POPUP 30

Vesna Dunimagloska / Blue Blood Baby

15.11.2016.

Ugao Ul. Republike 31 i Osmanovog prolaza

 

Trideseti POPUP dovodi makedonsku umjetnicu Vesnu Dunimaglosku u Osijek, čiji je najnoviji opus obuhvaćen nazivom Blue Blood Baby. Umjetnica internacionalnog karaktera često se u svom radu poigrava sa odnosom pojedinca i sistema - individualnog i institucionalnog. Izražavajući se različitim medijima, najčešće performansom kojeg karakterizira egzistencijalni naboj, autorica je izgradila vlastiti sustav znakovnih elemenata gdje kompleksne forme procesualnih performansa proizlaze iz nepredvidivih odnosa situacija, razgovora, jedinke/umjetnika i sustava gomile/mase.

Tako u jednom od radova naziva Waterlilies (Vodeni ljiljani)pronalazimo Vesnu Dunimaglosku u procesu potkožnog kalemljenja cvjetnih latica, stvarajući raskošnu masku, lijepu na prvi pogled, ali u stvarnosti bolnu sliku. Apsurd i ironija cvjetnog kalupa sudaraju se u začudnoj ljepoti.

Dokumentirajući videom i fotografijom konceptualne situacije autorica se poigrava sa krhkom ravnotežom građenja i rušenja sustava. Ona gradi imaginarnu, a opet realističnu sliku brutalne stvarnosti svijeta koji nas okružuje.

Biografija

Vesna Dunimagloska, rođena 1976. godine u Bitoli, Makedonija, gdje živi i radi. Diplomirala je 1999. na Akademiji likovnih umjetnosti u Skopju, te 2005. završila je master na Fakultetu likovnih umetnosti Beograd. Gostovala je na brojnim umjetničkim rezidencijama (CC-Beč, MC New York City, Casino Luxembourg, Moskva IFAI) i izložbama (Skopje, Beograd, Beč, Luxembourg, Minneapolis, Tirana), te na izložbama nacionalnog predznaka (Context Europe, Vienna, Lyon; The Artist in Conversation, Canabel, Hamburg, Imago Mundi Lucianno Benneton collection). Godine 2002. AICA ju svrstava među šest najistaknutijih umjetnika u Makedoniji, a Miško Šuvaković ju uvrštava u svoju knjigu Pojmovnik suvremene umjetnosti kao jedan od primjera makedonske post- avangardističke umjetničke prakse. Članica i surganizatorica u grupama Artistically through the Phenomenal 5- 6 (2012.- '15.) i PATEM 365 (By the way art 365) koja djeluje od 2015. godine.

 

Intervju vodila Aleksandra Petruševska  

Gledajući radove, doživjela sam vraćanje kroz vrijeme kada sam se suočavala sa dilemama koje sam već imala suočavajući se sa djelima Dunimagloske. Naglašena surova vizualnost odmah stavlja djelo u socijalnu dimenziju, gdje gledatelj(recipijent) pokušava pronaći istinski problem koji okupira autoricu. U tom slučaju recepcija djela postavlja asocijativna pitanja pred kojima gledatelj na trenutke ostaje zbunjen. U svakom slučaju, kada je riječ o ovoj vrsti vizualne prakse, ograničene su mogućnosti komunikacije sa širokim slojem javnosti budući da postavlja specifična kulturološka pitanja proizašla iz istraživanja odnosa identiteta i složenog kulturološkog sustava putem određenih specifičnih mentalnih struktura osobnog, lokalnog i kolektivnog karaktera.

Da li je Blue Blood Baby nekakva paralela prirodnom sistemu umjetnosti i njenog odnosa spram umjetnika koji ju stvara?

