POPUP31

Robert Fišer, Binarni prostori

11.3.2017.

Esseker centar

U subotu 11. ožujka na POPUP31 u 19 h u osječkom Esseker centru (ulaz iz Ribarske ulice) predstavit će se izložba Roberta Fišera pod nazivom „Binarni prostori“. Ova je izložba rezultat Fišerovih umjetničkih nastojanja započetih u ranijim ciklusima „Monokromija/Bezimenih površina“ i „Nježne destrukcije“. Još je za vrijeme studija Fišerovo umjetničko uporište podvrgnuto propitivanju u želji da autor nadiđe činjenicu kako je možda već sve naslikano te da se više ne može vizualizirati nešto „novo i originalno“. Krajnji je rezultat njegova umjetničkog djelovanja uvijek neizvjestan – njegovo je djelovanje putovanje uvijek iznova (pre)određuje zadano odredište samo kako bi ga se opet moglo (pre)odrediti. O tome sam kaže sljedeće: „U Monokromijama sam došao do kraja u smislu oduzimanja i redukcije našavši se na prekretnici iz koje sam jedini smisleni pravac vidio u skidanju te „pojednostavljene“ slike s platna kao njezine konvencionalne i prirodne površine. Iz te sam ideje započeo destrukciju monokromnih i reduciranih slika. Tragao sam za novim mogućnostima slike stavljajući je u međuodnos s platnom (matricom), prostorom i publikom. Mogli bismo reći da su radovi na ovoj izložbi ekstenzija tih ciklusa i promišljanja o mediju – ali ne samo o slici, već i o skulpturi, crtežu i fotografiji.“ Ekstenzivnost je ovih radova vjerojatno tek osnova Fišerova budućeg djelovanja, potrage kojoj se cilj određuje sam po sebi bez unaprijed određenog omeđenja.

 

Biografija

Robert Fišer rođen je u Osijeku 1976. Diplomirao 2012. godine na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Aktivno izlaže od 2008. godine, te je do sada ostvario više samostalnih i skupnih izložbi. Za svoj rad nekoliko puta je nagrađivan. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Osijeku i jedan od osnivača POPUP projekta. Bavi se slikarstvom i multimedijom. Živi, radi i djeluje u Osijeku.

 

Razgovor vodio Igor Loinjak

U lipnju 2012. godine u sklopu trećeg izdanja POPUP Projekta održao si izložbu Logike promatranja proizašlu iz tvog diplomskog rada obranjenoga na Likovnom odsjeku Umjetničke akademije u Osijeku pod mentorstvom profesora Vladimira Freliha. Od tada je prošlo gotovo pet godina. Što se u međuvremenu događalo na tvom umjetničkom polju?

Odmah nakon obrane diplomskog rada i spomenute izložbe, koja je bila isključivo multimedijalna, započeo sam seriju monokromnih slika – Bezimenih površina – koje su prošle godine bile prezentirane u Galeriji Waldinger u Osijeku. Usporedno sa serijom monokromija, točnije 2013. nastao je i drugi ciklus pod nazivom Nježna destrukcija. U međuvremenu sam pak radio i neke radovi nevezane za spomenute cikluse.

Izložba „Binarni prostori“ u kojoj problematiziraš polje tradicionalnih medija slike i skulpture svojevrstan je preplet tvojih ranijih i već spomenutih ciklusa Monokromija ili Bezimene površine i Nježne destrukcije. U kojoj se mjeri različite cikluse trudiš ispreplesti da bi došao do nekih novih umjetničkih mogućnosti?

U Monokromijama sam došao do kraja u smislu oduzimanja i redukcije našavši se na prekretnici iz koje sam jedini smisleni pravac vidio u skidanju te „pojednostavljene“ slike s platna kao njezine konvencionalne i prirodne površine. Iz te sam ideje započeo destrukciju monokromnih i reduciranih slika. Tragao sam za novim mogućnostima slike stavljajući je u međuodnos s platnom (matricom), prostorom i publikom. Mogli bismo reći da su radovi na ovoj izložbi ekstenzija tih ciklusa i promišljanja o mediju – ali ne samo o slici, već i o skulpturi, crtežu i fotografiji.

U ciklusu Nježna destrukcija akril si s oslikanih platana strugao ne bi li dobio akrilnu prašinu koju si zatim stavljao u određeni odnos prema platnu s koje je skinuta. U Konverzije je također utkano dosta destrukcije i re-formacije prvotno izvedenog objekta ili slike. Što u tvojim radovima spomenuta destrukcija označava?

