fact as an answer. A solo exhibition in Zvonimir Gallery in 1996, which Antun Maračić installed as a current director. It wasn’t very easy to think about the form and aesthetic while planes were going over your head. Some artworks are created exactly in that moment. Human defiance and pride were stronger than pain and art. Despite the outcome, you had to live with the consequences. Even the earlier works show ambivalence, mildly criticizing and with a touch of irony, trying to stay human. Personally, I didn’t have time or the urge to think about my success and carrier (I have mentioned that to M. Stilinović during one conversation). I was brought to troubles by insults, rage and ignorant society. And to others, marginalized in the game with no interest, I offer, as in the beginning, a utopia for the disease of repetition.

 

PERFORMANS - HAPPENING

IMG_4968.jpgIMG_4957.jpgIMG_5036.jpgIMG_4944.jpgIMG_5018.jpgIMG_5011.jpgIMG_5044.jpgIMG_4952.jpgIMG_4982.jpgIMG_5047.jpgIMG_5039.jpgIMG_4954.jpgIMG_5035.jpgIMG_4948.jpgIMG_4960.jpgIMG_4972.jpgIMG_5040.jpgIMG_5021.jpgIMG_4987.jpgIMG_4978.jpg

 

OTVORENJE IZLOŽBE / EXHIBITION OPENING

IMG_5041.jpgIMG_4991.jpgIMG_4993.jpgIMG_5050.jpgIMG_5023.jpgIMG_5042.jpg