Blue Blood Baby je tjelesno autoimuni i društveno-sociološki fenomen koji se referira na prirodu sistema umjetnosti koji ima tendenciju samoozljeđivanja, samoizdvajanja, samoispadanja sadržaja srži procesiranja pojedinca u određenom sustavu kao posljedica privlačnosti genetski nekompatibilne jezgre, koja kao plod stvara njeno autoimuno tijelo, proizvod/otpadak koji se sam od sebe istiskuje/otpada/ od sistemske cjeline. Nevjerojatna je njegova potreba stvaranja antitijela na koja postaje autoimun a sa time i njegova priroda je da se samouništava. Tako se stvara dekonstrukcija, sistem samoodržanja koji je pak način građenja takvog tijela. Zato je prije svega prirodno njegovo nepovjerenje ali i vjera u nečiju umjetnost. Otuda je ideja za stvaranje nematerijalne umjetnosti, na tko zna koji način, njegov pokušaj za tjelesnim samoisčeznućem i ugradnjom/inplantiranjem, u druge postojeće forme, strukture, s karakterom dislociranih formi urbanog djelovanja. Kao rezultat dugogodišnjeg održavanja mentalnog stanja svijesti o neproduktivnosti u vidu materijalne umjetnosti, izražen je u obliku akcije, razgovora, rituala, improvizacije i drugih vidova kreativnog izražavanja u skupini koja zajedno živi ili boravi na određenim lokacijama izvan grada, ovaj projekt se odnosi na širi kulturno-društveni svijet.

Umjetnik ne završava svoj rad u trenutku kada će završiti djelo, već to radi u onom trenutku kada se suočava sa publikom u kontekstu nekakvih građanskih konvencija, kada se suočava sa cijelim sustavom. Kako se nosiš sa institucionalnošću?

Svaka ideja koja nastaje teži instituciji. Takva je ljudska potreba. Ideja postaje kreativno nepodnošljiva, ako je čovjek podijeli, ima tendenciju da se oslobodi pri prvom susretu sa nekim i da je utjelovi, i tako ona od osobnog preuzima pojavni oblik komunikacije, između najmanje dvoje i iznikne u instituciji.

Jako je osoban i suštinski izbor na temelju kojeg će umjetnik donijeti zaključke samovrednovanjem. Ako svoju ideju stvara u korelaciji samo sa sustavom vrijednosti koje procesira kroz srž povijesnog tereta sustava sastavljenog poput tijela, neminovno će se otjelotvoriti u instituciji. I to može pogubno utjecati na njega.

Za publiku važi isto, koja prilazi sa cjelokupnim naslijeđenim i osobnim teretom, stojeći u redu, dok iz vlastitog ugla i osobnom odgovornošću doživljava djelo. Svaki rad, a time i autor, u sebi sadrži potencijal da bude institucionaliziran. Individualizam kao nekakva zaštita od institucionalizma je izgubljena bitka u okvirima sustava umjetnosti.

Vizualni govor ne vodi samo u socijalnu, već i u psihološku dimenziju. Kako vam se čini ova konstatacija?

U koju će nas drugu dimenziju prevesti vizualni govor, izuzetno je vrijedno promišljanje za stvaranje umjetnosti. Jedino tako i ima smisla. Dimenzioniranje misli je proces individualnog energetskog transfera/komunikacije, autorove sposobnosti kretanja kroz realnost, upijanja, akumuliranja autohtonih sadržaja koji nadalje uspijevaju pokrenuti jedan ili više nivoa. Taj sadržaj je slojevit i ne ostvaruje se uvijek u obliku/jeziku/mediju, a i sa kontekstom se ne završava umjetnički rad ako on u sebi nema nešto što psihološki ne dimenzionira, zbunjuje i potkopava temelje na kojima ste izložili svoj postulat.

U krajnjem smislu, umjetnost ne treba svoditi samo na njenu materijalnu i vizualnu pojavu, već i da se pronađe način na koji će se proslijediti do gledatelja. Čega ima u tvojoj komunikaciji? Humora, ironije, šoka ili...?

Vjerojatno se ovo pitanje odnosi na prirodu mog doživljaja i dijaloga sa realnošću.