Destrukcija ovdje nije destruktivan čin koji bi označavao uništavanje vlastitoga rada, već je samo jedna etapa u cjelokupnom procesu. Ta etapa vodi prema transformaciji medija i ne uključuje poništavanje. Objekt kao geometrijsko tijelo u prostoru nešto je elementarno, ali ga je jednako tako moguće rastaviti na manje čestice. Čin bi destrukcije stoga nazvao analitičkom dekonstrukcijom iz koje proizlazi daljnji proces raspolaganja dobivenih elementa.

U radu „Bi“ nadovezuješ se na „Negativ“ iz ciklusa Nježna destrukcija u kojem si sastruganu akrilnu prašinu s monokromnog platna raširio na tlo u svim smjerovima izvan okvira platna na kojem si slikao. Ovoga se puta također služiš strategijom negativa kao dokazom nekadašnjeg postojanja sada de(kon)struiranih objekta – kugle i kocke. Zašto ti je važno to „brisanje“ objektnosti objekta?

Ponekad je potrebno nešto uništiti da bi se nešto novo stvorilo. Kozmički zakon.

Na koji način gipsana prašina dobivena fizičkim poništavanjem objekata te objekte može komemorirati ostavljajući o njima tek materijalni zapis lišen oblika poništenog „smrću“ objekata?

O smrti objekata ovdje možemo govoriti jedino u smislu njihovog žrtvovanja za neki daljnji i viši cilj. Prije bih rekao da se radi o transformaciji objekta. Uslijed smrti objekt bi ostao u amorfnom obliku i stanju mirovanja. Ovdje, međutim, on prolazi kroz konverziju i egzistira u nekom drugom obliku ili prostoru zrcaleći se u vlastitom negativu ili slici. Transformacije su objekata kretanje kroz egzistencijalno iskustvo i svijest utemeljenu na istraživanju.

Rad „Prijelaz“ iz ciklusa Konverzije također se nadovezuje na prijašnju Nježnu destrukciju, točnije na „Čašu punu slike“. Osnovni strategijski pristup ovoga rada mimetičko je odražavanje platna i objekta oblikovanog od akrilne prašine sastrugane s platna. Unatoč prostornoj udaljenosti platna i objekta, njihova je povezanost esencijalne prirode jer gubljenjem jednoga od ova dva segmenta rad gubi svoju cjelovitost. Vidi se, dakle, kako tvoje promišljanje slikarstva sve više teži njegovom širenju prema slici-objektu. Što te potiče na proširenje tradicionalnoga pojma slike i zašto je smatraš nedostanom?

Još dok sam studirao na Umjetničkoj akademiji proganjala me misao i činjenica da je kroz povijest sve naslikano te da se nema ništa novo za prikazati, da je već sve viđeno.

Sve što danas radimo samo su varijacije na viđeno i postojeće. Osjetio sam potrebu otrgnuti se tom osjećaju. Jedini je način bio da nešto po tom pitanju poduzmem. Potisnut tom paranojom počeo sam razmišljati o poništavanju slike i njezinom izlasku iz okvira u doslovnom i fizičkom smislu. Moglo bi se reći da sve ovo dolazi iz racionalne unutarnje potrebe potaknute očajem. Traženje izlaza iz agonije u koju me tjerala činjenica da je možda već sve napravljeno i viđeno pretvorila se u igru čiji su rezultat moji radovi. Nudim određene mogućnosti, ali ne i rješenja budući da još uvijek tragam. Mislim kako do pravih rješenja ne trebam ni doći jer bi tada nastupio kraj. Stvar je u toj potrazi.

U „Pejzažu na platnu“ problematiziraš čest stav uzgred upućenih posjetitelja izložbenih događanja koji traže da slikarstvo preslikava i oponaša vidljivu stvarnost. Maurice Denis je zapisao: „Treba imati na umu: slika je, prije nego što je postala konj, ženski akt ili nekakva anegdota, bila prije svega ravna površina, prekrivena bojama raspoređenima po određenim zakonitostima.“ Francuski simbolist ističe i kako „umjetnost nije više isključivo vizualni doživljaj koji jednostavno upamtimo, a nije ni fotografija prirode, čak ni ona profinjena. Ne, umjetnost je djelo našeg duha za koji priroda nije ništa drugo do poticaj.“ Zašto ti je autonomija slikarskoga prizora, odnosno platna važna i što misliš o isključivo mimetičkom slikarstvu?

Mimetničko se slikarstvo nadmeće s prirodom stvarajući iluziju prirode te je kao takvo povijesno prevladano onoga trenutka kada se pojavila fotografija koja se do danas u oponašanju prirode prilično usavršila. Smatram da je mimetičko slikarstvo još uvijek vrlo popularno – kako kod starije, tako i kod mlađe populacije. Napose se to vidi ako se osvrnem na naše podneblje, a takav stav publike proizlazi iz sustava obrazovanja koji zapostavlja razvijanje apstraktnog mišljenja poticanjem šabloniziranja, ubijajući time ideju o bilo čemu. S druge smo strane žrtve pogrešnih informacija koje dobivamo od strane nekompetentne mase pojedinaca koji putem medija govore i nameću što umjetnost jest – često posve krivo. Ako se sada u 21. stoljeću smatra da je umjetnost vještina lijepoga mimetičkog prikazivanja i ništa više, onda je to zabrinjavajuće jer je takvo mišljenje sjeme kulturocida sveopće prisutnog u ovim krajevima. Sve to dovodi do poremećaja sustava vrijednosti u odnosu društva, suvremene umjetnosti te umjetnosti općenito. Dolazi do nemogućnosti prepoznavanja određenih kvaliteta te do promicanja mediokritetstva, kiča, klišeja, banalnosti i doslovnosti koji zadovoljavaju sladunjave i sentimentalne ljudske želje i potrebu za „lijepim“. Nije problem u nedostatku znanja koje se uvijek može nadoknaditi, nego u neprihvaćanju činjenica, odnosno u lagodnosti života strukturiranog od iluzija.

Imao sam stoga profesionalnu potrebu stvoriti određenu ironiju kroz „Pejzaž na platnu“. Postavljanjem elemenata doslovno preuzetih iz prirode ignoriram lice platna kao konvencionalnu površinu mimeze te na alternativnom dijelu platna – njegovom rubu – unosim doslovnost kao oprečnost doslovnosti, odnosno kao ono što ne treba prikazivati jer već postoji u prirodi i kao takvo je savršenije od bilo kakvog mimetičkog prikazivanja.

Aristotel je pišući upravo o mimezisu istaknuo pozitivnu stranu umjetnosti kada se misli na oponašanje prirode. On smatra kako je oponašanje čovjeku svojstveno već od djetinjstva, da je u njega urođeno, a oponašanje prirode u umjetnosti omogućava njezino „poljepšanje“? Što misliš o ovoj tezi?

Ako se već vraćamo u teze o umjetnosti iz minulih vremena, prije bih podržao Platonovu tezu o mimezisu. On smatra da umjetnost valja odbaciti zato što je za više od dvije razine stvarnosti udaljena od istine jer ona samo oponaša ono što vidljive stvari jesu. Ali i same stvari tek su slučajna oponašanja svojih vječnih oblika, svoje biti, svoje ideje. Mimetička je umjetnost dakle dvostruko odmaknuta od istine – ona je oponašanje oponašanja.

Ako uzmemo u obzir da je priroda savršena, nema je potrebe "poljepšavati" i stvarati iluziju, laž. Obična mrlja boje na platnu ne može niti nastoji biti išta drugo doli mrlja boje. Analogno tome mrlja boje na platnu je istinitija od naslikanog pejzaža koji se pretvara da je pejzaž, ali je također samo niz mrlja koje mi prepoznajemo kao pejzaž. Prema tome, apstraktno bi slikarstvo bilo istinitije od mimetičkoga jer ne nastoji oponašati.

Da crtež može postati prostorna instalacija koja zauzima cijelu prostoriju pokazuje tvoja „Crvotočnima“ u kojoj oslikane linije na zidu povezuješ s linijom u središtu prostorije koja poput vizualnoga suplementa dovršava rad. Da bi se "dovršenje" postiglo, potrebno je da promatrač zauzme točno određenu poziciju u prostoru iz koje središnja linija vizualno nadopunjuje prazninu ostavljenu na zidnim linijama. Svoju crvotočinu koncepcijski povezuješ s idejom crvotočine u suvremenoj fizici gdje taj pojam označava mogućnost povezivanja udaljenih dijelova svemira crvotočnim prečacem. O kakvom se prečacu radi u ovom slučaju?