Zato ću ga pokušati nekako imenovati jezikom kojim se služim pri komunikaciji sa gledateljem. Često je moj interes za realnost bezinteresan, no smješten je točno u njenom centru, pa od takvog preklapanja dvije paralelne nelogične slike sa elemntima "neposlušnosti" u odnosu sa njenom autentičnosti i očekivanjima nastaje u osnovi uokvirena slika duhovnog apsurda. Rijetko kad koristim šok kao glavni element, no ponekad se volim igrati sa njegovom ikonografijom i performativnim karakterom, koji je od točke A do točke B, proslijeđen kroz nekakvu procesualnu prirodnost u kontekstu nekakvog druženja, situacije, razgovora, koji kao dvokanalna paralelna situacija postupno mutira u vizualnu senzaciju ugodnu za gledanje u socijalnom, emotivnom, prijateljskom, erotskom ili nekom drugom aspektu bliskom društvenom životu. Takvo hologramsko preklapanje komunikativnih slika je nenametljivo, no zna i zbuniti i postavljati brojna pitanja koja se, direktno ili indirektno, odnose na čin potrebe za stvaranjem i koje je dopunska forma u ovakvim vidovima performansa.

Da li razmišljaš o tome da bi izvedba rada ovih istih istraživanja u drugim medijima ostavio drugačiji dojam na publiku?

Da. Mala promjena medija je isto kao kad se za milimetar pomjeri antena. Odmah se mijenja slika, primaju se i predaju druge informacije, stoga je važno koji film emitirate. Svaki medij sadrži/emitira različit program. Potraga za odgovarajućim medijem u kojem se prepoznaje jedna ideja se svodi na povremene smetnje/miješanja slike pri malim pomacima. Namjestiti se na točku u kojoj se presijecaju frekvencije i primopredaju(transmitiraju) misli je najveća zadaća autora.

Prilikom čestih pojava ženskog akta u umjetnosti, pa makar i segmenata tijela, nenametljivo se pojavljuju pitanja o funkciji žene u osvješćivanju odnosa. Kakvo značenje to ima za tebe (žena, matrijarhat, feminizam)?

Godinama se ne uspijevam dovoljno uvjeriti da se pojava bilo kakvih ženskih atributa treba neminovno definirati u okvirima rodnog poretka. Bezobrazno nametljivo je bezrezervno zauzimanje stava na pojavu klasifikacije ženske tjelesnosti u umjetnosti, osakaćuje njezinu višeznačnu prirodu i stvara nelagodnost u vlastitoj koži. Čak i kada se autorica želi baviti takvim istraživanjima, nije neophodno da se skine. Što važi i obrnuto.

U posljednjem projektu očigledno je prisutan spoj između tebe i elemenata prirode, okruženja, eksperimentiraš i stvaraš vlastiti laboratorij za obavljanje određenih bioloških procesa, nalik na igru koja krije opasnost da se u svakom trenutku sve sruši. Kako doživljavaš tu neizvjesnost? I kako to opet završi kao umjetničko djelo?

Igrajući se na taj način sa ravnotežom moći u procesima građenja i rušenja sistema, stvara se nova situacija subjektivnog tjelesnog, socijalnog i duhovnog djelovanja u okvirima zajedničkog boravka u autentičnim u autohtonim sredinama koje akumulira i gradi individualni sustav znakovnih elemenata u formi kompleksnih ritualnih formi izvedbe, najčešće fotografskih i video dokumenata, no i naknadnim intervencijama digitalnim medijima.

Otvoreno se suočavaš sa složenošću cjelokupne socijalne, političke i općenite problematike. Kakav je krajnji rezultat? Ima li sve to smisla?

Sve više se uvjeravam da je umjetnost najbesmisleniji posao na svijetu bez kojeg za mene život nema nikakvog smisla. To je moj pogled na svijet.

30th POPUP is bringing a Macedonian artist Vesna Dunimagloska to Osijek. Her newest artwork collection is entitled Blue Blood Baby. This international artist often plays with the relationship between the individual and the system in her work. By expressing herself using different mediums, most often performance art that is characterized by the existential charge, the author creates an individual system of sign elements where complex forms of the performances come from the unexpected situations, conversations and the relations between the individual/artist and the system/mass.