Horizontalne i vertikalne crte na zidovima prostorije predstavljaju prostorno-vremenski kontinuum koji se u jednom trenutku prekida, a dio koji nedostaje prolazi kroz prostor te se nastavlja prema nasuprotnom zidu kao poveznica različitih dijelova prostora-univerzuma. Horizontalno je oprečno vertikalnom i u tom je smislu nespojivo poput udaljenih, možda i paralelnih svjetova koje crvotočine po jednoj od fizikalnih teorija povezuju.

Mogli bismo reći da je crna crta koju vidimo posvuda – na zidovima, u prostoru – zapravo beskonačna, No, i tu je potrebno mentalnim procesom povezati točku gdje se prekida s točkom u kojoj se nastavlja. Možemo to teorijski shvatiti kao produženu verziju znaka beskonačnosti jer nas linija u prostoru prebacuje iz jedne dimenzije u drugu budući da nigdje nije označen početak ni kraj kretanja kroz ove linearne prostore. Prečac u ovom slučaju zahtijeva ponovno mentalni element koji je nužan za iščitavanje ove linearne konstrukcije – simulacije svemira kao prostora. Crvotočina je ovdje prečac do mentalnog elementa koji se može, ali i ne mora dogoditi uključujući na taj način komponentu relativnosti koja počiva u osnovi teorije crvotočina.

U ovom se radu oslanjaš na terorijske postavke suvremene fizike. Misliš li da se različite znanosti mogu služiti dosezima „novoga gledanja“ koje nudi suvremena umjetnost? I obratno, koliko različite suvremene znanstvene teorije, napose one prirodnih znanosti, mogu mijenjati odnos prema percepciji stvarnosti unutar same umjetničke prakse?

Umjetnost i znanost su oduvijek bile u međuodnosu utječući jedna na drugu te pokrećući i ubrzavajući se međusobno. Primjerice, otkriće Amerike odnosno dokaz da je zemlja okrugla doveo je do početka renesanse. Iz toga proizlazi najbanalniji primjer u likovnom smislu gdje su šiljasti srednjovjekovni romanički i gotički tornjevi na crkvama u renesansi zamijenjeni poluloptastim oblicima zvanim kupolama te eliptičnim tlocrtima koji upućuju na teoriju o heliocentričnom sunčevom sustavu. Isto tako u suvremenom dobu umjetnost može postavljati pitanja, dok znanost može tražiti odgovore odnosilo se to na humanističke ili prirodne znanosti. Znanost otkriva nove medije kao što su film, fotografija ili digitalni mediji koji su se potpuno integrirali u umjetnost koja onda ponovno propituje granice i mogućnosti tih medija ubrzavajući time nastanak nekih novih.

Suvremena teorijska i kvantna fizika traga za odgovorima o prostoru, materiji i vremenu te nudi mnoštvo teorija koje upućuju na razotkrivanje elementarne istine ili onoga što mi nazivamo "Bog". Zanimljivo je da se znanost zapravo nikada nije odrekla Boga, no ona ga percipira iz drugačijeg aspekta te ga vidi kao inteligentnu kozmičku energiju koja je zaslužna za cjelokupni dizajn svemira kojega smo i mi dio. Primjerice teorija o materiji i promišljanje hologramskoga svemira sastavljenog od šupljih čestica i svjetlosti uvelike može utjecati na percepiju postanka, egzistencije i smisla zašto nešto uopće postoji, a nije Ništa. Zatim vrijeme! Što je ono? Znamo ga mjeriti pomoću sata, ali ne znamo što zapravo mjerimo? Je li vrijeme linearno ili ciklično, objektivno ili subjektivno? Odavno je u slikarstvu prisutan unos vremenske dimenzije kroz motive trulog voća, lubanje, sata, kostura, smrti. Mislim da se ispod svega ovoga znanstvenici i umjetnici bave istim pitanjima tragajući za istom istinom.

Konačno da završimo: Je li bivanje u umjetnosti bivanje u paralelnom svijetu?

Apsolutno ne! S obzirom da suvremena umjetnost stvari čini vidljivima, odnosno ukazuje na ono postojeće što većini nije vidljivo, pitam se tko je tu u paralelnom svijetu?!

POPUP31 / Robert Fišer / Binary Spaces

 

On Saturday, March 11th at 7 pm in Esseker center, Robert Fišer’s exhibition Binary Spaces will be presented as a part of POPUP31. This exhibition is the result of Fišer’s artistic endeavors that began in the earlier series Monochrome/Untitled Surface and Soft Destructions. Even during studying, Fišer’s artistic thought was subjected to questioning and desire to overcome the fact that maybe everything has already been painted and nothing ‘new and original’ can be visualized. The end result of his artistic endeavors is always uncertain – it is always a journey that (pre)determines the default destination just so it can be (pre)determined once again.

He says the following, “In the Monochrome series, I’ve arrived at the end in terms of deduction and reduction, finding myself at a crossroads where the only logical step was taking that ‘simplified’ painting off the canvas that was its conventional and natural surface. From that idea, I’ve started the destruction of the monochrome and reduced paintings. I was searching for new possibilities of painting, placing it in an interrelationship with the canvas, space, and audience. We could say that the works in this exhibition are an extension of those series and thinking about the medium – but not only about painting, but also about sculpture, drawing, and photography.” The extensiveness of these works is probably just a foundation of Fišer’s future work, a quest where the goal is set in and of itself, without previously set boundaries.

 

Biography

Robert Fišer was born in Osijek in 1976. He graduated in 2012 at the Academy of Arts, Osijek. He actively exhibits from 2008, and since then he had many solo and group exhibitions. He was awarded several times for his work. He is a member of HDLU in Osijek and he is one of the founders of the POPUP project. He works in multimedia and painting mediums. He lives and works in Osijek.

 

Interview by Igor Loinjak

In June 2012, as a part of the third edition of the POPUP Project, you had an exhibition entitled The Logic of Observing that came from your Master’s degree work at the Academy of Arts in Osijek that was mentored by Professor Vladimir Frelih. Almost five years have passed from that exhibition. What happened in your art career in the meantime?

Right after my graduation and the aforementioned exhibition that was exclusively multimedia, I’ve started a series of monochrome paintings, Monochrome Surfaces, which were presented in Waldinger Gallery in Osijek last year. At the same time as the monochrome series, in 2013 to be more precise, a second series was created, entitled Soft Destruction. In the meantime, I’ve also created some works that are unrelated to the mentioned series.

The exhibition Binary Spaces, where you question the field of traditional mediums like painting and sculpture, is also intertwined with your earlier and aforementioned series Monochrome or Untitled Surfaces and Soft Destruction. Do you try to intertwine different series of works to create some new artistic possibilities?

In the Monochrome series, I’ve arrived at the end in terms of deduction and reduction, finding myself at a crossroads where the only logical step was taking that ‘simplified’ painting off the canvas that was its conventional and natural surface. From that idea, I’ve started the destruction of the monochrome and reduced paintings. I was searching for new possibilities of painting, placing it in an interrelationship with the canvas, space, and audience. We could say that the works in this exhibition are an extension of those series and thinking about the medium – but not only about painting, but also about sculpture, drawing, and photography.

In Soft Destruction series, you scraped the acrylic paint from the canvas to get acrylic dust that was then placed in a certain relationship towards the canvas it was taken off from. In Conversions, there’s also a lot of destruction and re-formation of the initial object or painting. What does this destruction mean in your works?

In this case, destruction is not a destructive act that symbolizes the destruction of my own artwork; it is just one stage of the whole process. That stage leads to the transformation of the medium and it doesn't include annulment. An object, as a geometrical body in space, is something very elementary, but it is also possible to disassemble it into smaller particles. So I would call that act of destruction an analytical deconstruction that results in a process of having access to different elements.

In the work Bi, you add to the Negative, from the Soft Destruction series, where you’ve spread the acrylic dust from the monochrome painting all over the floor in all directions outside the canvas you painted on. This time, you also use the strategy of a negative as a proof of past existence of the now destructed objects – a sphere and a cube. Why do you consider important to ‘erase’ the objective nature of the object?

Sometimes you need to destroy something to create something new. It’s the cosmic law.

In what way can that plaster dust, which resulted from the physical annulment of the object, commemorate those objects, leaving only a material trace void of all shape annulled by the ‘death’ of the object?

We can talk about the death of an object only in terms of its sacrifice for a bigger and higher goal. I would rather say it’s about the transformation of the object. In the case of death, the object would stay in an amorphous shape and a state of hibernation. Here, however, it undergoes a conversion and exists in another shape or space, mirroring its own negative or the painting. Transformations of objects are moving through an existential experience and consciousness based on research.