In one of her works entitled Waterlilies, we find Vesna Dunimagloska in the process of subcutaneous inoculation of flower petals, creating a luxurious mask. At a first glance, it is a beautiful sight, but in really, it’s a painful image. The absurd and the irony of the flower mold collide in astounding beauty.

By documenting conceptual situations the author is, using video and photography, playing with the fragile balance of constructing and deconstructing the system. She builds an imaginary, but still a realistic image of the brutal reality of the world that surrounds us.

 

Biography

Vesna Dunimagloska, born in 1976 in Bitola, Macedonia, where she lives and works. She graduated in 1999 from the Faculty of Fine Arts in Skopje. In 2005 she obtained an MA at the Art University of Belgrade. She has participated in art residences (CC-Vienna, MC New York City, Casino Luxembourg, Moscow IFAI), numerous exhibitions (Skopje, Belgrade, Vienna, Luxembourg, Minneapolis, Tirana) and exhibitions with national art teams (Context Europe, Vienna, Lyon; The Artist in Conversation, Canabel, Hamburg, Imago Mundi Lucianno Benneton collection). The exhibition Selection 2002 AICA put her among the six best artists in Macedonia. Prominent art historian Miško Šuvaković mentions her work in his Glossary of Contemporary Art work as an example of Macedonian post- avant-garde art. A member and organizer of art groups Artistically through the Phenomenal 5 - 6(2012.- '15.) and PATEM 365/ By the way art 365 (from 2015).

 

Interview by Aleksandra Petruševska

By looking at these works, I’ve experienced going back through time where I confronted dilemmas that I already had when confronting myself with the works of Dunimagloska. The accentuated raw visuals immediately put the body in a social dimension where the viewer (recipient) tries to find the true problem that occupies the author. In that case, the reception of the work asks associative questions that confuse the viewer. In any case, when we talk about this kind of visual practice, the possibilities of communication with a wide audience are limited since it questions specific cultural questions that come from exploring the relation between identity and a complex cultural system by certain specific mental structures of personal, local and collective character.

Is Blue Blood Baby some kind of a parallel to the natural system of art and its relationship towards the artists that creates it?

Blue Blood Baby is a bodily and auto-immune social phenomenon that refers to the nature of the art system that has a tendency of self-mutilation, self-segregation and self-fallout. The individual is processed in a certain system as a consequence of the attraction of the genetically incompatible core that yields its auto-immune body, a product/refuse that extrudes itself from the system. Its need to create antibodies to which he becomes immune is incredible and by that its nature is to self-destroy. That’s how deconstruction is made – the system of self-preservation which is in turn the way of building that kind of body. That’s why its distrust and trust in someone’s art is natural. That’s where the idea to create immaterial art came from, who knows how, its attempt to vanish and install/implant itself in other existing forms, structures with the nature of dislocated forms of urban activity. As a result of a long-term mental state of consciousness about unproductiveness in terms of material art, it is expressed through action, conversation, ritual, improvisation and other types of creative expression in a group that lives together on a certain location outside of the city; this project is about wider cultural and social world.

The artist does not finish his/her work at the moment when he finishes his artwork; he/she does it at a moment of confrontation with the audience in the context of civil conventions and the confrontation with the whole system. How do you deal with institutionalization?

Every created idea leans to institutions. That’s the human need. The idea becomes creatively unbearable, if someone divides it, it has a tendency to free itself by the first encounter with somebody. That’s the way the idea manifests itself from the personal and communicates between the two and grows in the institution.

The choice artist’s conclusions are made from by self-evaluation is very personal. If the artist creates his/her idea in correlation only with the value system that are processed through the core of the historical burden of the system assembled like a body, it will imminently embody itself in the institution. And that can be fatal.

It’s the same for the audience that comes with its inherited and personal burden, standing in a queue, while from its own angle any responsibility experiences the body. Every artwork, and by that the author, finds a potential in his/herself to be institutionalized. Individualism as a protection from institutionalism is a lost battle in the bounds of the art system.