The artwork Transition, from the Conversions series, also adds to the previous Soft Destruction, more precisely, to A Glass Full of a Painting. The basic strategic approach of this work is a mimetic reflection of the canvas and the object made from acrylic dust scraped from the canvas. Despite the spatial distance of the canvas and the object, their connection is of essential nature because by the loss of one of these two objects the work loses its wholeness. It can be seen how your contemplation about painting gravitates towards it spreading out to a painting-object. What makes you want to expand the traditional concept of painting and why do you consider it insufficient?

When I was studying at the Art Academy, I was haunted by the thought and fact that everything was already painted throughout history and that there’s nothing new to present; everything has already been seen. Everything we do today is only variations of what’s already seen and what already exists. I felt a need to overcome that feeling. The only way was to do something about it. Repressed by that paranoia, I started to think about the annulment of a painting and it coming out of the frame, in a literal and physical sense. You could say that all of this comes from a rational inner need stimulated by despair. Searching for a way out of the agony I was forced into by the fact that maybe everything has already been done and seen before, turned into a game that resulted in my artworks. I offer certain possibilities, but not the solutions, since I’m still seeking for them. I think I don’t have to find real solutions because that would be the end. It’s about that pursuit.

In Landscape on a Canvas, you question the attitude of casually informed visitors of exhibitions who request that painting copies and imitates visible reality. Maurice Denis wrote, “You should keep in mind: a painting was, before it became a horse, a female nude or an anecdote, a flat surface covered in colors arranged according to certain rules.” The French symbolist also emphasizes that “art is not an exclusively visual experience anymore which we simply remember, and it’s also not a nature photograph, not even the sophisticated one. No, art is the work of our spirit and nature is nothing else but an incentive to it.” Why the autonomy of a painterly scene and canvas is important to you and what do you think about exclusively mimetic painting?

Mimetic painting is competing with nature, creating an illusion of nature and it was as such overcome at that moment when photography appeared. Today, photography perfected the imitation of nature. I think that mimetic painting is still very popular with older and younger population. That can be seen if I look around at our surroundings, and that kind of audience’s attitude comes from the education system that neglects the development of abstract thinking by encouraging templates and killing all ideas about anything. On the other hand, we are the victims of false information we get from the incompetent mass of individuals who, through media, say and impose what art is, often completely wrong. If now, in the 21st century, it’s considered that art is the skill of nice mimetic representation and nothing more, then that is very concerning because that kind of thinking is the seed of cultural genocide that is ubiquitous in this part of the world. All of that leads to a disturbed system of values in the relationship between society, contemporary art, and art in general. The inability of recognizing certain quality occurs in promotion of mediocrity, kitsch, cliché, banality, and literality that pleases sentimental human desire and the need for ‘beauty’. The problem is not in the lack of knowledge that can always be replaced; it is the acceptance of the facts, in the ease of life made by illusions. I had a professional need to create a certain irony through Landscape on a Canvas. By setting up the elements that are literally taken from nature, I ignore the canvas as a conventional surface of mimesis and on the alternative part of the canvas, its edge, I introduce literality as a contraposition to literality and as that which should not be shown because it already exists in nature and as such is more perfect that any mimetic representation.

Writing about mimesis, Aristotle pointed out a positive aspect of art when we think about imitating nature. He believes that imitation is characteristic to a human being since childhood, that it is innate, and imitating nature in art makes its beautification possible. What do you think about this thesis?

Since we’re going back to art thesis from past times, I would rather support Plato’s thesis about mimesis. He thinks that art should be discarded because it is further away from the truth by more than two levels because it only mimics what visible things are. And things alone are just coincidental imitations of its eternal shapes, its essence, and its idea. So mimetic art is two times further than the truth – it’s an imitation of an imitation. If we take into consideration that nature is perfect, then there is no need to make it more beautiful or create an illusion, a lie. A simple spot of color on a canvas can’t be nor does it strive to be anything else but a spot of color. Analogous to that, a spot of paint is more truthful than the painted landscape that feigns to be a landscape, but it is also just a series of color stains we recognize as a landscape. According to that, abstract painting should be more truthful than the mimetic one because it doesn’t try to imitate.

Your work Wormhole shows that a drawing can become an installation in space. You connect the painted lines on the wall with the line in the center of the room which completes the work like a visual supplement. To achieve the ‘completion’, it is necessary that the viewer takes a specific position in a space where the central line visually complements the emptiness left on the wall lines. You conceptually connect your wormhole with the idea of a wormhole in contemporary physics where that term signifies the possibility of connecting remote parts of the universe with wormhole shortcuts. What kind of shortcut is it about in this case?

Horizontal and vertical lines on the walls of the room represent the space-time continuum that is disconnected at one point, but the part that’s missing is going through space and continues towards the opposite wall as a link to the different parts of the space-universe. Horizontal is opposite to vertical, and in that sense it cannot be connected the same way as the remote, maybe even parallel universes that wormholes in one of the physics theories connect. We could say that the black line we see everywhere, on the wall, in the space, is actually infinite. But, it is also necessary, with a mental process, to connect the point where it disconnects with the point where it continues. We can theoretically understand that as an extended version of the infinity sign because the line in space transfers us from one dimension to the other since there’s no beginning or end of the movement through these linear spaces. A shortcut, in this case, demands a mental element that is necessary for understanding this linear construction – a simulation of the universe as a space. A wormhole is a shortcut to the mental element that can, but doesn’t have to happen, and in that way including the component of relativity that lies in the foundation of the wormhole theory.

In this work, you rely on theoretical postulates of contemporary physics. Do you think that different sciences can make use of the ‘new observations’ that contemporary art offers? And vice versa, how much can contemporary scientific theories change the perception of reality in the art practice?

Art and science were always in an interrelation, influencing and affecting one another and starting and accelerating mutually. For example, the discovery of America as a proof that the earth is round led to the beginning of Renaissance. That is the most banal example, in a visual sense, where pointy Middle Age, Romanesque, and Gothic church towers were replaced with hemispherical shapes called domes in Renaissance, and the elliptic ground plans that refer to the heliocentric model of the universe. Equally, in contemporary times, art can question everything while science can search for answers, it being social or natural science. Science can discover new mediums like film, photography or digital mediums that have completely integrated into art which then moves the boundaries and possibilities of those mediums again, accelerating the discovery of new ones. Contemporary theoretical and quantum physics is searching for answers about space, matter, and time and offers many theories that direct to uncovering of the elementary truth or something we call ‘God’. It is interesting that science never actually denied God, but it perceives it from another perspective and sees it as an intelligent cosmic energy that is responsible for the design of the universe which we’re a part of. For example, the theory about matter and observations about a hologram universe made from hollow particles and light can largely influence the perception of genesis, existence, and why something even exists, and it’s not Nothing. Then time! What is it? We know how to measure it with a clock, but we don’t really know what we’re measuring? Is time linear or cyclic, objective or subjective? For a long time, a time dimension through the motifs of rotten fruit, skulls, clocks, skeletons and death is present in painting. I think underneath all of this scientists and artist deal with the same questions and searching for the same truth.

To finally finish: Does being in art mean being in a parallel universe?

Absolutely not! Considering that contemporary art makes things visible and indicates to what exists but that’s not visible to most, I wonder who is actually in a parallel universe?!

 

RADOVI / WORKS

Untitled_Panorama15.jpgUntitled_Panorama5.jpgIMG_6998.jpgUntitled_Panorama6.jpgIMG_7083.jpgUntitled_Panorama10.jpgIMG_7079.jpgIMG_6997.jpgIMG_7016.jpgIMG_7087.jpgIMG_6999.jpgUntitled_Panorama1.jpgIMG_6956.jpgUntitled_Panorama8.jpgIMG_7028.jpgIMG_7000.jpgUntitled_Panorama12.jpgIMG_7033.jpgUntitled_Panorama7.jpgIMG_6990.jpgIMG_7023.jpgIMG_7025.jpgIMG_7070.jpgIMG_7092.jpgIMG_6989.jpgIMG_7022.jpgIMG_7074.jpgIMG_6979.jpgUntitled_Panorama9.jpg

OTVORENJE IZLOŽBE / EXHIBITION OPENING

IMG_6843.jpgIMG_6853.jpgIMG_6875.jpgIMG_6827.jpgIMG_6812.jpgIMG_6869.jpgIMG_6860.jpgIMG_6882.jpgIMG_6802.jpgIMG_6885.jpgIMG_6814.jpgIMG_6884.jpgIMG_6821.jpgIMG_6863.jpgIMG_6889.jpgIMG_6847.jpgIMG_6902.jpg