Visual speech leads not only into the social, but also the psychological dimension. What do you think about this ascertainment?

It’s good to think about what other dimension will visual speech will brings us to. That’s the only way that makes sense. It’s the process of individual energetic transfer/communication, the author’s ability to move through reality, absorbing, accumulating autochthonous content that initiate one or more levels. That content is layered and it’s not always realized in a shape/language/medium, and an artwork is not finished with a context if it doesn’t have something psychological that confuses and undermines the foundations.

In the final sense, art shouldn’t be reduced only to its material and visual manifestation. It’s also important to find a way to forward it to the viewer. Is your communication humorous, ironic, shocking or?

I’m guessing this question relates to the nature of my experience and dialogue with reality. That’s why I’m going to try to name it with a language I use while communication with the viewer. Oftentimes, my interest in reality is nonexistent, but it’s placed exactly in its center, so from the overlapping of two parallel and illogical images with the elements of ‘disobedience’ in relation to its authenticity and expectations, a framed image of spiritual absurdity is created. I rarely use shock as a main element, but sometimes l like to play with its iconography and performative character that’s from point A to point B forwarded through some kind of process in the context of hanging out, situation, conversation that as a parallel situation slowly mutates in a visual sensation that is pleasant to watch in a social, emotional, friendly, erotic or some other aspect of social life. That overlapping of communicational images is unassuming, but it can confuse and bring out a lot of questions that are directly or indirectly about the need to create and that are an additional form in these types of performances.

Do you think about would these artworks have a different effect on the audience if they were in different mediums?

Yes. A slight change of medium is the same as moving the antenna by a millimeter. The image is instantly changed, different information is received and transmitted so it’s important which movie is broadcasted. Every medium contains/broadcasts a different channel. The search for the suitable medium for one idea comes down to a disturbance or interference of the image.

To be at the point where frequencies intersect and transmit thoughts is the biggest job of the artist.

Female nudes or segments of the body are frequent in art, so the questions about the function of a woman in raising awareness are raised. What meaning does that have to you (a woman, matriarchal, feminism)?

For years, I couldn’t convince myself that any female attributes should necessarily be defined inside the gender order. Taking a stand about the classification of female bodies in art is rudely intrusive; it destroys its multilayered nature and creates discomfort in your own skin. Even when the female author wants to explore that, it’s not necessary to take her clothes off.

In your last project, the connection between you and the elements of nature is very present. You experiment and create your own laboratory for certain biological processes, like a game that hides the danger that everything is collapsing in every moment. What do you think about that uncertainty? And how does it end up as an artwork?

By playing with the balance of power in the process of constructing and deconstructing the system, a new situation of subjective, social and spiritual doing is created, building an individual system of sign elements in the form of complex ritual forms of the performance, mostly photo and video documentation, but also interventions by the digital media.

You openly confront the complexity of the whole social and political issues. What’s the end result? Does it all make sense?

I’m reassuring myself that art is the most absurd job in the world life has no sense without for me. That’s my view of the world.

 

RADOVI / WORKS

IMG_6096.jpgIMG_6099.jpgIMG_6093.jpgIMG_6062.jpgIMG_6047.jpgIMG_6042.jpgIMG_6041.jpgIMG_6044.jpgUntitled_Panorama3.jpgIMG_6064.jpgIMG_6076.jpgIMG_6038.jpgIMG_6072.jpgIMG_6049.jpgIMG_6055.jpgIMG_6073.jpgIMG_6058.jpgIMG_6085.jpgIMG_6063.jpg

OTVORENJE IZLOŽBE / EXHIBITION OPENING

IMG_6027.jpgIMG_5997.jpgIMG_6025.jpgIMG_6010.jpgIMG_6000.jpgUntitled_Panorama1.jpgIMG_6035.jpgIMG_5994.jpgIMG_6013.jpgIMG_6008.jpgIMG_6023.jpgIMG_6002.jpgIMG_6024.jpgIMG_6004.jpgIMG_5988.jpgIMG_6007.jpgUntitled_Panorama1-2.jpgIMG_5995.jpg